Nina Gojić i Marina Redžepović: ‘Svaki medij karakterizira izvjesna količina manipulativnosti’

Povodom premijere predstave “Logično mjesto za susret” u Teatru &TD, razgovarao sam s dramaturginjom predstave Ninom Gojić i glumicom Marinom Redžepović. Premijera predstave je bila 23. svibnja, a iduće izvedbe su 31. svibnja te 17. i 18. lipnja. Pročitajte što one kažu o predstavi, odnosu kazališta i dokumentarnog filma, Teatru &TD i drugim temama.

O čemu se radi u predstavi, s obzirom na to da je riječ o autorskom projektu?

Nina: Predstava je nastala po motivima dokumentarnih filmova Wernera Herzoga Susreti na kraju svijeta, Čovjek grizli i Spilja izgubljenih snova. Tema kojom se neki od filmova bave je mogućnost izolacije od društva, to je tema Čovjeka grizlija i Susreta na kraju svijeta. Uz to su glumci radili i na svojim pričama, pa smo na kraju tekstualni predložak filma Susreti na kraju svijeta zamijenili glumačkim materijalima.

Marina: Bitno je naglasiti da je dogovor bio da mi glumci ne gledamo te filmove kako se ne bi stvorila određena proskripcija tijekom rada na predstavi, da ne bi došlo do imitacije,  nego da nađemo neka svoja rješenja.

Nit vodilja predstave je otuđivanje pojedinca iz društva?

Nina: Pa da, time se tematski bavimo, ali nas isto tako zanima kako filmski jezik radi i kako se to može reprezentirati u kazalištu, da li pritom kazalište može razotkriti svoje mehanizme. Na neki način ispitujemo odnos kazališta i filma.

Na koji konkretni način? Kako je predstava strukturirana?

Nina: Predstava u prvom dijelu imitira dokumentaristički tip izlaganja u kojem imamo naratore koji upućuju na određene vizualne informacije, ali mi pritom pokazujemo nešto drugo ili čak uskraćujemo pokazivanje, te montažom naizgled nespojivih materijala stvaramo novu vrstu materijala.

Ako je prvi dio ovisan o montaži, drugi dio, kojim pretežu priče pojedinih likova, više nalikuje sirovom, još nemontiranom “dokumentiranom” materijalu. Taj materijal, naravno, nije dokumentaran te određenim suptilnim postupcima pokušavamo ukazati na to da je to konstrukt i da svaki medij, bio to film ili kazalište ili nešto treće, karakterizira izvjesna količina manipulativnosti zbog procesa selekcije koji provode.

Kako je došlo do suradnje između tebe i Morane?

Nina: Morana i ja se znamo već nekih 11 godina, upoznale smo se u Dramskom studiju Učilišta ZKM-a, išle smo zajedno u srednju školu, na prvoj godini je ona već režirala čitanje mog teksta, ja sam radila s njom na njenom ispitu na preddiplomskom studiju. Znamo se stvarno jako dugo i oduvijek znamo da ćemo raditi skupa. Ovo je njoj formalno ispit iz suvremene i inovativne režije, ali smo odlučile to raditi u koprodukciji s &TD-om i novoosnovanom udrugom Mašina, koju je osnovala producentica Ana Letunić. Ona je isto jako bitna za ovaj proces, bez nje puno toga ne bi bilo moguće. Zapravo se inicijalna suradnja dogodila između nas tri, Ana je bila jako bitna pokretačica.

Glumački ansambl predstave imao je veliki udio u stvaranju predstave uz redateljicu i dramaturginju, a čine ga, uz Marinu, Karla Brbić, Matija Čigir i Sven Jakir.

Marina: Bitno nam je istaknuti sve ljude koji su sudjelovali u procesu. Imamo  troje filmaša, Jurica Marković je radio vizualni identitet, Iva Ivan je dizajnerica zvuka te kostimografkinja Katarina Pilić, koja je dosad radila isključivo na filmu.

Nismo imali predložak u smislu da je polazište dramski tekst. Mi smo tu bili autori u smislu stvaranja vlastitog iskaza, koji smo zatim razvijali zajedno s ostalima. Specifično za ovaj projekt, što je meni bilo zanimljivo i tako bih htjela ubuduće raditi, da je, recimo Ana Letunić – imala je svoj producentski dio posla, ali je sudjelovala i na probama, kao i ostali iz autorske ekipe. Svi su doprinijeli svojim kreativnim udjelom u predstavi, pa su se događala ta pretapanja.

Znači li to da je predstava nastala na improvizacijama?

