Milena Benini – “Sa SF-om sam odrasla, ja jednostavno tako razmišljam”

Ljubiteljima hrvatskog SF-a zasigurno je poznato ime Milene Benini, prevoditeljice i jedne od naših svestranijih autorica spekulativne fikcije. Milena Benini rođena je u Zagrebu, 1966. godine. Diplomirala je komparitivnu književnost na sveučilištu St.George u Oxfordu, a pisati je počela već u osnovnoj školi. Dobitnica je više domaćih priznanja, među kojima se ističe nagrada SFera za roman “Kaos”,objavljen 1998. Koautorica je i međunarodnih vodiča za pisanje SF-a:  “The Complete Guide to Writing Fantasy” i “The Complete Guide to Writing Science Fiction vol. 1: First Contact”. Kada ne piše, prevodi. Prevela je Adamsov “Vodič kroz galaksiju za autostopere”, za koji kaže da ju je dobrano namučio, ali i nasmijao. Prevodi i druge autore i autorice, najčešće one iz područja spekulativne fikcije, a radi i na mnogim stripovima. Majka je dviju djevojčica, no u svoj i ovako nevjerojatni raspored uspijeva utrpati i pisanje bloga, održavanje web stranica i sudjelovanje na brojnim festivalima.

Ovu smo neumornu književnicu i uistinu nevjerojatnu ženu pronašli u Pazinu, gdje je tijekom prosinca boravila u Kući za pisce – Hiži od besid, dovršavajući još jedan roman i promovirajući onaj tek izašli, “Djelomičnu pomrčinu”. Popričali smo s njom o svemu i svačemu – o spekulativnoj fikciji, ženskom pitanju, vampirima kao pop-kulturalnom fenomenu, novom romanu i jednom zmaju. .

Kakav je Vaš “književni” proces? Morate li se izolirati od svijeta, ili nemate takvih problema? Što je u cijelom tom procesu najteže?

Pa, kad počnem pisati ne moram se posebno izolirati jer uspijevam se isključiti  – u glavi se dogodi taj jedan klik. A s obzirom da imam dvoje djece i dvije mačke i psa i tako, da ne mogu taj klik u glavi napraviti, onda vjerojatno ne bih stigla nikad ništ’ napisati. Velim, imam to jedno prirpemno razdoblje kada si ja to negdje u glavi slažem. Onda obično radim i nekakve bilješke i tako. I onda, kad to sve imam i kad mislim… Kad osjetim da je došao taj jedan trenutak da krenem, onda krenem.

Najteže je doći do tog trenutka kad osjetim da mogu krenuti. Recimo, ovaj sad roman zbog kojeg sam ovdje, meni se u glavi slagao jako dugo, budući da u Pazin dolazim jako dugo – i na Istrakon i na FFK-a (Festival fantastične književnost, op.s) i tako. To se meni u glavi, dakle,  slagalo i činilo mi se jako zanimljivim i svaki put kad bih došla dobila bih neki novi element, neku novu ideju. I to sam sad krenula i počela i radila. I onda kad sam došla tu, činilo mi se – super, već sam pri kraju,samo još par sitnica. I, naravno, u roku od tjedan dana dobila sam još šest novih elementa koji su zahtijevali da se izbaci otprilike pola toga što je već bilo unutra. Mislim, nije mi žao, apsolutno mislim da će biti bolja stvar na kraju nego što bi bila bez toga, no eto… To je taj ključni trenutak kad sve sjedne na mjesto i  ja vidim sve pred sobom kao cjelinu.

Radnja vašeg novog romana, na kojem trenutno radite, događa se u Pazinu. Je li vas zapravo boravak u samom mjestu radnje dodatno inspirirao?

Naravno. Cijela stvar jest malo smiješna, jer se ne događa samo u Pazinu, nego i u Kući za pisce. Glavna junakinja dolazi u Kuću za pisce s namjerom da piše o pazinskim travama i takvim stvarima. A to što je ona usput još i vještica je jedan drugi problem. Međutim, ja kad sam počela o tome razmišljati i uopće slagati taj roman nisam još bila svjesna da je jedna od bitnih činjenica, koju sam naučila gledajući ovako s balkona, to da u Pazinskoj jami postoji zmaj. Koji se pojavio niotkuda i ono – mahnuo mi šapicom i rekao: “Ja sam zapravo tu jedan važan faktor i sad se ti snađi. Prilagodi cijelu stvar.” (smijeh).

