Miran Kurspahić: ‘Ne moramo se svi baviti pesekima, macama i ljubavnim pričama’

Za posljednju premijeru u sezoni Teatar &TD zadužio je „svoju maskotu“ i enfant terrible hrvatske kazališne scene, Mirana Kurspahića. Stoga sam povodom premijere predstave „Potop“, koja se zbila u četvrtak, 12. lipnja, razgovarao s Miranom o predstavi, njegovom redateljskom i glumačkom radu, Teatru &TD i sapunicama.

Bok Mirane!

Miran: Bonjour.

S obzirom na to da je riječ o autorskom projektu, najbolje da nas ti uputiš o čemu se radi u predstavi „Potop“.

Miran: Predstava „Potop“ bavi se 50. obljetnicom velike poplave u Zagrebu 1964. godine. To je kronika jednog grada, jednog društva. Imamo obitelji iz ’64 i iz 2014., što je zapravo ista familija, samo su to djedovi i bake i njihovi unuci, koji u jednom kazališnom vremenskom skoku postaju vršnjaci od tridesetak godina.

Jedni se suočavaju s prirodnom kataklizmom u obliku poplave, a drugi s ekonomskom kataklizmom i posljedicama koje je ta ostavila na tu obitelj. Radi se analiza i presjek jednog društva, ispituju se promjene koje su se dogodile, ne samo u smislu političkih sustava, nego i u smislu sustava vrijednosti.

Hoće li predstava imati dozu ironije i humora kao tvoji prijašnji radovi?

Miran: Bit će, ali ne u tolikoj mjeri na koju su ljudi navikli. Tema je specifična pa će i mode biti nešto drugačiji, ali će biti dovoljno mog ironičnog pristupa da bude prepoznatljivo.

Zašto toliko inzistiraš na analizama društva u svojim predstavama?

Miran: Zato što su to teme koje se mene tiču, a onda, narcisoidno, smatram da bi se trebale i drugih ticati. Kazalište bi i trebalo s publikom komunicirati na taj način, da otvara pitanja koja bi se svih trebala ticati. Da se ne moramo svi baviti pesekima, macama, ljubavnim pričama, nego i tekućim životnim problemima vrlo širokog raspona.

Jedan od motiva je bila i obljetnica poplave, ali i prilika da se napravi rezime jednog urušavajućeg društva. Između ostalog, predstava je i hommage mom nedavno preminulom ujaku koji je čitavi život posvetio obrani od poplava, Savi i gradu Zagrebu.

Pretpostavljam da je rad na predstavi počeo prije nedavnih poplava.

Miran: Pa da, predstava je najavljena još prije godinu dana. Ovogodišnja poplava je sam motiv predstave učinila aktualnijim, ali nema nikakve veze s predstavom, niti se mi u predstavi referiramo na poplavu iz 2014.

Zanimljive su koincidencije, konkretno ako govorimo o izvršnoj vlasti – nivo nepripremljenosti i reakcije na prijetnje na koje su stručnjaci upozoravali gotovo su identične ’64. i 2014., tako da se neke stvari bitno ne mijenjaju. Jedino što se tiče sanacija i rješavanja situacije nakon same poplave je ipak bila efikasnija ’64. nego danas, dakle tu se dogodila blaga retardacija haha.

U predstavi glume tvoji stalni suradnici Sven Jakir i Dean Krivačić, a uz njih su tu i Lana Barić, Iskra Jirsak i Franka Mikolaci.

Miran: Franka Mikolaci je jedna osmogodišnja djevojčica, njoj će ovo biti kazališni debi. Lana Barić je iz HNK, s njom sam već imao prilike surađivati, kao i s Iskrom Jirsak. Riječ je o jednom vrlo kvalitetnom timu koji je sudjelovao u, za mene, vrlo specifičnom načinu rada, nešto atipičnom od toga kako inače radim. Dosta smo radili iz improvizacija. Oni su izuzetno sposobni glumci koji će to na jedan kvalitetan način iznijeti na scenu.

Koji je tvoj proces rada na predstavama?

Miran: To su varijacije na temu, od projekta do projekta je različito. Nekad dolazim s gotovim tekstom. U ovom slučaju sam imao gotov koncept, poredan scenoslijed , okvire scena, teme koje se pokrivaju, vrlo jasne likove i karakterizaciju, a onda se unutar toga rade improvizacije, koje se zatim fiksiraju kao stalni elementi predstave.

Ja sam inače dosta štreberski tip koji voli imati unaprijed riješenu većinu stvari, pa ih onda mijenjati u hodu ako treba, ali ovo je bio pomalo slobodni pad. Imao sam ideju, koncept i okvir, koji smo popunjavali kroz same probe.

Suradnja s &TD-om započela je 2007. godine predstavom „Sada kada je komunizam mrtav, moj život je prazan“. Kako to da suradnja traje toliko godina poslije?

Miran: To je jedna dugogodišnja suradnja, moglo bi se reći da sam već maskota, koliko me trpe.

Mislim da je ITD ključno mjesto u gradu što se tiče razvoja kazališne scene, čak i u Hrvatskoj. To je mjesto slobode, gdje se unatoč slabijim produkcijskim uvjetima rade zanimljivi projekti u kojima se bez ograničenja biraju suradnici i teme. Vrlo je poticajno okružje koje prepoznaje i neke drugačije kazališne oblike, za razliku od ostalih kazališnih kuća u gradu.

Izvan ITD-a radiš uglavnom s nezavisnim kazalištima. Jesi li dobio pozive većih kazališnih kuća?

Miran: Ne, nitko me ne želi, to mi je sudbina. Od većih kuća sam radio s HNK u Varaždinu, ali mislim da neću tako skoro raditi s HNK u Zagrebu. Predložio sam im da radimo remake Tuđmanovog rođendan iz ’97, ali ta ideja nije naišla na plodno tlo.

Često se pojavljuješ i kao glumac. Otkud taj interes da budeš i na sceni, a ne samo iza scene?

Miran: Zato što sam control freak i teško mi je pustiti glumce da vode predstavu sami za sebe, pa se ubacim iznutra i sjebem ima taj koncept. Šalu na stranu, iz glume sam došao do režije, tako da je to neki logičan povratak sceni. A to što me drugi zovu u svoje predstave, to je pak njihov problem, očito nešto prepoznaju u meni.

Imaš zanimljivi scenski izgled, što je npr. Georgij Paro iskoristio u „Tri kavaljera frajle Melanije“ u HNK Varaždin.

Miran: Tako je, između ostalog i to. Ma nije samo zbog toga, glumim posvuda, bolje su pare, hahaha.

Imaš li već neke ideje za buduće projekte?

Miran: Počinjem raditi sapunjaru, i ne znam hoću li imati vremena za disati, kamoli režirati. Vidjet ćemo kad se stvori prostora i vremena, kad svi silni kazališni ravnatelji počnu zvati moj telefon.

Kurspahić je nedavno otvorio i svoju izložbu “The Other”, o kojoj je također Ziher.hr pisao – Kurspahićev “The Other”: Zaokružena priča šaljivog crteža i teksta.