Sanela Krsmanović: ”Uvijek možemo imati svoju publiku koja ne mora biti mnogobrojna, ali sigurno može biti iskrena”

Moj zadnji posjet Sarajevu rezultirao je upoznavanjem jedne uspješne glumice koja svoju karijeru gradi svojim zavidnim talentom i prepoznatljivim bosanskim humorom. Sanela Krsmanović diplomirala je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Stalna je članica Magacin Kabarea kao dio glumačkog ansambla, ali i koordinatorica Malog Magacin Kabarea. Magacin Kabare neprofitna je profesionalna organizacija i kabaretsko teatarska grupa, koju su u Sarajevu 2010. godine osnovali domaći umjetnici. Stvoren iz potrebe mladih ljudi da osnaže svoj umjetnički izraz, Magacin Kabare postao je jedinstveno mjesto umjetničkog izraza i društvenih događanja. Grupa umjetnika, okupljena oko jedinstvene ideje, kroz stand up komedije i pozorišne predstave, u fokus stavlja političku satiru i mjuzikl.

Sanela se 2011. pridružila trupi  Dance Mess Company koja djeluje u sklopu festivala Mess. U dosadašnjoj karijeri radila je na predstavama: Antigona, Čorba od kanarinca, Jelizaveta Bam, Plavi zec, Ludi od ljubavi, Paraziti. Na repertoaru Magacin Kabarea igra stand-up kabare ŠALTER 22 čiju režiju potpisuje Moamer Kasumović. Sanela je dobitnica Priznanja Federalnog ministarstva nauke i obrazovanja za izuzetan uspjeh i prepoznatljive rezultate tokom studija. Iznimna kao osoba i kao glumica progovorila je za Ziher o svom radu na trenutnim projektima, otkrila što je pokreće i kako upjeva izlaziti iz uloge u ulogu, a ostati takva kakva je; odgovorna, ambiciozna, duhovita i posebna u svakom pogledu.

Gledala sam te u ulozi Žaklin i iznenadila se koliko ti malo treba da uskočiš u kožu neke sasvim drukčije osobe. Kako reagiraš kada te ljudi zbog te činjenice umjesto Sanela nazivaju Žaklin?

Uvijek mi je draže da me ljudi zovu Sanela zato što mi glumci, u stvaranju svakog lika, uvijek i prvenstveno polazimo od sebe. Naposljetku, kada se završe snimanja i predstave Sanela mi je najbolje društvo.

S obzirom da je uloga Žaklin temeljena na jednom duhovitom predlošku,  kako usklađuješ svoje raspoloženje s ulogom koju igraš?

Ja zapravo iz svega uzimam ono najbolje tako da moje raspoloženje ma kakvo ono bilo nikada ne utječe negativno na moju izvedbu. Ako sam prije predstave došla sretna, zadovoljna i vesela, trudim se te osjećaje prenijeti svojoj publici. U suprotnom, kada dođem opterećena nekim svakodnevnim problemima ili neraspoložena, onda scenu iskoristim da se maksimalno igram na njoj i sama sebi vratim dobro raspoloženje. Naravno, nije uvijek lako potisnuti neke stvari koje nas privatno muče, ali zaista uvijek se trudim da dam svoj maksimum.

Imaš li još uvijek tremu?

Imam tremu, ali ona nije destruktivna. Zapravo je više to neki osjećaj odgovornosti prema partnerima, publici i sebi da sve ispadne onako kako treba.

Imaš li mogućnosti u (One woman show) Šalter 22  improvizirati ?

One woman show Šalter 22 ima svoju strukturu i priču, ali i tu ljepotu unutar koje je meni dozvoljena improvizacija. Možda je upravo zbog toga Šalter 22 meni trenutno najdraža predstava koja igram na repertoaru Magacin Kabarea. Mnogo se oslanjam na energiju i spremnost publike da igraju zajedno sa mnom. Kada se nađemo na istom putu onda je to predivan osjećaj.

Postoji također i Mali Magacin Kabare u kojem si predavač i radiš mnogo toga s djecom. Kako se u tome snalaziš?

Kroz Mali Magacin Kabare koji djeci nudi radionice pokreta plesa glume režije zaista mnogo radim sa djecom. Predajem im  dikciju i pokret. Raditi s njima je neprocjenjivo iskustvo zbog njihove beskonačne neposrednosti i iskrenosti, ali prije svega mašte. To su moje najmlađe kolege iz kojih crpim mnogo pozitivne energije. Prenositi znanje, pogotovo najmlađima nije jednostavno. Ali u mom slučaju je nešto što me tjera da konstantno radim na sebi, ali i mnogo maštam što  je za jednog glumca, naposljetku i najbitnije.