Kako gradite svoje likove? Unosite li sebe ili ljude koje osobno znate u njih? Je li neki od likova Vaš, recimo, alterego?

Pa, nitko ne može pisati potpuno zanemarivši sebe. To je uvijek tako. Obično imam nekakvu ideju kakav tip lika želim za koga i kako. Nekakve određujuće osobine. Međutim, naravno da uvijek nastojim da to ne bude previše očito – niti previše ja, niti baš netko koga izravno poznajem. To mi se uvijek čini, neću reći varanjem ali… Ne mislim da bi bilo u redu prema nekome. Ukrasti nekoga i ugurati ga u knjigu. Čini mi se nepristojnim.

Svoju prvu priču napisali ste s 14 godina. O čemu se radilo ?

S 14 sam zapravo objavila prvu priču. Ta se priča zvala “Snijeg” i radilo se o jednom robotu koji ostaje kao jedini preživjeli nakon propasti ljudske rase, nakon nastanka, recimo, nuklearne zime ili tako nečega i koji kao zadnju uputu od svojih ljudskih gospodara dobiva naredbu da čisti snijeg. I onda on tako čisti snijeg, čisti i čisti, dok ga ne počisti. I kad konačno krene opet život na zemlji nitko ne zna da je to zahvaljujući jednom robotu koji je počistio sav snijeg. Pomalo melankolična priča.

Upravo je izdana “Djelomična pomrčina”. Tek je izašla pa je nisam ni stigla pročitati, no u njoj pričate o urbanim, zagrebačkim vampirima, koji su prilagođeni suvremenom svijetu. Vampire u pop-kulturi proučavate, i koliko znam, radite na teorijskoj  knjizi o tom fenomenu. 

Da, dosta dugo se bavim vampirima na razne načine i u raznim njihovim inkarnacijama. Međutim, to nije jedno s drugim nužno povezano. Mene vampiri zanimaju i fasciniraju kao jedna pop-kulturna pojava baš zato što su tako amorfni i svako doba, svako područje ih nekako prilagođava sebi. To nije nekakva novost, to je ono što je Nina Auerbach u svojoj slavnoj knjizi “Our Vampires, Ourselves” napisala. Mi zapravo koristimo vampire kao nekakvu vrstu zrcala za vrijeme, odnosno podneblje u kojem nastaju. S druge strane, naravno, zanimljivi su mi vampiri i zato što su oni nekakav naš autohtoni folklorni proizvod koji mi nismo uspjeli baš tako dobro plasirati… Pa su onda u Transilvaniji napravili Drakulin dvorac, a eto, mi se tek mučimo da svoje vlastite vampire prodamo. S treće strane, vampiri su u današnje doba nevjerojatno popularni. Oni su uvijek, od nastanaka, bili popularni, a ostali su i dan danas i činilo mi se zanimljivim pokušati istražiti zašto je to tako i na koji način i koji njihovi aspekti u nekom trenutku budu popularniji, važniji, a onda se to promijeni. Ima puno različitih stvari koje je obrađuejm u toj teorijskoj knjizi. Jedan dio teze te knjige se odnosi između ostalog i na odnos vampira i – špijuna. Špijuna kao nekakvih pop-kulturnih ikona koje, da tako kažem, imaju relativno sličan tretman. Na to nisam nadošla ovako, tražeći nasumce neku drugu ikonu, nego između ostalog zato što ljudi koji su proučavali ranu vampirsku literaturu uspoređuju je upravo s ranom špijunskom. Ima tu još i muško-ženskih odnosa i tako dalje.

Ono što mnoge fascinira i interesira kod vampira jest ona nota strašno izražene seksualnosti. Iako su sada podosta “pripitomljeni”. Zbog čega je to tako?

