Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Intervju

Robert Waltl: Najbolji glumci igraju i u dječjim predstavama i za odrasle

17.12.2014. Tim Hrvaćanin
Foto: Privatna fotografija

Foto: Privatna fotografija

Robert Waltl slovenski je kazališni redatelj i glumac te osnivač i menadžer ljubljanskog kazališta s međunarodnim uspjehom, Mini teater. Karijeru je započeo kao glumac, a uz brojne uloge u ljubljanskim kazalištima, igrao je i u zagrebačkom Teatru &TD. Režijom se počeo baviti 1999. godine, kada je i izašao iz institucionalnih okvira te pokrenuo Mini teater s hrvatskim redateljem Ivicom Buljanom.

Waltl je u Zagrebačkom kazalištu mladih ovih dana postavljao predstavu „Petar Pan“ po slavnom romanu Jamesa Matthewa Barrieja. Premijera predstave bila je jučer, 16. prosinca, a povodom iste razgovarao sam s Robertom Waltlom o Petru Panu, Mini teatru, dječjem kazalištu i drugim temama.

Tim: Što nam možete reći o vašoj verziji „Petra Pana“?

Robert: Neiscrpan je broj razloga za raditi „Petra Pana“. Kao dijete možemo uživati u samoj priči, u spielbergovskim avanturama – hrabroj djeci, gusarima, Indijancima, Zvončici. Kao odrasli prepoznajemo u toj priči ono što se u psihoanalizi već neko vrijeme naziva sindrom Petra Pana.

Kako sam pristupio postavci predstave? Dramu sam pokušao tretirati višeslojno, jedno će biti narativni sloj za djecu i mlade, unutar kojega donosimo priču o kazalištu. Sve ono što se radi na pozornici prikazuje se bez tradicionalne iluzije. Ne samo da nemamo budžet kao oni na Broadwayu, već i želim pokazati tehnologiju i mašineriju kazališta. Vidjet će se kako kulise ulaze na pozornicu i kako se postavljaju, kako se na starinski način prikazuje more, pokret valova, letenje, plovidba, vjerujem da će sve to biti i zanimljivo.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Jeste li vi odabrali „Petra Pana“ ili je to bila želja ZKM-a?

Za vrijeme mandata Dubravke Vrgoč tamo sam uradio tri predstave. Prvo je bila „Mala sirena“, zatim „Ružno pače“ u dramatizaciji Ivora Martinića sa skoro cijelim glumačkim ansamblom. Radio sam i “Pekaru Mišmaš” Svetlane Makarovič kao komornu lutkarsku predstavu. Dubravka je davno izrazila želju o Petru Panu i tu smo se brzo našli, što se tiče ljepote predloška. Moram priznati da se meni priča činila dosta komplicirana i tehnički zahtjevna, no s vremenom  me zaintrigirala i ta kompleksnost. Opet sam pozvao dramaturga Ivora Martinića koji je napravio skroz novu, suvremenu dramatizaciju, kako bi tu priču približili i današnjim generacijama.

Predstava je, prema najavi, namijenjena i odraslima.

Nikad ne naglašavam da radim predstave za djecu, za mene je to sve isto kazalište, za koga god se radi. Naravno, kad je riječ o nekoj bajci više je namijenjena djeci i mladima, no s njima uvijek dolaze i odrasli. Raditi s ansamblom kao što je ansambl ZKM-a, gdje su sve vrhunski glumci, privilegija je. Djeca mogu vidjeti najbolje glumce, koji navečer igraju u klasičnim i velikim repertoarnim predstavama. Nadam se da će ta slojevitost biti zanimljiva i odraslima. Nismo išli poznatim stubama Walt Disneya, već radimo pravu kazališnu predstavu koja će privući širu publiku. Barriejeva drama u početku, prije Disneyeve ere, igrala se isključivo kao drama za odrasle.

Kad smo kod glumaca, mene je posebno iznenadilo što Doris Šarić Kukuljica igra Zvončicu.

Doris je tako fenomenalna glumica da je mogla igrati i kapetana Kuku, nema uloge koju ona ne bi mogla igrati. Cijeli ansambl predstave, 15 glumaca, je stvarno odličan. Zahvalan sam Kseniji Marinković što mi je omogućila da smo mogli pozvati i četvero mladih glumaca, za koje vjerujem da će imati sjajne karijere. Jako je tužno gledati da se otvaraju nove akademije, a posla za glumce kasnije nema.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Jedan ste od suosnivača i voditelja ljubljanskog Mini teatra, zajedno s hrvatskim redateljem Ivicom Buljanom. On je nedavno imenovan ravnateljem drame u zagrebačkom HNK, vi upravo radite u ZKM-u. Zanimljiva je ta veza između Ljubljane i Zagreba.

Nas dvoje smo se upoznali početkom devedesetih godina na Eurokazu i tada je počela suradnja, on kao redatelj, ja kao glumac, jer sam se tek poslije počeo baviti režijom. Prve smo predstave radili u Ljubljani, pa je 1996. krenulo i u Teatru &TD, „Fedra“ s Let 3, Anom Karić i Senkom Bulić. Od tada napravim bar jednu predstavu godišnje u Hrvatskoj. S druge strane, Ivica je među najboljim režiserima u Sloveniji danas.

