Sara Renar: “Sva tehnologija svijeta ne može nadomjestiti čar izvedbe uživo”

Sara Renar posljednjih se godina profilirala kao jedna od najuspješnijih i najzanimljivijih hrvatskih glazbenica i autorica. Iza nje su već četiri albuma, “Djeca”, “Jesen”, “Tišina” te nedavno objavljeni live konceptualni album “Gdje povlačiš crtu?” koji se razvio iz istoimenog glazbeno-scenskog performansa. Renar je 2015. godine osvojila Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu, za izvedbu pjesme Jesen, a prošle je godine njezina “Tišina” bila nominirana za najbolji album. “Tišinu” je Ziher odabrao i kao jedan od najboljih domaćih albuma 2016. godine. Uoči koncertne promocije novog albuma, postavili smo Sari Renar nekoliko pitanja o spomenutom albumu i drugim projektima.

Kako je došlo do glazbeno-scenskog projekta “Gdje povlačiš crtu?”, iz kojeg je nastao istoimeni, nedavno objavljeni album?

Projekt je nastao na poziv uredništva Trećeg programa Hrvatskog radija za međunarodnu godišnju manifestaciju “Rođendan umjetnosti”. Originalni zadatak bio je dvadesetominutno uključivanje u eter, međutim, već na prvim probama bilo je jasno da projekt prerasta zadane okvire te smo na kraju napravili cjelovečernji performans koji je sada i trajno tonski zabilježen.

“Gdje povlačiš crtu” premijerno ste izveli prije otprilike godinu dana u Vinylu, a u međuvremenu ste gostovali i širom Hrvatske. Gdje ste sve izveli performans? Hoćete li ga nastaviti izvoditi ili ćete koncertom u Tvornici kulture zaokružiti tu priču?

Prva izvedba bila je u Vintage Industrial Baru u Zagrebu, zatim su uslijedili nastupi u Vinylu, Gradskom kazalištu mladih (Split), festivalu Prix Marulić (Hvar), Domu mladih (Koprivnica) te na Indigo festivalu u Ljubljani. Moja je velika želja ove godine izvoditi projekt po multimedijskim festivalima i festivalima teatra i radiofonije diljem Europe. Tekst što glumci izgovaraju je lako prilagodljiv i prevodljiv, a tema je univerzalna.

Tko je sve sudjelovao u stvaranju tog albuma i kako je došlo do suradnje?

Od glazbenika tu su Konrad Mulvaj – ujedno producent moja zadnja dva studijska albuma, a u ovom je projektu zadužen za elektroniku, Zdeslav Klarić – moj dugogodišnji suradnik i klavijaturist te Vedran Peternel koji proizvodi zvukove iz najčudnijih predmeta i instrumenata, od telefonske slušalice do pisaće mašine. Zatim su tu naši glumci, Ivan Laić – s kojim inače sviram u kolektivu Moskau te Dora Lipovčan, članica dramskog ansambla HNK u Zagrebu. Trebam posebno istaknuti ulogu naša dva tonca, zadatak im nije lak, a oni ga obavljaju sjajno – Mateo Patekar i Izidor Vasilić. Sjajan mastering za vinil i digital je napravio Višeslav Laboš, a likovno oblikovanje potpisuju Sven Sorić, Zita Nakić i Klasja Habjan. Za današnji koncert u Tvornici mi je posebno drago što će nam se na bini pridružiti Dušan Vranić, publici najpoznatiji kao član Rundek Cargo Tria, a light design nam osigurava, vodi i provodi Saša Fistrić.

Zašto ste album odlučili objaviti na vinilu?

Vinil je medij koji zahtijeva posvećeno slušanje –ploča ima ograničenu minutažu svake strane, fizički morate staviti iglu i okrenuti strane. S obzirom na to da album “Gdje povlačiš crtu?” nema songove u klasičnom smislu, već se sastoji od tri poglavlja i namijenjen je slušanju u komadu, vinil se činio kao prikladan format. Također, s obzirom na to da je riječ o posebnom projektu, činilo se zgodnim ponuditi publici nešto više u dizajnerskom smislu, a vinil je veliki predmet – omogućava puno veću likovnu ekspresiju od thumbnaila na ekranu. I konačno, jako smo radili na nijansiranju zvuka, što ovim formatom dodatno naglašavamo.

