Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Intervju

Selma Mehadžić: “ZFF želi skrenuti pažnju na teme za koje mislimo da su bitne”

07.11.2017. Kristina VrdoljakFoto: Privatno vlasništvo

Još nekoliko dana i počinje petnaesto izdanje Zagreb Film Festivala. Održat će se od 11. do 19. studenoga u kinima Europa i Tuškanac, Muzeju suvremene umjetnosti i Sceni F22, a sve o programu i probranim filmovima otkrila nam je Selma Mehadžić koja tijekom cijele godine vrši prvotnu selekciju filmova i prikuplja nove naslove od kojih se biraju oni koje ćemo i sami imati priliku uskoro vidjeti. Kako je prošla “berba” i kakav je festivalski život filmova i ljudi pročitajte u nastavku.

Što možemo očekivati ove godine na Zagreb Film Festivalu?

Ovogodišnje izdanje Zagreb Film Festivala donosi veliki broj filmova koji se bave temama koje su vrlo aktualne u svijetu. Jednim dijelom je to slučajno jer se sada nešto više snimaju filmovi koji su društveno angažiraniji nego inače, a s druge strane je to i odluka nas organizatora koji smo dodatno htjeli skrenuti temu na to. Tako se filmovi u programu bave temama ženskog prava glasa (Božanski red), pobačaja (Nestanak), LGBT zajednice (Božja zemlja), migranata (Ciambra), ali i uvijek prisutnom temom kompleksnosti obiteljskih odnosa.

U glavnom programu bih svakako istaknula francuski film Skrbnik, izniman film koji govori o tome što se događa nakon razvoda braka roditelja i što djeca proživljavaju. Režirala ga je francuska glumačka zvijezda Xavier Legrand, njemu je to prvi dugometražni film, a inače je pažnju privukao svojim kratkometražnim filmom koji se istom temom bavi u kratkoj formi. Izvrstan je, napeti, gleda se kao triler i ostavlja trag još dugo nakon gledanja. Tu je i sjajan izraelski film Fokstrot koji počinje time kako se obitelj nosi sa smrću sina vojnika, međutim onda gledatelja vodi nekim potpuno drugim smjerovima što konačni doživljaj filma čini stvarno sjajnim.

Istaknula bih i film Parižanka mlade redateljice Sarraille kojoj je to prvi film i koja je dobila nagradu za najbolji debitantski film u Cannesu, a radi se o djevojci koja nakon dugogodišnje veze u kojoj je bila potpuno ovisna o svom dečku ostaje sama, doslovno, kao beskućnica. Jako je lijepo uobličena tema ženske samosvijesti i izgradnje. Još jedan primjer je film Sezona lova redateljice Natalie Garagiola iz Argentine koji se bavi odnosom oca i sina kojem je umrla majka te se spletom okolnosti iz Buenos Airesa mora vratiti ocu koji živi u Patagoniji te dolazi u potpunu divljinu nakon lagodnog života u gradu. Film govori o izgradnji njegovog karaktera i ponovnoj izgradnji odnosa s ocem.

A od kratkometražnih filmova? 

Zanimljiva je i kratkometražna produkcija koju zadnjih par godina prikazujemo u tandemu Kockica i Međunarodnog kratkometražnog filma. U Kockicama ćemo gledati novi film Tina Žanića koji je naš dvostruki laureat, zatim  novi film Judite Gamulin, tu je i pobjednica Sarajevo Film Festivala Antoneta Alamat Kusijanović te Filip Zadro i Jakov Nola. Ono što je velika novost u odnosu na prošlu godinu je naš program Ponovno s nama koji će biti paralelno prikazan i u Zagrebu i u Rijeci, s tim da u Zagrebu žiri odlučuje o najboljem filmu, a u Rijeci to čini publika. S obzirom na to da dio programa već godinama prikazujemo u Rijeci, ovo je bila prilika da s malo bogatijim, recentnijim programom damo neki doprinos tome što Rijeka uskoro postaje europska prijestolnica kulture i da zajedno s kolegama iz Art-kina Croatia napravimo neko značajnije predstavljanje ZFF-a u Rijeci.

