Istaknuto
13.07.2018.

Uoči koncerta Mayalesa u Muzeju suvremene umjetnosti, sjeo sam s Petrom Beluhanom u jedan kvartovski kafić na Sigečici pa smo porazgovarali o "Simbolu za sunce", trenutnoj postavi benda, ovogodišnjem INmusicu, što to znači biti autentičan na sceni i drugim temama.

02.07.2018.

Prošao je još jedan INmusic festival. Ovo su zaključna razmatranja i komentar Ziherove glazbene redakcije na trinaesti INmusic festival.

Intervju

Srđan Srdić – “Pisati i slušati glazbu – nemam drugi životni plan osim toga”

15.01.2013. Ana Klanjac
Foto: b92.net

Foto: b92.net

Hrvatskim čitateljima još uvijek (ali ne zadugo) relativno nepoznat Srđan Srdić, mlada je zvijezda  je srpske književnosti i miljenik kritičara. Rođen je 1977., u Kikindi, a diplomirao je opću književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Nakon uspješnog i hvaljenog romana “Mrtvo polje” objavljenog 2010.,prošle je godine objavljena njegova zbirka priča “Espirando”. Naslov zbirke predstavlja glazbeni termin koji označava odumiranje, i objedinjuje devet priča od kojih se svaka, na svoj način bavi temom smrti. Priče koje nisu za svakoga, jer traže značajniji čitateljski angažman, osvojile su brojne nagrade, a cijela je zbirka osvojila i književnu nagradu “Biljana Jovanović” koju dodjeljuje Srpsko književno društvo. Za istu je zbirku Srđanu dodijeljena tek ustanovljena  “Edo Budiša” Istarske županije. Prije dvije godine, osvojio je i književnu stipendiju Fonda “Borislav Pekić”. Njegova je opsesija jezik i njegove forme, tehnike i modulacije. Druga je njegova opsesija glazba. Uz glazbenu podlogu, razgovarali smo sa Srđanom, a intervju je trajao gotovo dva sata. Srđan se pokazao kao izuzetno pričljiv i nadahnut sugovornik, prepun anegdota i zanimljivih digresija. Razgovarali smo o njegovom stvaralaštvu, novim projektima, nadahnućima i glazbi koja ga inspirira i koju provlači kroz svoje tekstove.

Objavio si roman “Mrtvo polje” koji je izuzetno dobro primljen od strane kritike. Potom je uslijedila zbirka “Espirando” koja ti je priskrbila brojne nagrade. Što je sada u planu? Očekuje li nas uskoro nešto novo?

Pa prethodne sam godine dovršio tekst svoje treće knjige. To je zbirka priča koja se zove “Sagorevanja”  i za sinopsis tog teksta sam dobio 2010. godine Pekićevu stipendiju, jedinu književnu stipendiju u Srbiji. Nekada je tu u pitanju bio veliki novac, međutim kako je vrijeme prolazilo, nije bilo sponzora i od svega toga ostala je samo ozbiljna  čast i ugled stipendije. Ta knjiga je završena, prošla je kompletno i uređivački proces i sve ostalo. Onda je moja izdavačka kuća Stubovi kulture financijski propala. Stupovi su se urušili. I knjiga nije tiskana u 2012., kao što je trebala. Ako sve bude u redu, tiskat će je sada u 2013. godini.  U nekom dogovoru s urednikom, te priče u 90% slučajeva nisu objavljivane po časopisima ili drugdje jer je on htio da kao njihov sad afrimirani autor izdajem i gradim valstitu publiku. Da se ne dogodi kao što se dogodilo s “Espirandom”. Nije se ništa loše dogodilo, ali sve priče su objavljivane prije nego sama knjiga.

Negdje sam pročitala da si za Pekićevu stipendiju koju si dobio za “Sagorevanja” rekao da je dosta nezahvalna stvar dobiti takvu stipendiju. Zašto? 