S jedne strane, vampiri su zrcalo, kao što rekoh. I da, pripitomljeni su sada. Između ostaloga i zato što seksualnost sada više nije toliko zastrašujuća. To je jedan od faktora koji su kod Brama Stokera koji je djelo par exellance, užasno izraženi. Baš taj strah pred seksualnošću, pogotovo pred ženskom seksualnošću. Kasnije se to prenijelo u Hammer Horrorovim filmovima s Cristopherom Leejem, Drakulama itd. gdje se zapravo koristilo vampirizam da se kroz cenzorski sustav progura nešto što se ne bi moglo progurati. Postoji ona slavna scena kad Drakula poziva djevojku da mu priđe i mi pratimo kako po njegovim prsima teče kap krvi. Znamo gdje će ona završiti, nema nekog drugog puta, i vidimo tu žensku glavu koja slijedi tu kap krvi. Zapravo, dobijete scenu felacija koja nije prikazana, ali svima je jasna. Ali to se apsolutno ne bi moglo bez te kapi krvi, bez tog nadnaravnog okruženja u to doba napraviti i prikazati. To je bio taj jedan dodatni faktor.

A danas kad smo preko interneta i preko svega zagušeni pornografijom svih vrsta, jednostavno više nema toliko potrebe da se u tom smislu obraća neka posebna pažnja na vampire tako da oni postaju nekakvo sredstvo za neke druge stvari. Naime, vampiri su strašno praktični kad vam treba simbol drugoga. Nečeg tuđeg, nečeg što nismo mi. Prema tome, možemo se na neki način potapštati kolektivno, kulturološki po ramenu i reći: “Evo, seksualnost nam više nije otuđena, to je nešto s čim smo ipak uspjeli izaći na kraj”! Naravno, onda se pojavi jedan Sumrak u kojem se sve vrti oko toga hoće li ili neće biti seksa prije braka, odnosno hoće li biti ugriza, ali to je opet sve tu negdje. Međutim, tu opet treba imati na umu da je Stephenie Meyer sama mormonka i da su mnogi ljudi koji su ili pripadnici mormonske vjere ili su rođeni u mormonskoj vjeri nju jako pohvalili i rekli: “Da, to je to. To je ta frustracija s kojom se mi u tim nekakvim tinejdžerskim godinama moramo u toj kulturi boriti, mi se svi tako zbilja osjećamo”. To je nešto što nama koji nismo mormonski odgojeni ne bi nikad palo na pamet. Ali to dokazuje da su vampiri uvijek slika onoga tko ih stvara.

Koja Vam je onda od svih tih “uloga” koje su vampiri odgirali u povijesti najdraža?

Meni su iskreno rečeno najdraži vampiri kada su subverzivni…. Počevši od Le Fanuovog lezbijskog vampirizma koji je prigušen, ali je tu, pa do recimo šezdesetih i sedamdesetih godina kada je postojao u američkoj šrot književnosti cijeli jedan podžanr crnih lezbijskih vampirica. Koje su uglavnom pisale doista crne spisateljice. I to je ono fenomalno – maksimum subverzije na jednom mjestu. Em, imamo rasno pitanje, em je tu pitanje rodne i spolne orijentiranosti, em pitanje tog vampirizma kao takvog. Tu je sve odjedanput nagurano unutra. Meni se oni dakle sviđaju kad rade nešto što se možda ne bi očekivalo..

Jesu li i Vaši vampiri subverzivni?

Ja se nadam da jesu, bar na nekoj razini. Doslovnu nisu, bar ne svi. Moja glavna junakinja, vampirica je vampirica kojoj je zapravo grozno dosadno u životu, a moj glavni junak vampir (njih dvoje su na neki način par) je fotoreporter. Što, moram naglasiti, nije usmjereno ni na jednog mog prijatelja koji se bavi fotografijom. Međutim, činilo mi se zanimljivim jer su vampiri dugovječni, nisu ni sasvim ljudi. Na neki način su izdvojeni, promatrači. Pa mi se činilo zgodnim dati mu profesiju fotoreportera koji treba stajati izvana i promatrati što se događa. To su te neke sitne subverzije, ne baš neke spektakularne.

Radili ste na međunarodnom projektu, tj. priručniku za pisanje SF-a? Kako se ta ideja rodila?

