Intervju s redateljem Nikolom Vukčevićem: Priča o erosu i tanatosu – Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa

Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa drugi je cjelovečernji film crnogorskog redatelja Nikole Vukčevića, inače člana Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti, direktora Gradskog kazališta Podgorica i predavača na crnogorskom nacionalnom Fakultetu dramskih umjetnosti u Cetinju. U svojoj redateljskoj karijeri Nikola je Vukčević ostvario nekoliko kazališnih predstava, kratkometražnih filmova te dokumentaraca, a njegov je prvi dugometražni film Pogled s Ajfelovog tornja doživio međunarodni uspjeh. Postava, koju i sam redatelj naziva atraktivnom (i to s pravom) – Goran Bogdan, Momčilo Otašević (ako niste znali, vaše majke i bake sigurno znaju da je on zvijezda sapunice Zora Dubrovačka), Emir Hadžihafisbegović, Ana Sofrenović, Branka Stanić i drugi te posebni gosti kao što je Damir Urban, već su dovoljni da vas namame na jesen u kina. Nikolu smo uspjeli uhvatiti u pauzi između finiširanja filma u montaži i dodatno porazgovarali o samome filmu, njegovoj karijeri, ali i stanju regionalne kinematografije.

Ukratko, Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa su…?

Film nastaje po priči koja je veoma savremena, prisutna u današnjem vremenu. To je s jedne strane priča o mladom ljubavnom parom koji će uskoro imati prvi intimni odnos, a na drugoj strani o starijem bratu (jednog od to dvoje) koji se našao u jednoj vrlo nezgodnoj situaciji – on kani ubiti čovjeka. I mlađi i stariji brat imaju situaciju s kojom se susreću po prvi puta i nijedan od njih nije dorastao trenutku. Riječ je o nečemu što bi kritičari mogli prozvati pričom o erosu i tanatosu koji su prisutni po prvi put. U suštini to je i priča o stvarima što se na Balkanu generalno procjenjuju kao lake, jednostavne – kod nas je spavati s nekime ili čak ubiti čovjeka, nešto što bi po definiciji prostora trebalo da bude jednostavna stvar, ali naravno da nije i ne bi trebalo da bude. Naš film se upravo bavi time. Te dvije priče su, ne samo zato što se događaju u životima dvoje braće (iz dviju generacija), one su općenito isprepletane na mnogo načina –  one govore o onome što danas nazivamo „novim Balkanom“, o posttranzicijskim i tranzicijskim trenucima u kojima neki mladi ljudi pokušavaju odrasti i uhvatiti od života mnogo više nego što im sam život nudi.

Na službenim je stranicama filma u svome autorskome komentaru Nikola točno dijagnosticirao jednu simptomatičnu pojavu ovih prostora (samim time i regionalnog filma) – konstatno se dešava historija: ratovi, pučevi, štrajkovi, nasilne smjene vlasti, osiguranje egzistencije, obrnut sistem vrijednosti. U sijenci tih događaja – dosta marginalizovano, protiču lične istorije mladih ljudi. Je li u mladima pronašao inspiraciju upravo zbog rada s mladima – tvrdi da to ne bi mogao tako doživjeti. Umjesto toga, odgovorio nam je:

– Ovo je priča koja je s jedne strane vrlo klasična: dijelovi koji se tiču dramaturgije ubrajajući i povod za priču, temu, motive, obrat, likove zaista su izrazito klasični, ali su s druge strane smješteni u savremeni trenutak i prožeti s dosta humora. Upravo je to nešto što pokreće priču, što omogućava da se ona ispriča na najautentičniji mogući način. S obzirom da je upletena i savremena tehnologija te veoma atraktivne lokacije – od Londona do Podgorice, smatram da će film komunicirati s publikom. Veoma se radujem tome trenutku kad će biti premijerno prikazan (što će biti vrlo brzo). Zbog toga koliko je hrvatski dio ovog projekta prisutan, koliko je neka vrsta hrvatske kulture utjecala, nadam se i vjerujem da ćemo biti zanimljivi i na prostorima Hrvatske te da ćemo vrlo brzo uspjeti dogovoriti distributere filma. Kad spominjem utjecaj hrvatske kulture, ne samo na Crnu Goru nego i na ostatak Balkana, prije svega tu mislim na muziku odnosno Novi talas koji je bio vrlo glasan i utjecajan u formiranju mladih ličnosti svojevremeno. Vjerujem da kako svi mi reditelji, filmadžije imamo omiljene druge reditelje koji su nas obrazovali na određeni način, a da je nešto što se zove hrvatski novi val bila usporedno velika škola života. Prije svega tu bih istaknuo Azru, Haustor i svu tu drugu sjajnu muziku koja potiče sa ovih prostora, a koja se izuzetno lijepo slušala širom ovih zajedničkih bivših prostora.

S obzirom na spomenuti utjecaj hrvatske glazbe, zanimalo nas je – je li upravo to potaknulo suradnju s Damirom Urbanom?

Volim nešto što se zove intertekstualnost, pronaći određene saradnike koji su simboli nekih stvari s kojima u umjetničkom smislu želim da komuniciram. U mom prošlom filmu – Pogled s Ajfelovog tornja dosta značajnu i tešku ulogu ima upravo Darko Rundek, čovjek koji je za jednu generaciju svojevrsni simbol odrastanja. On je, ne samo kvalitetno glumački odradio svoj posao, već je bio i upotrebni simbol svojim licem i svim onim što je donio u film. Usudit ću se da skromno kažem kako je za mene lično Urban uspio da nastavi da znači ili barem postane ono što su nekad bili Rundek i Haustor ili Azra i Štulić. U tom smislu komunikacija mi je bila veoma ugodna, a vjerujem da je i njemu bilo tako. Osim u radu na filmu uspješno smo se nadopunili i u radu na zadnjem Urbanovom spotu koji promoviše Dječake, ali i njegovu umjetničku kreaciju.

