Istaknuto
23.08.2017.

Riječka četvorka Silk Milk definirana je kao instrumental progressive funk rock bend, sviraju autorske skladbe i u tome uživaju. Ozbiljni su što se tiče pristupa stvaranju glazbe, no u tome uvijek nađu mjesta za zabavu. Dok pripremaju debitantski EP, upoznajte ih malo bolje u intervjuu.

20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

Intervju

Intervju – Saša Božić: ‘Nemam potrebu razlikovati ples od kazališta’

17.05.2014. Tim Hrvaćanin
Foto: Privatna fotografija

Foto: Privatna fotografija

Saša Božić je jedan od najzanimljivijih hrvatskih kazališnih redatelja i dramaturga mlađe generacije. Diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na ADU, radio je dječje predstave u kazalištu Trešnja, autorske projekte u Teatru &TD, ali i svoju verziju Marinkovićeve “Glorije” u istom teatru. Bio je umjetnički selektor programa Eurokaza, predavač je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te je jedan od osnivača i voditelja umjetničke organizacije de facto. Osim dramskim predstavama, bavi se i plesnim predstavama, poput hvaljenog projekta “Love will tear us apart” s Petrom Hrašćanec.

Ovog mjeseca Zagrebu će predstaviti dvije nove predstave. Prije tjedan dana je bila premijera drame Henrika Ibsena „Nora“ u HNK, koja je zasad dobila velike pohvale. Za tjedan dana je na redu premijera predstave „Spremni“ u ZKM-u. Što o predstavama i stanju hrvatske kazališne scene kaže Saša Božić, pročitajte u intervjuu.

Kako je došlo do suradnje s HNK, tko je kome prvi prišao?

Do suradnje s HNK došlo je na poziv v.d. ravnateljice drame Ane Tonković Dolenčić, koja je zapravo gledala moju predstavu „Dezerter“ u Teatru &TD. Dan nakon premijere me zvala da dođem raditi u HNK, a naslov je bio zadan, Ibsenova „Nora“. Međutim, ideja je bila da se radi u nekom drugačijem autorskom ključu, koji je bio prepoznat mojim radom u Teatru &TD. Prema tome, i Ibsenova „Nora“ je neka vrsta autorskog projekta koji je samo inspiriran tim tekstom.

Koja vam je bila nit vodilja u radu na „Nori“?

Po čemu „Nora“ važi za jedan od najznačajnijih i najizvođenijih dramskih tekstove u povijesti je to skandalozno kršenje građanskih normi i okvira funkcioniranja jedne građanske institucije kao što je brak. Čini mi se da smo u kazalištu još devedesetih završili govoriti o „Nori“ s neke feminističke perspektive. Ono što je meni bilo zanimljivo jest na koji način prevladati analizu socijalnih normi i vratiti se osobnoj transformaciji pojedinca.

Nora neprestano vjeruje u čudo, a to čudo se na kraju predstave dogodi. Njena odluka da ostavi muža je zapravo posljedica toga da se ona kao osoba mijenja. Kamo će je ta njena transformacija odvesti, to Ibsen ne odgovara. Za njegovu dramaturgiju zanimljivo je da su to uvijek priče snažnih pojedinaca koji krše nametnute socijalne norme, ne zarad kršenja samog, nego radi neke dublje potrebe razumijevanja samih sebe.

Naslovnu ulogu tumači Daria Lorenci Flatz. Zašto ste baš nju izabrali za tu ulogu?

Izbor glavne glumice na neki način određuje i završni produkt. Daria Lorenci je meni zanimljiva jer se znamo otprije. Ona je, isto kao i ja, došla u HNK s nezavisne scene, i dalje je sklona eksperimentiranju. Meni se činilo da je ona u tom glumačkom ansamblu spremna povući druge kolege dalje u kazališnom eksperimentu i istraživanju. Daria je vrlo snažna i moćna glumica, jedna jaka osobnost koja je uvijek spremna i za pozitivni konflikt i za propitivanje sebe, redatelja i komada koji se radi. Njen izvedbeni habitus jest motor predstave oko kojeg se onda cijeli ostali tim glumaca okuplja.

Foto: www.hnk.hr, Nora

Foto: www.hnk.hr, Nora

U svojim predstavama puno pažnje pridajete plesu i scenskom pokretu, otkud interes za to?

Ja inače dolazim iz plesne struke i puno godina sam radio s različitim plesačima, plesnim kompanijama i koreografima na europskoj plesnoj sceni. Nemam potrebu razlikovati ples od kazališta. Sve to zajedno obuhvaća neki širi pojam izvedbe i izvedbenih umjetnosti. Danas se mladi umjetnici, glumci i plesači, školuju i za jedno i za drugo.