Zapravo je počelo od toga što smo, u ona davna vremena kad je postao Usenet gdje su ljudi izmijenjivali informacije na internetu, nas nekoliko razgovarali kako je zapravo strašno smiješno kad ljudi krenu pisati fantasy, pa onda pišu nekakav srednjovjekovni fantasy i shvatiš da nemaju POJMA o, recimo, konjima. Pa im konj prijeđe 300 kilometara u jednom danu što niti jedan konj ne može. Ili netko zamahne rapirom i prođe kroz oklop. Onda se svi mi koji imamo bar nekakvu predodžbu o hladnom oružju valjamo od smijeha, a ljudima nije jasno zašto. Zaključili smo da treba zapravo na jedno mjesto staviti te praktične podatke da ljudi  shvate – ako ideš konjem i ako imaš samo jednog konja, možeš prijeći maksimalno  50-70 km. I to je to – taj dan nećeš više proći. Isto tako, rapir je ubodno oružje, njime nećeš proći kroz oklop. Zaključili smo, ako ćemo to već raditi, da bi bilo dobro obuvatiti nekakve druge uobičajene pogreške koje se pojavljuju. I onda smo se podijelii i počeli raditi na tome, svatko je pisao onaj dio za koji se osjećao stručnim, našli smo izdavača i krenulo je. To je danas jedan veliki projekt jer smo pokrili i pisanje fantasya i pisanje znanstvene fantastike pa tehniku pisanja, te neke tehničke ekstrapolacije za znanstvenu fantastiku i tih nekakvih (kvazi)srednjovjekovnih tehnoloških problema za fantasy, zatim i za magiju i magijske sustave. Mnogi ljudi, naime, misle: “Šta sad, magiju pišeš – to je magično, nema veze”. No to nije dobro – svaka magija mora imati neke svoje sustave, načine funkcioniranja. Ako si u prvom poglavlju postulirao da moraš žrtvovati pijetla da bi poletio, onda ne možeš u trećem poglavlju poletjeti bez da si žrtvovvao tog pijetla. Tako da, jednostavno je krenulo jer nam se činilo da toga nema i požnjeli smo neočekivani uspjeh.

Koja je najčešća ili najgora greška koji “mladi” spisatelji rade, osim tih nazovi-tehničkih sitnica?

Ono što ja primjećujem kroz kontakte raznih vrsta koje sam imala s mladim piscima i njihovim radovim,jest da je najveći problem obično struktura. Ljudi nisu svjesni da treba doći od točke A do točke B, i da sve mora voditi tome. Da sve na neki način mora imati svoju funkciju. Ne znači to da ko Hemingway morate ići na najmanji broj riječi. Međutim, dogodi se da vidim priču i u priči glavni junak nešto radi i ode na kavu, pa dolazi konobar koji ga pita što će popiti i ovaj kaže “Ja ću veliki machiatto i času vode”, konobar kimne glavom i ode. Sad se svi mi pitamo što će se dogoditi s tim konobarom i s tom kavom, ali ispostavi se da je junak samo usput otišao na kavu. To su te neke izrasline na tekstu koje se pojave i zavedu nas na očekivanja, ali se od njih ništa ne obistini. Jasno mi je – najteže je rezati. Čovjeka boli kao da ćeš si prst odrezati kad treba maknuti neku riječ. Ja sam to, recimo, riješila tako da kad počnem rezati nikad ništa ne obrišem, jer kad bih brisala bilo bi mi strašno teško, kao da činim nešto grozno. Otvorim si jednu posebnu datoteku i sve što bacam van, samo prelijepim tamo. I ustanovila sam da mi je tako puno lakše. Znam da je tu ako mi ustreba. Nikad mi zapravo ne zatreba, na kraju to sve bacim, ali lakše mi je – nema tog straha. A ljudi pate od tog straha: “Sad sam nešto napisao, i to je takvo olakšanje, a trebalo bi izbaciti i to je grozno”.

Otkuda zapravo fascinacija SF-om? Kratica SF sve se više koristi za spekulativnu fikciju kao nekakav krovni naziv, umjesto science fiction, on postoje zapravo podžanr. Zbog čega točno? 

