Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Intervju

Nino Škrabe: “Dar, rad i iskustvo čine geometriju uspjeha i dobrog kazališta”

15.12.2016. Tim HrvaćaninFoto: Privatna fotografija

Veliki hrvatski komediograf i dramatičar Nino Škrabe u petak, 16. prosinca, u kazalištu KNAP predstavit će svoj novi dramski komad “Koltovi generala Pattona”, u režiji još jednog velikana, Georgija Para. Povodom premijere razgovarali smo o novom tekstu, o suradnji s redateljem Parom, o legendarnoj trojki Mujičić-Senker-Škrabe te smo se osvrnuli na autorovu bogatu karijeru i ostavštinu, kao i na trenutno stanje dramskog pisma u Hrvatskoj.

O čemu se radi u vašoj novoj drami “Koltovi generala Pattona”?

Predstava “Koltovi generala Pattona” je kolaž, omnibus od četiri priče koje povezuju baš ti koltovi legendarnog generala Pattona iz Drugog svjetskog rata. Ti su koltovi stvarno postojali, bili su optočeni bjelokošću, on je uvijek hodao s njima. Oni povezuju radnju kao što u westernu Winchester ’73 Anthonyja Manna radnju povezuje puška. Sve je krenulo od prošlogodišnje predstave “Malo morgen” koju smo u kazalištu KNAP radili redatelj Georgij Paro i ja.

U toj je predstavi briljirao glumac Mladen Vasary koji je tamo igrao četiri uloge, što je mene inspiriralo da za njega i za još troje glumaca napišem nešto gdje će svaki od njih igrati četiri uloge, da im na neki način omogućim glumačku paradu. Onda se javila potreba da te četiri priče, koje govore o hrvatskoj sadašnjici, o netrpeljivosti, toleranciji i polarizaciji, na jedan humorističan, satiričan način povežemo. Odlučili smo da te priče povezuju baš ti koltovi, a morate pogledati predstavu i otkriti zašto.

[Koltovi generala Pattona] Foto: www.knap.hr

Uz Vasaryja, u predstavi igraju Ana-Marija Percaić, Tomislav Martić i Sunčana Zelenika.

Sve njih dobro znam od prije i upravo je za njih pisan ovaj tekst. Mladen Vasary je već kao dječak igrao glavnu ulogu u “Družbi Pere Kvržice”, a prije 45 godina u današnjem kazalištu Trešnja igrao je naslovnu ulogu u našoj studentskoj predstavi “Bajka o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici”. On je time krenuo u svoju kazališnu glumačku avanturu, baš kao i ja s prijateljima Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom u spisateljsku.

Lani smo se nakon 45 godina ponovno sreli u predstavi “Malo morgen” za koju je Vasary dobio Nagradu hrvatskog glumišta za sporednu mušku ulogu, a i nagradu na histrionskim Bobijevim danima. Ana-Marija Percaić je ovog ljeta na Opatovini igrala Astrid, brazilsku plesačicu sambe (i dobila nagradu za tu ulogu na Bobijevim danima), u mojoj predstavi “Francekova teta”, također u režiji Georgija Para. Tomislav Martić je igrao u “Malo morgen”, svojevremeno i u našoj histrionskoj “Ljubici”, a Sunčana Zelenika je igrala glavnu ulogu u našoj histrionskoj predstavi “Idu svati”.

Ovo vam je već treća suradnja s redateljem Georgijem Parom u godinu dana.

Ukupno peta suradnja, a treća u godinu dana. To je velika počast za mene jer je on sigurno jedan od naših najboljih i najznačajnijih redatelja. U dvije godine radio je tri moja teksta, to samo po sebi nešto govori. Sjajno surađujemo, imamo ista razmišljanja o kazalištu, radimo kazalište za glumca i za publiku.

S obzirom na to da vam je ovo treća praizvedba teksta u godinu dana, otkud crpite inspiraciju za nove zaplete i likove?

Zapravo sedma praizvedba u dvije godine, a ovdje još s posebnom radošću spominjem histrionski nogometni kabare “U Plavom podrumu” i jaskansku proslavu velike obljetnice “avonskog labuda”, “Kako je Shakespeare postao Špeksir”. Otvorite svaki dan novine i pročitajte od politike pa do sporta, vidjet ćete niz tema i inspiracija, toga nikad ne nedostaje u svijetu oko nas. Možda ja imam takav način pogleda na svijet da me to uvijek inspirira da nešto napišem. Bavim se kazalištem već jako dugo, napisao sam više od 60 tekstova, prvo u trojki Mujičić-Senker-Škrabe pa samostalno, a u mom Jastrebarskom sam u 50 godina puno toga adaptirao, napisao i režirao.

Foto: Privatna fotografija

Kako je započela suradnja s Tahirom Mujičićem i Borisom Senkerom?

Mi smo svi vršnjaci, ista berba, studirali smo komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i kad smo počeli zajedno raditi, to je bilo nakon Hrvatskog proljeća, nekakav se mrak nadvio nad ovu našu zemlju, a mi smo potražili svjetlo. Inspirirani sličnim uzorom u Njemačkoj, čuvenim Grips-Theaterom za djecu i mlade u Berlinu, odlučili smo kroz dječje kazalište rušiti poredak koji nam se ne sviđa.