Nina: Nisu improvizacije u klasičnom smislu. Dio materijala iz filma smo transkribirali i potom smo ispitivali različite načine na koje se oni mogu izvedbeno postaviti. Isto tako smo ponavljali metodu intervjua, koja je specifična za dokumentarni film. Tako smo radili nove, fikcionalne likove. Naravno da ono što je dokumentarno u filmu nije dokumentarno kod nas u kazalištu, to je posve nova fikcija. Dakle, nisu to improvizacije, više je riječ o intervjuima, iz kojih smo onda radili selekciju najzanimljivijih materijala, po kojima su glumci stvorili svoje likove.

Što ste ispitivali u tim intervjuima?

Nina: Bavili smo se baš tom idejom izolacije iz društva, kako se različiti ljudi odriču svoje društvene funkcije. Različite su to varijante, ali pitanje je da li je uopće moguće maknuti se iz društva. Kreirali smo četiri varijante koje to svaka na svoj način propituju.

Marina: Nema tu konačnog odgovora da li je moguće povući se iz društva ili ne, već je posrijedi neka međusobna uvjetovanost koju je svatko od nas propitivao na njemu na svojstven način.

O kakvim se likovima radi?

Nina: Predstava ne počiva na likovima. Oni izranjaju iz situacije koja se razvija kroz prvu polovicu predstave. U toj polovici mi pokušavamo približiti tu spilju, koja je prostorna osnova čitave predstave. Glumci su u tom dijelu predstave i naratori, i speleolozi, ali to nije mimetički postupak, već pokušavamo stvoriti taj prostor spilje, i ti likovi tada izranjaju kao jedan od elemenata predstave.

Jako veliku ulogu u tome igraju svijetlo i zvuk. Već smo spomenuli Ivu Ivan, Elvis Butković je radio svjetlo, a Irena Kraljić scenografiju, što su isto jako važni elementi predstave.

Marina: Ne može se govoriti o likovima u klasičnom smislu, to je rascjepkana cjelina koja ima svoj imaginarij. Možda bi o tome trebali razgovarati nakon što se pogleda predstava. Mi progovaramo iz neke vlastite perspektive, a publika će možda to drugačije vidjeti.

Kako je došlo do odabira glumaca?

Marina: Kapali smo, hahaha.

Nina: Morana i ja smo sa svima radili prije. Ja sam radila sa Svenom Jakirom na predstavi Ljevoruka u režiji Vedrana Hleba. S Matijom Čigirom smo radile Moranin ispit, „Čovjek od jastuka“, prije dvije godine. Karlu znam od prije, s Akademije, a s Marinom sam radila na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Svi se znamo od prije i sve su to ljudi s kojima smo znali da želimo surađivati na ovaj ili onaj način, tako da smo stvorili privremeni kolektiv koji jako dobro funkcionirao zajedno i kojem su svi puno doprinijeli.

Marina: Ja sam uglavnom radila na filmu dosad, i ovo mi je prva predstava u koju vjerujem i koju sam htjela raditi. Taj mi je skok iz jednog medija u drugi bio dosta zanimljiv, i upravo zbog tog pomaka u kazalište jasnije sam osvijestila mehanizme koji su mene kao glumicu formirali isključivo kroz rad na filmu. Na neke sam, ne nužno samo tehničke zahtjeve kazališta, bila unaprijed pripremljena, no nerijetko su me znali ”zaskočiti” nesvjesni, ali logični atavizmi, koje sam stekla radeći na filmu.

S puno sam ljudi iz autorske ekipe već prije radila, i zanimljivo je kako se opet dogodilo to prepoznavanje, ali u potpuno drugom kontekstu. Od početka sam imala povjerenje u ljude s kojima sam radila, neke stvari nisam morala propitivati jer su se podrazumijevale, u smislu kvalitete i korektnog odnosa prema radu i autorskoj viziji.

Kako ste odabrali ime predstave?

Nina: Ime predstave je jedino što je ostalo iz Susreta na kraju svijeta kao izravni citat. To kaže jedan od ispitanika u tom dokumentarcu, da je Antarktika logično mjesto za susret. Kod nas to mjesto nije jedinstveno mjesto. Zanimljivo je pitanje susreta koje proizvodi to mjesto. Zapravo je varljiv taj naslov, ne očekujte jedinstveno mjesto nego više mjesta koja se generiraju u istoj predstavi.

S obzirom na poznatu činjenicu da pruža priliku mladim autorima, je li Teatar &TD zapravo logično mjesto za susret?

Nina: Teatar &TD je prva postaja za sve mlade autore koji se žele baviti kazalištem. Teatar &TD je mjesto u kojem postoji velika sloboda u radu, to je mjesto u kojem se može pogriješiti, i to su stvari koje su dosta bitne za mlade umjetnike – da se isprobaju različiti načini rada. Definitivno je jako bitno da postoji mjesto kao što je Teatar &TD.