Nije spekulativna fikcija tako novi naziv, počela se koristiti davno u svijetu. Prvi puta čini mi se da je četrdeset i neke godine upotrijebljen. Radi se o sljedećem: danas je gotovo nemoguće razlikovati precizno i pedantno reći: “Ovo je znanstvena fantastika, ovo je fantasy, ovo je horor”. Pogotovo kod najzanimljivijih i najkvalitetnijih autora i autorica. Naprosto, ta je razlika postala jako mekana. Ono što na prvi pogled izgleda kao fantasy na kraju se ispostavi da je znanstvena fantastika i obrnuto – ono što djeluje kao znanstvena fantastika ispostavi se da je fantasy itd. Pa je zaključeno da ne treba nekakvu striktnu definiciju po motivici nego jednostavno reći: “To je fikcija koja se bavi tim nekim spekulativnim – što bi bilo kad bi bilo”. E sad, dal je to “što bi bilo kad bi u Pazinskoj jami postojao zmaj” ili “kad bi u Pazinsku jamu sletjeli vanzemaljci”, zapravo je u krajnoj liniji za priču nebitno, jer će princip funkcioniranja biti isti. Krenemo od istog sistema, ekstrapoliramo, pa sad ekstrapoliramo li u jednom ili drugom sjeru nije toliko bitno.

A zašto SF? Pa, sa SF-om sam odrasla. Moj otac je čitao SF. Drugo, kad sam počela pisati, ustanovila sam da su to nekakve teme koje mi leže i koje su mi zanimljive. Treće, ja sam napisala tu priču doista s 14 godina i mogla sam je otprilike poslati u Modru lastu koja bi objavila četrnaestgodišnjakinju ili sam je mogla poslati u Sirius. Siriusu je bilo svejedno imate li  sedam, četrnaest, sedamdeset i sedam ili sto četrnaest godina. Nisu ništa pitali osim kakva je priča. I to je bio još jedan od razloga zašto sam zašla dublje u SF – tu me doista nitko ne pita tko sam i što sam, nego me samo pita što sam napisala. Onda se još tu pojavio tada živi, upravo preminulu Krsto Anton Mažuranić koji je bio velika snaga u našem SF-u i neka vrsta mentora za mene. On je došao k meni doma i rekao: “Ja sam tebe htio vidjeti. Htio sam vidjeti tko je napisao te priče koje smo dobili jer mislim da je to sjajno”. To je, naravno, mene potpuno izbezumilo na jednoj razini, a s druge strane mi je to doista bio znak da je to što radim na neki način dobro i da se time trebam baviti i dalje. Osim toga, ja jednostavno tako razmišljam, meni takve ideje padaju na pamet. A onda, eto napišem jednu sasvim prizemnu i urbanu knjigu koja se događa u Zagrebu. To što ima unutra vampire – pa Bože moj.(smijeh)

Rekli ste da niste imali problema i da Vas nitko nije pitao tko ste. Međutim,  nedavna su istraživanja opet  pokazala da, dok će žene čitati knjige muških autora, muškarci neće čitati knjige ženskih, što osobito vrijedi u nekim žanrovima fantastike.

Da. Tu je naša spekulativna zajednica vrlo iznimna. Radila sam prije nekoliko godina jedno istraživanje upravo o tome kako se žene osjećaju u SF-u u Hrvatskoj. Intervjuirala sam žene koje se bave SF-om na ovaj ili onaj način. I sve odreda su rekle istu stvar: da se osjećeju izvrsno, da ih nitko nikad nije pitao jesu li žensko ili muško ili nešto sasvim treće. Da nitko nije to pitanje postavljao na bilo kojoj razini. Da im nitko nije rekao da  SF nije za žene niti bilo što tako. Osim toga, SFera  – naša najveća i najstarija nagrada za to područje, ima 25% nagrađenih žena. To možda zvuči kao mali postotak – jedna četvrtina. No, to je doslovno red veličine veće nego bilo koja naša druga književna nagrada. Od nagrade Goranovo proljeće, Vladimir Nazor, Akademijine nagraede itd. Prošla sam sve naše nagrade – nijedna nema postotak veći od nekih dva do tri posto i Goranovo proljeće čini mi se da ima osam posto žena. Sve je u jednoznamenkastim postocima. I onda dolazi SFera s 25%. Tu smo posve iznimni i kao spekulativna zajednica, a i kao zajednica u odnosu na ostatak svijeta. Jer, činjenica jest da se, pogotovo u anglosaksonskom SF-u, još uvijek smtra da je fanatsy za curice, a znanstvena fantastika za dečke. A postoji i dodatni problem –ako je žena napisala knjigu  manja je vjerojatnostr da će je muškarac pročitati, dok se muškarci smatraju defaultom. Podrazumijeva se da ako muškarac napiše knjigu da će je žena pročitati, jer, što žena uopće ima pitati tko ju je napisao.