Krenimo od druge strane. Dobio sam nagradu Edo Budiša, a da nisam  najbolje znao tko je on. Tek kad sam stigao proljetos u Zagreb i u Pazin dobio sam točne informacije o njemu, od ljudi koji su ga poznavali.  Kada je u pitanju Pekićeva stipendija i nagrade koju nose imena  klasika nacionalnih ili nekih drugih književnosti… Pa, recimo  kad dobiješ Ninovu nagradu, ili nagradu Jutarnjeg lista – dobio si novac. možeš ga upotrijebiti na ovaj ili onaj način, dobio si neku počast, ali to su listovi koji danas-sutra mogu nestati. Međutim, ljudi nikad neće prestati čitati Pekićeve knjige. A ja sam u srednjoj školi bio potpuno indoktriniran Pekićevim knjigama i sve sam ih čitao. I onda se dogodi da mi njegova supruga, nakon mnogo godina, dodjeljuje stipendiju koja nosi njegovo ime. Pa je meni cijelo vrijeme bilo u glavi: “Čekaj, na toj knjizi će pisati da sam dobio Pekićevu stipendiju –  pa to ne može biti bilo kakva knjiga. Što da je tu Pekić, da on to može pročitati? Što bi on rekao o svemu tome? Mene bi bilo sramota”. To je nevolja. To je mnogo odgovornosti. To nitko ne može da izbriše.

 O čemu se radi u “Sagorevanjima”?

Sinopsis sam pisao kao najavu za kolekciju od devet priča koje će se, svaka zasebno, baviti problemom identiteta. I ovog puta je to svjesno, otpočetka urađeno, za razliku od “Espiranda” gdje  sam se našao u jednoj nelagodnoj sitaciji. Završio sam bio pet priča i čak dobio neke nagrade za to. Tada me Srđan Tešin, koji je također iz Kikinde i moj dobar prijatelj, pitao “Što ti namjeraš  s tim napraviti? Očigledno ćeš napisati knjigu priču, ali imaš li neki najmanji zajednički nazivnik za sve to?”. I malo sam se zabrinuo, nisam znao što da mu odgovorim na to – nisam o tome razmišljao. Krenuo sam kući i prokopao po tim pričama i shvatio da svaka ta priča ima u sebi ukomponiranu smrt – ili netko umire, ili će umrijeti ili je već umro… To je bilo olakšanje. Kod “Sagorevanja” nije bilo takve dileme, jer je natečaj za stipendiju zahtijevao da sinopsis bude konkretno napisan, precizan i obrazložen. Otpočetka sam imao koncepciju.

Foto: ziher.hr

Foto: ziher.hr

Što se tiče teme smrti u “Espirandu” – stekla sam dojam da te tema doista i okupira, a ispalo je slučajno?

Pa bit će da je to okupiralo moju podsvijest. Ne bih rekao da je u pitanju svijest. Ono što mene uvijek okupira zapravo su modulacije – načine na koji jedna te ista priča može biti ispričana. Ne kao stilski rez, nego kao cjeloviti pokušaj da nešto kažem na apsolutno drugačiji način. U “Espirandu” je to recimo uspjelo savršeno. Pozicije, uglovi, tehnike, ono što čovjek može učiniti s vlastitim jezikom i granice do kojih može pomjeriti neke ekspresivne mogućnosti – to uvijek interesiralo. U “Espirandu” je to dosta radikalno uređeno jer se priče dramatično razlikuju.

Koja je od tih devet priča iz Espiranda tebi osobno najdraža? 