Krenuli smo s tim Sveborom u Trešnji koji traži svjetlo koje je nestalo, zla vještica otela je svjetlo. Tako smo kroz dječju predstavu dali kritiku tog društva pa smo nastavili s “Vitezovima otrulog stola” koji su zapravo bili tadašnji centralni komitet. Bili smo mladi, hrabri, ludi i izrugivali se svemu. Napravili smo tada čuveni i legendarni mjuzikl “O’Kaj”, a potom i mnoge druge predstave, od kojih se posebno pamti čuvena histrionska trilogija (“Domagojada”, “Glumijada”, “Histrijada”) i “Kavana Torso”. Zajedno smo radili do 1985. nakon čega je svatko krenuo svojim putem, iako smo i danas dobri prijatelji i suradnici.

Biste li voljeli neke od svojih starijih tekstova ponovo vidjeti na sceni?

Pa to se zapravo i događa. Prije četiri godine u jaskanskom kazalištu  postavio sam “O’Kaj”. Slavili smo 45 godina tog kazališta pa smo napravili predstavu u kojoj su igrale sve generacije. Bio je to novi pogled na “O’Kaj” koji je kroz dva naša čovjeka na Divljem zapadu govorio o hrvatskim prilikama pa sam dosta prilagodio današnjem vremenu. U originalnoj verziji glavni “negativac”, švercer alkohola, bio je Hood O’Lean, nazvan po nekad glasovitom liječniku alkoholičara, a u novoj se verziji zvao Todd O’Rich. Priče su uvijek iste, ali ih možete fino prilagoditi vremenu i potrebama.

Znači uvijek ima mjesta za satiru?

Ima, da, pa bez komedije, satire, burleske, groteske, travestije nema pravog kazališta. Neki smatraju da su komedija i satira kazalište drugog reda, ali pogledate li Shakespearea ili Molierea, teže je možda pisati satiru i komediju. To je taj sveti četverokut – pisac, redatelj, glumci i publika. Ako napravite da taj četverokut funkcionira, onda funkcionira i predstava. Oni koji pišu komade koji nisu namijenjeni gledateljima, da glumci to ne vole igrati, bolje da se bave nečim drugim.

[Malo morgen] Foto: www.knap.hr

Od 1968. ste umjetnički voditelj kazališta u svojem rodnom Jastrebarskom. Kako sada gledate na svoj rad?

Više od dvije tisuće mladih ljudi je kroz to prošlo. To je jedna velika radost igre. Kad sam ja na neki način bacio koplje u trnje kao redatelj, priču je nastavila moja kći Klementina, također komparatistica. Prije tjedan dana tamo je bila premijera predstave u njenoj režiji sa stotinjak glumaca koju je već vidjelo tisuću ljudi. Riječ je o “Velikoj tajni Sherlocka Holmesa” koju sam ja napisao. Sherlock Holmes obilazi svijet i rješava velike slučajeve, ide iz Londona kod Snježne kraljice u Laponiju, ide na južna mora, u Alpe, u Kansas, dolazi i u Hawk City, to je bilo Jastrebarsko u “O’Kaju”. Uvijek imate novih priča i uvijek dolaze novi klinci pa priča ide dalje.

Ima li danas umjetnika mlađih generacija koji mogu bocnuti vlast i moćnike kao što ste vi to radili?

Mislim da ih ima i dalje. Bio sam pet godina u žiriju nagrade Marin Držić, s Borisom Hrovatom i Brankom Cvitković. Imamo krasnih tekstova, ali najmanje pišu o ovome o čemu mi razgovaramo. Svi pišu neke ozbiljne drame i tragedije. Dobro pišu, ali kao da se boje komedije, kao da i dalje smatraju da je komedija neozbiljna i kazalište drugog reda.

Što mislite o trenutnom položaju dramskog teksta na kazališnoj sceni?

Mislim da je on sve bolji i bolji. Imamo puno dobrih tekstova, pogotovo bih istaknuo to žensko pismo, na pamet mi padaju Nina Mitrović, Vlatka Vorkapić, Marijana Nola, Lana Šarić, Nina Horvat, Irena Škorić. Ne trebamo se bojati za hrvatsko dramsko pismo, jedino možda da je žanrovski raznolikije.

Mislite li da se ti tekstovi dovoljno izvode?

Mislim da da. Svi tekstovi koje smo mi nagradili zaživjeli su na kazališnim daskama, Špišićeva “Alabama” u Gavelli, “Judith French” Vlatke Vorkapić, “Neboder” Lane Šarić, “Zločestobija” Marijane Nola, Zajecovi tekstovi, Šnajderove “Dunda” i “Enciklopedija izgubljenog vremena”… Ako je tekst dobar, on se ne treba bojati za igru. Od svih komada koje smo mi nagradili, devedeset posto njih je igrano. Neću reći da je situacija idealna, ali mislim da je bolje no što je bilo.

Foto: Privatna fotografija

Otkud izvire vaš unutarnji poriv za pisanjem?

Čovjek jednostavno ima neki svoj dar. Svi su pisci kretali od onog što im je najbliže, ne mogu ja pisati o norveškim fjordovima ili o Louisiani, krećem od ovog što vidim svaki dan. Mislim da se svaki čovjekov posao sastoji od trokuta, od tri aspekta. Prvi je dar, drugi je rad – ako imate dara, a ne radite ništa, neće ni od vas biti ništa – i treće je iskustvo, a ja sam u svojim godinama valjda iskustva skupio. Ako se to troje nađe i ako imate kazalište koje to želi raditi, ako vas glumci vole igrati i, što je najvažnije, ako vas publika gleda, onda smo na konju. Dok postoje Histrioni, Opatovina i Zlatko Vitez te KNAP i Tomislav Štriga, dok djeca u Jaski vole kazalište, ja sam čvrsto u sedlu.

Sviđaju mi se vaši geometrijski likovi.

To vam je nekako ukratko, po meni barem, geometrija uspjeha i dobrog kazališta.

(Visited 257 times, 1 visits today)

Komentari