Inače, čini se da imamo najjače izdanje programa Ponovno s nama jer imamo čak osam filmova u programu. Prikazat ćemo film Thelma norveškog redatelja Joachima Triera koji iza sebe ima tri sjajne drame i iako je i ovaj put drama u pitanju, sada se poigrava s elementima trilera i horora. Istaknula bih i program PLUS kojeg smo uveli prije par godina s ciljem da više privučemo mladu publiku. Iako tinejdžeri danas gledaju filmove iz glavnog programa, ipak smo imali potrebu napraviti program baš za njih. Kroz godinu im skupljamo filmove za koje mislimo da bi im mogli biti zanimljivi i onda njih desetak u selekcijskom žiriju gleda filmove dva tjedna kod nas u kinu Europa i izabire pet filmova koje će na festivalu moći gledati sa svojim vršnjacima.

Koga očekujemo od gostiju?

Dolazi nam grčki redatelj Alexandros Avranas koji je prije par godina bio na ZFF-u s filmom Miss Violence, naslovom koji je baš uzdrmao publiku. Sada dolaze on i glumica iz njegovog novog filma. Dolazi nam Antonio Piazza koji je već dva puta bio na ZFF-u. Pobijedio je s kratkim filmom Rita, bio je tu i s filmom Salvo, sada predstavlja film Sicilijanska bajka, sjajan film koji se bavi mafijom kroz priču zaljubljenih tinejdžera. Temu prikazuje kroz elemente bajke i fantazije, nešto jako zanimljivo. U edukativnom programu Industrija koji je svake godine sve veći i značajniji dolaze dva zanimljiva imena: James Watkins, redatelj serije McMafia čije prikazivanje uskoro očekujemo, a među ostalim radio je jednu od epizoda serije Black Mirror, a dolazi i Spencer Hunt, jedan od poznatih svjetskih majstora za vizualne efekte. Među ostalim radio je i World War Z s Bradom Pittom u glavnoj ulozi. Po prvi put imamo pitching forum za studente koji će moći pročitati svoje scenarije za kratkometražne filmove i to je suradnja čak šest regionalnih akademija.

Foto: Julien Duval

Što podrazumijeva vaš posao? Uključuje li on redovite posjete stranim festivalima ili filmovi pretežno stižu k vama?

Situacija se dosta mijenjala u 12 godina koliko radim ovaj posao. Nekad je bilo puno teže dobivati screenere i bilo je poželjno više putovati na festivale, danas kad smo stekli određenu reputaciju jako puno međunarodnih distributera i producenata zna za nas te nam filmove često šalju prije njihove svjetske premijere na A festivalima. Broj filmova koji se prijavljuju sami, kojih je prije bilo između 50 i 100, a sada je preko 300, puno govori o međunarodnom značaju festivala, pritom pričam samo o dugometražnim filmovima. Sve skupa dođemo do brojke od skoro tisuću filmova koji se uzmu u razmatranje za festival.

Na festivale idemo koliko možemo, ali s obzirom na to da imamo puno tekućeg posla (vodimo kino Europa, radimo festival cijelu godinu, dio ekipe je uključen i u produkciju filmova), teško je provoditi vrijeme na festivalima. Ne možemo si dozvoliti luksuz tipičnih festivalskih programera, nego to radimo uz sve druge produkcijske aktivnosti koje obavljamo tijekom cijele godine. Ono što se zadnjih par godina promijenilo je to što smo bili u listopadu pa smo se morali ograničavati, Berlin i Cannes su nam bili bitniji. Sada smo u studenom što je odlično za našu publiku jer smo više fokusirani na Toronto, Veneciju, San Sebastian i u programu imamo novije naslove, što znači da su oni u trenutku kada ih naša publika gleda stari jedva dva mjeseca. Za festival je bitno da ljudi mogu pogledati nešto što ne mogu gledati nigdje drugdje pa ipak čini razliku kada im domaću premijeru donesemo svega dva, tri mjeseca nakon svjetske premijere.