Da se maknemo malo od Magacin Kabarea, što ti je draže igrati komedije ili ”ozbiljnije” komade?

U zadnje dvije godine nalazim se u okolnostima gdje većinom igram u komedijama. U komediji koja kao žanr zaista jeste izazovna glumcima. Međutim, predstava kojom sam diplomirala je bila drama i to jeste neki pravac u kojem ja sebe želim graditi u budućnosti. Naravno, nisam zatvorena osoba, tako se i u profesiji ne želim ograđivati od bilo čega, ali kada već govorimo o afinitetima, drama je nešto u čemu potpuno uživam.

Koji ti je najdraži komad u kojem si glumila?

Najdraža predstava u kojoj sam igrala je duodrama Miloša Radovića : Čorba od kanarinca. Igrala sam je na sceni Bosansko Narodnog Pozorišta Zenica sa kolegom Moamerom Kasumovićem. To je tekst koji je zaista poligon za glumačku igru. Tretira muško ženske odnose od najmlađih dana pa do starosti o čemu je zaista bilo uzbudljivo istraživati. To je komad koji je istovremeno jako duhovit, ali i nabijen emocijama. Balans između toga mi je bio najveći glumački izazov.

Od siječnja prošle godine si član Dance Mess Company, a u ožujku počinjete s produkcijom vaše prve predstave. Kakva su ti iskustva?

Biti član ekipe DMC je za mene jedno od najznačajnijih iskustava do sada. Kada sam prošle godine u siječnju prošla na kastingu koji su vodili Sonja Vukičević i Dino Mustafić nisam mogla ni zamisliti da će mi proces koji slijedi donijeti toliko kvalitetnog rada na glumačkim sredstvima kao što su ples i pokret. Kao pripremu za našu prvu predstavu prošli smo 6 radionica s najistaknutijim koreografima poput Matije Ferlina, Marka Boldina, Anne Retti, Željke Božića i Izstoka Kovača. Raditi s tim ljudima je zaista bila privilegija i nešto što je mene potaknulo da na svoju profesiju gledam iz neke nove perspektive. U ožujku počinjemo raditi na našoj prvoj predstavi Sjećaš li se Sarajeva  koju će režirati Mark Boldin. To je predstava prema kojoj već osjećam veliku odgovornost i ljubav, iako još nije doživjela svoju premijeru. Jednostavno mi kao ekipa jako vjerujemo jedni drugima, režiseru i prije svega imamo potrebu da ispričamo jednu takvu priču.

Svakog petka u 18:00 imamo te priliku gledati na BHTV-u u emisiji koja se zove Priče iza diskrecione linije. Kako se snalaziš u ulozi Rabije?

Projekt Priče iza diskrecione linije na BHTV-u traje od listopada 2012. i sada već snimamo drugu sezonu. Trebalo mi je zaista mnogo vremena da iz jedne intimne atmosfere kakvu imamo u prostoru Magacin Kabarea pređem na nacionalnu televiziju. Međutim, snalazim se dosta dobro i ponosna sam što obrađujemo aktualne teme i imamo priliku iznijeti svoj stav. Sve to radim kroz lik žene koja oslikava naš mentalitet što na prvi pogled jako duhovito i dopadljivo, ali kada odemo malo dublje ispod površine vidimo koliko mi u suštini imamo problema i nedostataka kao ovakvi kakvi smo.

Koliko Sarajevo ustvari pruža mogućnosti za scenu?

Mislim da nikada nije do Sarajeva ili bilo kojeg mjesta na svijetu. Uvijek je do nas. Publiku nigdje na svijetu ne treba podcjenjivati u smislu da su ljudi toliko opterećeni, ogorčeni, da bi još pratili i kulturu, što se uglavnom radi kada se spomene Sarajevo. Ali ja mislim ako mi imamo jaku motivaciju i dobre priče koje ćemo ispričati na sceni uvijek možemo imati svoju publiku koja ne mora biti mnogobrojna ali sigurno može biti iskrena.

Možemo li te očekivati u Zagrebu s Magacin Kabareom?

Projekti u kojima sam trenutno angažirana, bilo da se radi o Magacin Kabareu ili DMC-u, će svakako putovati.  Nadam se da će jedno od tih putovanja odvesti i u Zagreb. Osim što me za taj grad vežu draga poznanstva, on u zadnje vrijeme šalje neku divnu energiju kada je u pitanju kazalište. Na gostovanjima u Sarajevu i Mess festivalu sam pogledala dosta dobrih predstava i zaista bih voljela stati na scenu s mnogim od kolega u Zagrebu.