Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Intervju

Soul Fingers: “Scena, pokret, kostim.. No bussines like show bussines”

17.03.2013. Melita Vrsaljko
photo: facebook.com

photo: facebook.com

Braća Denis i Haris Ahmetašević, osnivači i frontmeni sastava Soul Fingers, ovih dana imaju razloga za slavlje. Naime, nakon više od 20 godina nastupanja po domaćim i stranim pozornicama, izdali su svoju prvu autorsku pjesmu All I wanna do is dance, koja se 4 tjedna nalazi na Soundsetovoj listi Top 10 domaće.

Soulfingersi su poznata koncertna atrakcija koja danas broji dvanaest članova. Na svojim koncertima  publiku tjeraju na ples obradama soul hitova iz 60-ih, među kojima su klasici Arethe Franklin, Jamesa Browna i Otisa Reddinga. Svojim specifičnim, energičnim nastupima zauzeli su posebno mjesto pod hrvatskim glazbenim podnebljem.

Sve je počelo 1991. godine, kada su Denis i Hari u 15 dana našli puhačku sekciju, bubnjara, bas gitarista, klavijaturista i prateće vokale. Tom prilikom su svirali u popularnom zagrebačkom klubu Kulušić, a fenomenalan nastup im je otvorio vrata hrvatske glazbene scene. Danas iza sebe imaju više od 1600 nastupa, a svoj trag su ostavili i na brojnim festivalima diljem Europe, među kojima se ističe Montreux Jazz Festival u Švicarskoj. Svoj prvi album  Live in B.P, koji je osvojio dva Porina, snimili su za vrijeme 11. zagrebačkog Jazz Faira u listopadu 1993. godine. Drugi album Very Live, snimljen u travnju 1996. godine na dva koncerta u ZKM-u, donio im je pet nominacija i trećeg Porina.

U nastavku vam donosimo intervju s Harisom i Denisom, koji su nam otkrili nešto o svojim počecima, nastupima i planovima. Nema sumnje da kreativna braća imaju još puno toga za ponuditi.                       

photo: facebook.com

photo: facebook.com

Nedavno ste, nakon više od 20 godina boravka u svijetu glazbe, izdali svoju prvu autorsku pjesmu All I wanna do is dance. Jeste li uvijek znali da će doći taj poseban trenutak kada će se pojaviti ona prava ideja vrijedna realizacije ili vas je inspiracija zaobilazila sve to vrijeme?

Denis: Da, uvijek smo znali da će doći taj trenutak kad će nam se sve otvoriti,  jednostavno smo predugo svim svojim bićem u „Svijetu Soula“. Totalno nas je uzeo! Dvadeset godina je mnogo godina. Koliko sam samo puta u tom periodu pod noge si bacio neki ritam, melodiju i šetao je gradom. Koliko sam puta te teme pjevao u svom haustoru da ih čujem dok odzvanjaju. Koliko sam samo puta odlazeći u ekstazi s bine kroz publiku vidio budućnost Soulfingersa s njihovih  vedrih lica. Kao što i sada znam da ćemo jednom nastupati i u Las Vegasu, da će All I wanna do is dance i druge naše autorske pjesme ugledati i veća glazbena tržišta i da nas čeka još lijepih stvari. Moj brat Hari i ja cijeli smo život dali soul glazbi.

Haris: Trebalo bi nam u radne knjižice upisati – pjevači  soula!

Poznata je priča da ste Tomi Ricovu, nakon što vas je pitao imate li bend, odgovorili potvrdno iako to nije bila istina. Međutim, ubrzo ste skupili glazbenike i tako su se rodili Soul Fingersi. No,  što se događalo prije toga? Jeste li negdje nastupali i kako je uopće došlo do poziva za nastup u popularnom klubu Kulušić?

Haris: Producent Tomo Ricov, početkom devedesetih, bio je DJ u Kulušiću, u klubu u kojem smo brat i ja kao studenti prava mnogo noći ostavili na njegovim večerima pod nazivom Blue moon i Tom Tom Club. Jedne večeri dok smo stajali s društvom na galeriji kluba prišao nam je i predložio da napravimo jedan tematski koncert tribute to Blues Brothers, znajući da imamo band i sviramo. U to vrijeme  smo imali mali band Cucumbers od četiri člana, u kojem je Denis svirao gitaru i pjevao, ja sam svirao bubnjeve, a najveći domet tog malog banda bila je maturalna večera za 5 ženskih razreda iz jezične – pa i nije loše! Kad smo shvatili te večeri da nas Tomo  želi odvesti voditelju kluba i ponuditi večer posvećenu Blues Brothersima, od te prilike nam se pošemerilo u glavi i mašta nam je poblesavila. Dogovorili smo da ćemo za 15 dana od tog dana napraviti koncert  s velikim bandom koji ima puhače – veliki band  nismo imali, te s nas dvojicom, kao frontmanima i sa repertoireom iz filma – ni to nismo imali. Obećali smo i dvije plesačice – jasno ni njih nismo imali. Imali smo samo ljubav prema soulu, malo vremena  i dobru priliku. Toga dana kad smo išli kući iz kluba pitali smo se u čudu pa šta smo mi  ovo dogovorili i hoćemo li uspjeti, ali uzbuđenje je bilo ogromno  pri pomisli  da nam se smiješi prilika.