Radite i kao prevoditeljica. Koja Vam je knjiga bila najdraža?

Pa, banalno je reći, ali doista, zadnje  što sam prevodila.  Terry Pratchett  – “Tiffany protiv vilinske kraljice”. Naime, ja Pratchetta iznimno cijenim kao autora već godinama. A isto tako, užasno sam se preznojila s tom knjigom jer je to knjiga koja, kao i svaka njegova, ima  po tristo iluzija stvorenih riječima i slika- U svakoj toj slici ima još pet podslika koje treba sačuvati. A sve to skupa uključuje po još 6-7 igara riječi i sve to zajedno treba složiti. Plus, u ovoj knjizi se pojavljuju “mali slobodnjaci” – “The Wee Free Men” koji su kod Prathcetta nešto kao Škoti, pa sam ih ja prevodila nešto kao Ličane. Tako da mi je bilo strašno, strašno teško, ali bilo mi je isto tako zabavno i jako mi je draga knjiga.

Izgubite li se u prijevodu doista puno?

Uvijek. Ne kažu Talijani bezveze: ” Traduttore, Traditore!” (“Prevoditelj, izdajnik!”, op.a.) Naprosto… Svaki prevoditelj pokušava, ako je iole dobar, ne toliko prevesti knjigu nego napisati knjigu koju bi taj autor napisao da ju je pisao na ovom jeziku. A to znači da zapravo morate uzeti na sebe nekakvu ulogu čitača misli i pokušati pogoditi što bi autor rekao da je to govorio na nekom drugom jeziku. I naravno, to bude više ili manje uspješno, ali nikad stopostotno – jednostavno je nemoguće. Poneki put se dogodi da prijevodi budu uspješniji nego originali. Recimo, u Francuskoj nekoliko američkih pisaca ima veliko sljedbeništvo i svi ih strašno vole, ali kad pročitaju original zapanje se. Prevoditelji su obavili tako dobar posao da su napravili bolje knjige nego što su u originalu. Tu su jednostavno tako nekakvi trenuci kad se neke okolnosti poklope. Možda je to bolje, ali da li je to vjerno? Nije vjerno, istina. Nemoguće je sve uvijek očuvati i uvijek se mora više prepjevavati nego prevoditi. Prevode se samo stručni tekstovi, upute za korištenje i tako dalje.

Koja Vas je knjiga koju ste u posljednje vrijeme pročitali oduševila? 

Hmmmmm… Ne baš jako nedavno, ali relativno; strašno mi je draga knjiga koju je napisala Ekaterina Sedia, Ruskinja koja živi u Americi, a knjiga se zove “Tajna povijest Moskve”. Opet se radi, naravno, o spekulativnoj fikciji i govori da povijest nikamo ne odlazi nego se samo taloži. Tako se i povijest Moskve taloži ispod grada. I četvero likova mora pronaći način da uđe u tu podzemnu povijest i tamo pronađe neke ljude koji su se izgubili. Između ostaloga, tamo susreću razne povijesne likove pa su tu i žene dekabrista što je mene oduševilo. Da se netko sjetio da su ti ljudi imali supruge koje su morale birati hoće li ići s njima u Sibir ili će ostati u društvu, ali se odreći svojih supruga. Ta neka ženska prespektiva. Susreću i mitološke likove, raznorazne rusalke, ali i Djeda Mraza, što mi je bilo predivno. Taj Sedjin pristup mi se zbilja sviđa; ona inače piše jako lijepo, književno ima krasnu rečnicu, krasnu poetsku sliku.

Uz pisanje, prevođenje, čitanje,  festivale, boravak u kućama za pisce, Vi ste i majka dviju djevojčica. Kako uspijevate  organizirati i izbalansirati privatni i poslovni život?

Pa uspijevam nekako. Imam i supruga koji u cijeloj priči sudjeluje i kao pisac i kao prevoditelj i roditelj. Pa se možemo sporazumijeti jer poznajemo sve nevolje i neugodnsoti koje se mogu dogoditi za jedno, drugo i treće. A ne znam, nema nekog trika…. Zapravo ima – spavajte što manje.