Svaka umjetnost ima namjeru začuditi primatelja te ga nagnati na razmišljanje. Imate li osjećaj da je “Gdje povlačiš crtu?”, s obzirom na pitanja koja postavlja, učinio neki pomak ne samo na našoj glazbenoj sceni, već i kod načina razmišljanja publike?

Mislim da je ipak preambiciozno očekivati da će ovaj album baš promijeniti svijest nacije, ali ako je neke ljude malo usrećio, to je već puno za jedan mali projekt.

Zagrebačka scena svakim danom sve više naginje jazzu i improvizacijskoj glazbi. Ne samo da se otvaraju specifični jazz klubovi, nego i ‘stari’ klubovi nastoje sve više mjesta u svojim programima dati upravo ovakvoj glazbi. Vidite li u tome mjesta za sebe i svoj glazbeni izričaj?

Prostori za live improvizaciju su sjajna stvar jer odgajaju i glazbenike i publiku. Apsolutno pozdravljam taj trend.

Ovo nije vaš prvi izlet u izvedbenu umjetnost, na nekoliko ste predstava surađivali s Montažstrojem. Što vas zanima i privlači u kazalištu?

Sva tehnologija svijeta ne može nadomjestiti čar izvedbe uživo, bilo da je riječ o koncertu, teatru, performansu ili pak književnom čitanju. Ta svijest da u svakom trenutku sve može otići po zlu, ta napetost je ono što daje poseban drive izvedbi uživo. Osim toga, direktna razmjena energije s publikom je nešto što privlači ljude i da nastupaju i da prate nastup otkad je svijeta i vijeka.

Izuzmemo li “Gdje povlačiš crtu” kao live album, “Tišina” je objavljena 2016. godine. Pripremate li materijale za novi studijski album?

Izdala sam četiri albuma u posljednjih pet godina. Pripremam malu pauzu prije nego što baš potpuno puknem na živce. A onda naravno, ne mislim stati. Nećete me se tako lako riješiti. 😉

Vaša glazba može se slušati na Deezeru. Što Deezer predstavlja za vas? Mislite li da je to dobar način za proširiti publiku?

Mislim da je glupo negirati duh vremena i da treba koristiti sve dostupne medije. Naravno, promišljeno i pametno.

Bili ste nominirani za čak četiri Porina, a osvojili ste onaj za najbolju ženku vokalnu izvedbu. Što mislite o Porinu kao nagradi? Koliko taj kipić vama osobno znači?

Porin je bio velik vjetar u leđa, nakon što sam osvojila nagradu dala sam otkaz na poslu i u potpunosti se profesionalno posvetila glazbi. Porin je institucija i kao sve institucije nosi sa sobom čitav spektar problema, ali i potencijala.

Kako je počela suradnja s Moskau, koja je vaša uloga u sastavu?

Spontano, rekla bih. Prvo sam sudjelovala kao gost u zboru u Gospel Machine fazi benda, potom sam počela toliko često gostovati na gitari pa sam u jednom trenutku ušla u grupni inbox benda. Kumovalo je i to što se dobar dio benda u međuvremenu doselio u moj kvart, valjda je i to bio neki znak. I evo nas sad, sedam luđaka koji osim Moskau kolektiva surađuju međusobno na gomili projekata. Gotovo da možete nacrtati rodoslovno stablo.

Bavite li se još uvijek arhitekturom ili ju je glazba posve potisnula?

Ne bavim se više arhitekturom. Povukla sam tu crtu 2015.

I za kraj, jedno filozofsko pitanje u skladu s nazivom albuma – gdje vi povlačite crtu?

Eh, kad bih to znala, ne bih radila ovaj projekt.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.