Denis:  Sve smo proizveli i navježbali u 15 dana! Dana 17. veljače 1991. , te nedjelje u  Kulušiću, bila je sjajna večer. Klub krcat, super  atmosfera, bez obzira na moju veliku tremu s početka nastupa, ali mala slatka laž pokrenula je naše Soul živote.

Poznati ste po tome što ste mnogim pjesmama iz 60-ih, zlatnog doba soula, odjenuli novo ruho. Odakle ljubav za soul i imate li svoje glazbene uzore?

Denis:  Ljubav prema  glazbi usadio nam je naš pokojni otac. On je jako volio umjetnost i fotografiju. Volio je putovati. Od najranijih dana sjećamo se njegovog crvenog gramofona i kofera sa škotskim uzorkom punog singlica koje je, kako mama kaže, donio u brak. Tu su bile mnoge ploče –  najveći talijanski uspjesi sa San Remo festivala od Enza Ianachia do Rite Pavone, bilo je tu šansoniera Charlesa Aznavoura, Jacquea Brela, junaka Hollywooda Deana Martina, Sinatre, jasno i junaka soula, te veliki Beatlesi.  Kod njega  je svirala uvijek dobra glazba, što je sigurno na nas jako utjecalo. Bio je naš najveći fan i silno se ponosio svojim sinovima  i  Soul Fingersima.

 Dijelili ste binu s velikim brojem glazbenika i bendova, među kojima su David Bowie, B.B King i The Blues Brothers. Također, nastupili ste na brojnim festivalima. Možete li izdvojiti neki nastup koji je vam je posebno drag?

Haris: Koncert kojeg ćemo se sa sigurnošću dugo sjećati bio je na glasovitom Montreux jazz festivalu u Švicarskoj, jednom od najvećih glazbenih festivala svijeta. U 20 dana u tri festivalske dvorane, svoju glazbu predstavljaju najveća imena jazza, bluesa, te  pop i rock glazbe. Organizator  je slučajno vidio naš nastup par mjeseci prije na Europskom prvenstvu u snowboardu u Leisinu i pozvao nas. Tad još nismo ni znali kud idemo. To je Švicarska i sve ide u minutu, pa je i naš  75 minutni koncert  u dvorani Montreux jazz caffe počeo na vrijeme. Na kraju, tako smo razvalili da smo ostali iznenađeni kad smo vidjeli kako nas zahtjevna publika festivala zove  na bis i udara nogama da se dvorana tresla. Organizator je s nama dogovorio još jedan kraći ponoćni koncert na promenadi uz jezero, kako bi  program u dvorani mogao nastaviti. To nikad nećemo zaboraviti.

Poznati ste i po svojim energičnim i zanimljivim scenskim nastupima. Odakle crpite tu energiju i ideje za kostimografiju i scenografiju? Smatrate li da bend koji se bavi obradom pjesama treba posvetiti posebnu pažnju vizualnom dijelu nastupa?

Denis: Kad se upale svjetla pozornice, sve je važno. To je drugi svijet. Scena, pokret, kostim… No bussines like show bussines. Neopisiv nam je doživljaj biti na bini. Veliki dio naših života tamo provodimo i nama je to bitno i jako nas uzbuđuje.

Haris: Mi ne radimo obrade pjesama, mi nosimo baklju nekih drugih vremena i klanjamo se našim junacima… Vjerujemo u čuda…  Nemamo hobby i sve shvaćamo ozbiljno… Naša odijela opeglana na crtu su lucky dollar suits  koja se vjerujem, nakon 1700 koncerata mogu sama popeti na binu i održati  energičan koncert ako mi i ne dođemo!

photo: facebook.com

photo: facebook.com

Prije nekoliko godina producirali ste glazbene dijelove u predstavi Drama o Mirjani i ovima oko nje Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Je li to bio prvi put da ste se angažirali u takvom projektu i kako vam se dopalo to iskustvo?