Možete li u nekoliko rečenica predstaviti Mini teatar, kako je nastao, čime se bavi, koji su najveći uspjesi ili budući planovi?

Mini teater je počeo doslovce s monodramom, sam sam režirao i igrao “Čudnovate zgode šegrta Hlapića”, i to skoro pet stotina puta, na slovenskom i hrvatskom. U međuvremenu smo sagradili scenu na ljubljanskom Dvorcu, raširili program na dječji, u kojem smo dosad producirali pedesetak naslova, i postdramski. Kod nas i u dječjem i u repertoaru za odrasle glume doista najbolji slovenski, ali i hrvatski glumci svih generacija. Od Ane Karić, Milene Zupančič, Radka Poliča, Nike Goršiča, Veronike Drolc, do neizostavnog Marka Mandića.

Igrali smo najviše Bernard-Marie Koltesa, po kojemu se zove naša nova dvorana u teatru kojeg smo sagradili u samom centru Ljubljane, pa potom Elfriede Jelinek, Rimbauda, Lagarcea, Bergmana. Novi teatar omugoćio nam je igranje kompleksnijih kreacija. Tako su naše dvije predstave “Macbeth after Shakespeare” prema Heineru Mulleru, i “Bartleby, pisar” dobile nagrade za najbolje predstave sezone.

Foto: Privatna fotografija

Foto: Privatna fotografija

Kako je došlo do toga da Mini teater paralelno radi eksperimentalno, postdramsko kazalište te kazalište za djecu i mlade? Mogu li se naći sličnosti između ta dva kazališna izraza?

Kvaliteta tog pristupa jest da najbolji glumci igraju u dječjim predstavama. Vizualni umjetnici, često konceptualni, ili mladi eksperimentalni skladatelji rade za djecu, izvan klišeja u kojima se dječji teatar često tretira. Na primjer, vizualni studio son:DA, poznat po radikalnim instalacijama, radi i za najmlađe. U postdramskom programu redovito režira Ivica Buljan kao umjetnički ravnatelj teatra. Pascal Rambert, ravnatelj Theatre de Gennevilliers, posebno za nas napisao je i režirao predstavu. Senka Bulić postavila je Genetov “Splendid’s”, a iduće godine Janez Pipan režirat će Hamssunovu “Glad”.

Zašto ste se vi počeli baviti dječjim kazalištem?

Radio sam dosta, i još uvijek radim, eksperimentalne predstave kao glumac, i trebao sam naći neku relaksaciju. Činilo mi se idealno raditi kazalište za mlade, sa svim tim znanjem i željama koje imam u postdramskom programu. Uspjeli smo u Mini teatru uspostaviti sistem da su i naše predstave za djecu malo drugačije, nisu klasične, kakve očekujemo, već su osuvremenjene. Kroz taj segment rada mogu dati svojoj mašti da leti naokolo, budući da se u “teškim” večernjim predstavama ne mogu toliko opustiti.

Ne bi li upravo kazalište trebalo biti ona umjetnost od koje nikad ne bismo smjeli imati očekivanja, već bi nas svaka predstava trebala iznova iznenaditi?

Kazalište je mjesto kreacije, anarhije, utopije, slobodne mašte. Te kategorije teško je dozirati. One su često rezultat istinske suradnje s više umjetnika, društvenog, političkog i kulturnog konteksta sredine u kojoj nastaje.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Jedno su klasični dramski tekstovi, no kad čujem da su predstave za djecu „klasične“, prva asocijacija mi je da su dosadne. Djecu je lako zainteresirati, no puno je teže zadržati pažnju i njihovu koncentraciju. Na kraju krajeva, djeca kroz kazalište uče, usvajaju znanja, kako ona formalna iz školskih programa, tako i sve pozitivne društvene vrijednosti koje bi kazalište trebalo promicati. Ne bi li upravo zato dječje predstave trebale biti možda i najinovativnije? Čini mi se da je to povezano s konceptom Mini teatra, kakvim ste ga vi opisali.

U pravu ste. Trebale bi biti, ali me rastuži kad vidim roditelje koji dovedu djecu u kazalište i cijelu predstavu provedu uz mobitel. Tako i njima daju primjer nezainteresiranosti. Umjesto da poslije s njima razgovaraju, guraju svoju djecu da, kao i oni, tu traže samo površnu zabavu.

Koji su izazovi u radu s djecom, odnosno u radu namijenjenom dječjoj publici?

Važan je pristup dramaturgiji. Redatelj sam treba priču pažljivo analizirati prije nego je prenese na pozornicu. Vizualni dio, scenografija i osobito kostimi su esencijalni. Surađujem uvijek s Anom Savić Gecan, umjetnicom koja ima istančan senzibilitet za dječje predstave.

Intervju s Robertom Waltlom realiziran je u suradnji s emisijom Generalna proba na Radio Studentu, a ostale informacije o predstavi „Petar Pan“ pronađite na web stranicama ZKM-a.

(Visited 189 times, 1 visits today)

Komentari