Imaju li i vanjski festivali vidljivi tematski fokus? 

Većina festivala zapravo ima preveliki broj filmova da bi se mogao stvoriti taj neki generalni fokus. Ono što se može skužiti po tim većim festivalima je možda neka kinematografija koja postaje zanimljiva u određenom trenutku. To se recimo dogodilo s Islandom zadnjih nekoliko godina, jako mala zemlja s nešto više od 300 tisuća stanovnika radi stvarno izvrsne filmove. Tako da mi se čini da se na većim festivalima više ističu kinematografije i novi autori. A s obzirom na to da mi radimo tu neku berbu s većih festivala, imamo želju poslati neku poruku s našom selekcijom koju smo imali te godine. Da ne budemo samo društveno događanje koje zabavlja publiku, nego da pokušamo skrenuti pažnju na neke teme za koje mislimo da su bitne i koje bi trebali podrazumijevati.

Ističe li se možda neka kinematografija u tom slučaju? 

Ove godine imamo popriličan fokus na švedske filmove, čak ne u glavnom programu, nego u popratnim programima. Cijeli program Bibijada, namijenjen osnovnoškolcima, predstavlja švedsku kinematografiju za djecu. Meni je uvijek drago predstavljati te skandinavske zemlje jer one imaju iznimnu produkciju za djecu. Kod nas je nažalost još uvijek produkcija filmova za djecu mala i slaba, iako se i to pomalo mijenja. To je jedan od razloga zašto smo išli na Švedsku ove godine koja nam je među ostalim iznjedrila i Pipi Dugu Čarapu, jedan od najpoznatijih klasika za djecu. I u programu Moj prvi film u selekciji Nenada Polimca koji prikazuje prve filmove danas poznatih redatelja ove je godine fokus na švedske autore, od kojih je jedan od najzanimljivijih Ruben Östlund koji je ove godine dobio Zlatnu palmu u Cannesu za film Kvadrat. Prikazujemo njegov prvi film – Mongoloid s gitarom. Bit će to prva projekcija tog filma u Hrvatskoj, a onda za mjesec dana u kino dolazi Kvadrat, njegovo zadnje postignuće.

S obzirom na vaš radni staž na festivalu, biste li nam mogli opisati neke veće promjene? 

Kad smo počinjali raditi ZFF, nezavisni filmovi mogli su se gledati kod nas i na još par festivala. Na kino repertoare su dolazili samo nezavisni hitovi; Jim Jarmusch i neka nezavisna imena koja su gotovo bila mainstream. A zadnjih 10-15 godina dogodilo se to da možemo i na različitim online platformama gledati najtežu art dramu. Nezavisni film je postao puno dostupniji, što je nama postao veliki izazov kao festivalskim programerima i dalje činiti festivalski film zanimljivim publici i puniti dvorane tih devet festivalskih dana. Ono zbog čega mi se osobno čini da festivali moraju postojati i da je festivalsko gledanje jako bitno je taj specifičan odnos publike i filma te susreta s autorima. Ti susreti i kontinuirano gledanje većeg broja filmova u kratkom vremenu za mene je neprocjenjivo filmsko iskustvo zbog kojeg sve filmove poslije gledamo na drugačiji način.

Za kraj vas molim da kao osoba koja godišnje gleda toliku količinu filmova izdvojite pet naslova za filmsku lektiru!

Kes – Ken Loach, Funny games –  Michael Haneke, General – Buster Keaton, Jackie Brown – Quentin Tarantino, Kako ubiti pticu rugalicu – Robert Mulligan.

Komentari