Denis: Prvi put smo se prihvatili tako zahtjevnog posla poput predstave Drama o Mirjani i ovima oko nje, unatoč tome  što smo imali samo 3 mjeseca od prvog sastanka do termina premijere. Kazalište ima svoj neki ritam u koji smo se morali naglo uklopiti na dnevnoj bazi. Bilo nam je sve to jako zanimljivo promatrati, taj cijeli proces nastanka predstave od prvih proba na kojim se čita tekst do generalki na sceni gdje smo već svi u kostimima. Koliko teksta, svaka čast glumcima. Sjajni su bili i na pjevačkim probama i brzo su savladavali sve što smo od njih tražili. Oduševio me cijeli ansambl, pogotovo glumice Alma Prica i Branka Cvitković svojom upornošću i profesionalizmom. Mislim da je glazba u potpunosti pogodila energiju predstave.

Kako na vaš posao utječe činjenica da ste braća?

Haris: Kako biste vi doživjeli situaciju u kojoj ste čas zaposlenik, čas šef i da nakon posla ne prestaje druženje u firmi! (haha) Nekad je i afterparty, ali uglavnom nakon obavljena posla svatko se posvećuje svojoj obitelji.

Denis: Ovo je po svemu obiteljski posao, vrlo intenzivan i zato plodonosan. Bratstvo nam pomaže da se lakše upotpunjujemo i ne upadamo u zamke koje su svojstvene klasičnim poslovnim odnosima. Ali zato si upadamo u riječ, u tome smo vrlo dobri! To je stvar našeg temperamenta.

Postoji li neki događaj u vašoj karijeri kojeg smatrate prekretnicom?

Haris: Nakon koncerta  B.B.Kinga u Zagrebu, na kojem smo još kao vrlo mlad band svirali kao predgrupa, ugostio nas je u backstage-u i dugo smo razgovarali. Zadivio nas je njegov mlađahni duh. Nikad nismo vidjeli tako živahnog “starčića”. Sjećamo se trenutka dok smo čekali da uđemo u njegovu garderobu kad nas je njegov duboki, zvonki  glas pozvao gotovo pjevajući – “Soul Fingers”!! Ne samo da nam je super zazvučalo, nego mislim da tada nismo ušli samo u garderobu, nego u showbussines!

Za vas možemo reći da ste, baš kao i vino, što stariji to bolji. Početak 2013. godine donio je uspjeh na poslovnom planu, All I wanna do is dance  je već 4 tjedna na Soundsetovoj listi Top 10 domaće. Razmišljate li o prvom autorskom albumu? Možete li nam reći nešto o novom programu Tea Time Music?

Denis: Muze nas napadaju gotovo svakodnevno, što nas jako veseli. Nikad nismo svirali i snimali tako puno izvan bine kao u ovom periodu života. Tih par sati dnevno najljepše je što nam se događa u danu. Imamo već dosta materijala u pripremi, s kojim smo vrlo zadovoljni, kojeg još aranžerski preslagujemo, razmišljamo o produkcijskim širinama, da li “da” ili “ne” ostaviti  live ugođaj u nekoj od pjesama. To su sve slatke brige i mislim da bi autorski album bio vrlo poseban, bar nama.

Haris: Tea Time Music je program koji smo osmislili kad nas je mučila misao kakva bi glazba trebala biti u doba dana kad se zlatno sunce već spustilo na grad, a mi pijuckamo čaj i ispraćamo  dan. Uvijek realni poslovnjaci bi nam sad rekli pa to vam se zove afterwork party. Dobro, kako god da se zove, u to doba dana javit ćemo vam gdje da se nacrtate, a Soul Fingersi će vas iz tjedna u tjedan voziti svojim Svijetom soula. Himna Tea Time Musica je gotova, čeka partijanere otvorena srca, odijela su sašivena, zastava Tea Time Musica se porubljuje, a bend jedva čeka svoje mjesto u gradu gdje vladaju soul, style i smile! Htjeli bi vratiti duh tjednih nastupa iz nezaboravnog doba BP cluba kad je, kako smo se često šalili, cijeli grad htio ući u mali BP klub – što je kontra zakonima fizike! To su bili super koncerti. Ništa se značajno ne događa u gradu, a dosadila nam ova recesija i depresija.

I za kraj, smatrate li da se u Hrvatskoj općenito više može zaraditi svirajući obrade, bilo na svadbama, zabavama, domjencima ili autorskim pjesmama na vlastitim koncertima?

Denis: Ne sviramo svadbe, ne sviramo za politiku,  dakle velikog dijela zarade smo se odrekli još davnih dana kad smo prije 20 godina to odlučili. Je li to bilo pametno ili budalasto reći ćemo vam jednog dana, sad je prerano. Ovaj bend nam je omogućio puno lijepog, pa nas veseli i budućnost s vlastitim pjesmama.

Komentari