Budući da su Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa Vaš drugi po redu snimljeni dugometražni film, kako biste usporedili svoja iskustva u radu s vašem prvijencem Pogled s Ajfelovog tornja – jesu li ona bolja, lošija ili uopće neusporediva?

Deset godina kasnije svakako je dominatna stvar nešto što se zove iskustvo. Iskustvo širi vidike, ali i povećava budžet odnosno traži prostora za izražavanje koje nije tako budžetski ograničeno kako je bilo primjerice s Ajfelom. Čini mi se da svi reditelji svijeta žele da, kako god znaju, snime prvi film (što je za mene bio Ajfel), ali drugi je zapravo onaj prvi pravi. Drugi je film nešto gdje mnogi žele da zaborave onaj prvi jer su u principu tek na drugom stekli neke produkcione uslove da se izraze na pravi način. Vjerujem da moje osjećanje koje na ovaj način definišem, nije rijetko u filmskom smislu pri uspoređivanju prvog i drugog filma.

Redateljskim poslom bavite se i u kazalištu i na filmu, koliko se taj rad, s obzirom da je riječ o dva različita medija, razlikuje?

Dosta je neobično to osjećanje s obzirom da sam ja od najranijih dana mislio da kad se kaže reditelj da se misli na osobu koja taj posao radi i na filmu i u pozorištu. Dakle, ja sam od najranijeg djetinjstva bio u krivu. Tih nekih divnih primjera koji su meni bili uzori poput Ingmana Bergmana ima izrazito malo i zapravo su izuzetak od pravila. Stjecajem okolnosti katedra na kojoj sam ja studirao, ona u Novom Sadu, upravo školuje reditelje i za film i za kazalište što je prostor u kojem se ja najbolje osjećam. Ima ta divna rečenica koju je rekao upravo spomenuti Bergman, on kaže: Pozorište je moja trajna ljubav i moja supruga, a film je strastvena ljubavnica koju čuvam samo za sebe. Čini mi se da je ovo idealan opis i to upravo od autoriteta u toj oblasti te da ne treba previše duljiti kad se komentira reditelj u filmu i kazalištu.

Koliko-toliko svjesni smo stanja u hrvatskoj kinematografiji, kakvo je stanje u ostatku regije – točnije kakve su Vaše mogućnosti u Crnoj Gori? Je li osnivanje produkcijske kuće Galileo upravo odgovor na date uvjete?

Vjerujem da mnogi ljudi u Hrvatskoj dosta kritički posmatraju svoj sistem kinematografije, ali moram reći da je hrvatska kinematografija najuređenija na Balkanu te da mi – iz ostalih država bivše Jugoslavije s najvećim poštovanjem gledamo na nju. Vjerujem da vi iz Hrvatske imate logičnih i funkcionalnih razloga za kritiku, ali mi svi smo još veoma daleko od toga. Normalno je i razumljivo da želite da još poboljšate trenutno stanje, ali vjerujem da možda i niste toliko svjesni koliko kod vas stvari bolje i kvalitetnije funkcionišu nego u ostatku Balkana te da to zapravo treba istaći i pozdraviti. Što se tiče odluke da osnujem produkcijsku kuću, to je normalna rediteljska odluka. Danas smo svi suočeni s time da, ukoliko želiš kvalitetno raditi, moraš zaštiti sebe i svoj proizvod na sve moguće načine, a kad sam u određenom smislu postao producent, otvorio sam mogućnosti i postao odgovoran. Naravno da surađujem s mnogim drugim kvalitetnijim producentima poput Ivana Djurovića (koji i radi na Dječacima), ali osnivanje sopstvene produkcione kuće je nužnost po kojoj rade mnogi drugi reditelji na Balkanu.  

Simptomatično, nastavili smo razgovor u produkcijskom tonu te se i dotakli teme kako poboljšati stanja naših filmskih tržišta, Nikola je na to odgovorio: Zaista je nužno, uz poštivanje svih naših posebnosti, tražiti neku zajedničku tanku nit. Upravo uz pomoć te naše tanke niti je potrebno obnoviti tržišta koja bi nas sve skupa učinila funkcionalnim. Kinematografija je skupa djelatnost, u našim malim atarima teško da se može uz budžete koji su nam lokalni ispoštovati određenu vrstu standarda koja zapravo zaista postoji.

Upravo su i Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa dobar primjer uspješne regionalne suradnje, sam je Nikola u tom smislu izjavio: Svoje saradnike i partnere u poslu i kreaciji biram bez obzira na državu i naciju i dan danas i svih ovih godina prije toga. Surađujem s ljudima od Ljubljane preko Sarajeva do Kosova. Razlikujemo se, ali zbližava nas talent i dobra volja – tako je bilo i valjda će nastaviti biti, a tako bi zapravo i trebalo da bude.

Premijera filma bit će 5.kolovoza na festivalu u Herceg Novom, a na hrvatskim tržištima možemo ga očekivati na jesen ili u ranu zimu. Osim što je riječ o vrsti suradnje kakvu treba pozdraviti, po riječima autora može se naslutiti da je u pitanju i zaista zanimljivo filmsko djelo. Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa još jednom potvrđuju pravilo da umjetnost zaista prekoračuje sve granice.