Moj specifični interes možda ide iz istraživanja prisutnosti glumca i plesača na sceni, i na koji način, kroz istraživanja tjelesne prakse, možemo ući u istraživanje klasičnih dramskih tekstove. Ali to nije neki posebni novitet danas, time se bave mnogi umjetnici i kod nas i u Europi. Ono što je specifično jest koje su to zapravo tjelesne prakse i na koji se način ta vrsta tjelesnih praksi stavlja u kontekst s dramskim predloškom.

Dosad ste radili u nezavisnim produkcijama i manjim kazališnim kućama, kako je bilo raditi u središnjoj nacionalnoj kući? Ima li uopće razlike u radu s nezavisnim kućama i nacionalnim ansamblom?

Pa razlike su velike, iako je ne bih uspostavljao tu distinkciju nezavisna scena i institucija. Specifičnost nacionalne kuće jest da tri ansambla dijele jedan izvedbeni prostor. Ti glumci se ne vide svaki dan, igraju predstave svaka dva-tri mjeseca, ritam rada je jako užurban i bilo je poprilično komplicirano okupiti ekipu. Ali kada smo se okupili i kada smo našli neki zajednički jezik predstave, onda je rad bio kao u bilo kojem drugom ansamblu ili skupini. Umjetnički rad se svodi na probleme kako ćemo naći zajednički jezik. U HNK je to, zbog krize koju ta kuća prolazi, malo kompliciranije, ali mislim da smo se u jednom momentu uspjeli naći i napraviti zanimljivi kazališni projekt.

U intervjuu za Jutarnji list je iz konteksta izvučena vaša izjava da bi trebalo ukinuti kazališne ansamble u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

Ono što sam ja htio reći je pozvati na reformu kazališne politike i smisla kazališta, ne kao ansambla, jer ansambl je veoma zdrava i bitna riječ, nego kazališta kao institucija. Problematična je činjenica da se radi o petrificiranim institucijama u kojima se ljudi ni na koji način ne mogu afirmirati ili raditi dalje na sebi.

Trebalo bi tražiti modele u kojima su ti ansambli protočniji i stvaraju se iz potrebe ljudi da zajedno rade. Zašto ne bi bilo moguće da je glumac u nekoj kazališnoj kući dvije ili tri godine, potom četiri godine u nekoj drugoj kući, jer su se tamo bolje snašli. Naši glumci ne surađuju jedni s drugima, uvijek rade u istim kazalištima, ne potiče se njihova daljnja autoedukacija ili neka vrsta razmjene i proizvodnje novih znanja.

Foto: Privatna fotografija

Foto: Privatna fotografija

Za desetak dana nas očekuje još jedna vaša premijera. U ZKM-u radite predstavu po tekstu Kristine Gavran „Spremni“, njenom dramskom prvijencu koji je 2012. bio nagrađen prvom nagradom za dramsko djelo Marin Držić. Što možemo očekivati od te predstave?

Dubravki Vrgoč i meni se činilo zanimljivim, s obzirom na to da se radi o novom dramskom istupu jedne mlade autorice, okupiti jednu mladu ekipu i predstaviti buduće snage hrvatskog kazališta ili ZKM-a. Odlučio sam raditi sa studentima završne godine Akademije ili tek diplomiranim glumcima. To su Dado Ćosić, Milica Manojlović, Nataša Kopeč, Filip Vidović i Romano Nikolić.

Istraživali smo jedan tekst koji je dosta škrt, poetski napisan. Radi se o četveročlanoj obitelji koja se priprema za apokalipsu. Nas je zanimalo kako ta neka paralizirajuća atmosfera straha može proizvesti neku zanimljivu ili duhovitu glumačku igru.

Ima li razlike raditi klasične dramske tekstove, poput „Nore“, i suvremene tekstove mladih autora?

Ovisi o tome kako pristupate kazališnom činu. Za mene je to jedno autonomno autorsko djelo koje je kreacija redatelja, glumaca, dramaturga, dramskih pisaca, scenografa, svih umjetnika koji su okupljeni oko tog kazališnog čina. Tekst je samo jedan dio toga, on može biti pokretač, ali i ne mora. Mene uvijek zanima neka vrsta istraživanja ili proizvodnje znanja o kazalištu. Prema tome, svejedno radi li se o Ibsenu ili nekom novom dramskom tekstu, oni su okidači i sredstva koja koristimo u radu. Ono što je bitno u kazalištu je susret izvođača i publike, kroz koji god jezik, medij, kanal ili kod se taj susret dogodi.

Komentari