Ha… Stvar se mijenjala. Danas, kad pročitam svih tih devet priča…. Možda peta…”Noćnik”.  Zbog određenih stvari za koje mislim da ih ne bih mogao ponoviti, izmijeniti. Nikada više. A, nije bilo tako u početku. U početku sam se odnosio prema toj priči kao da je ona filer na albumu. Znaš ono – ‘treba mi malo prostora, ubacit ću ovu priču’. To se desi i u čitanju – ljudi su tako reagiraju. Međutim, najviše su reagirali na “Komarce”. Nju sam čitao dva puta. Inače to ne radim jer se priča sastoji od nekih 10 – 15 različitih glasova. I ja to ne mogu izvesti, pogotovo ne ženske glasove. Ljudi su se počeli smijati. Pa sam se i ja počeo smijati. Moj mi je urednik da se smijao čak i kad je čitao “Mrtvo polje”, a po mom tu ne postoji gotovo ništa smiješno. Mada je on u pravu, ne ja.  Dakle, ljudi su reagirali na “Komarce”, na “Slow divers”, a i “Noćnik” . Te tri priče su bile omiljene. Točno za različitu populaciju, ovisno o tome što netko u književnosti traži. Međutim, neki su se žiriji uspjeli složiti oko cijele knjige, jasno im je zašto ta knjiga tako funkcionira. To je bilo iznenađenje zamene. Ovdje u Hrvatskoj, kada je u pitanju nagrada Ede Budiše, krijeriji su jasni  – priče, autor do 35 godina, objavljeno te godine. Ali ova druga nagrada Biljane Jovanović dodjeljuje se za knjigu godine. To se ne događa često sa knjigama priča. One, nažalost, ostanu uvijek u sjeni romana, negdje zaboravljene. Tim više mi je drago. Tako da se u mom slučaju ispostavilo da je, u mom slučaju, isplativije baviti se pričama nego romanom.

Pretpostavljam da ta isplativost nije jedini razlog zašto više pišeš kratke priče, nego romane? Pronalaziš li se možda u njima više nego u romanu?

Ne, ne, ne. Nikako to nije razlog. Zapravo, ja sada radim na svom novom romanu. Ali je preinteresantno pitanje. Imao sam tu priliku i čast da napišem predgovor za najnoviju knjigu priču Vule Žuriča.  To je jedna sjajna knjiga, vjerojatno njegova najbolja knjiga priča, a ima ih dosta. Ali on je napisao pet-šest zbirki priča i pet-šest romana pa sam mu i ja sam postavio to pitanje: “Kako se osjećaš kao romanopisac, a kako kao pripovjedač? Tko si uopće ti? Je li to šizofrena stvar?”. To je teško odgovoriti. Imam 35 godina i sada mi je teško pretpostaviti što će se dogoditi s mojim knjigama, hoće li se uopće nešto dogoditi i kakva će biti percepcija onoga šta sam ja radio, a planiram da radim – ne bavim se drugim stvarima. Hoće li ljudi jednog dana reći da je to bio taj i taj čovjek koji je bio romanopisac ili će reći da je bio pripovjedač… Mislim da to nije toliko bitno za publiku koliko može biti bitno za autora. Možda netko može sebi u nekom trenutku postaviti pitanje:  “Zašto sam gubio vrijeme na jednoj strani ako je trebalo da funkcioniram  na drugoj?”.  A meni se čini da su samo potpuno različite vrste senzibiliteta u pitanju. Ja to uopće ne bih odvajao, to su dva sasvim različita procesa. I sad, kad su prošle veće četiri godine otkad sam završio “Mrtvo polje”, nezamislivo mi je interesantno raditi na romanu. U mom slučaju za to treba dosta vremena. I djeluje mi kao da to radim prvi put.

Kakav je taj tvoj proces? Čini mi se da imaš točno isplanirano kada pišeš, točno u glavi znaš što želiš, kuda se krećeš?

Da, da. Kad sam završio “Mrtvo polje”, a to je prva moja knjiga, mislio sam da je to sve što ja ikada mogu napisati. I dosta loše sam se osjećao. I milijun sam puta prošao kroz taj tekst, misleći da ću nešto izmijeniti, no nisam. Sve je bilo na svome mjestu. Danas isto mislim da je tako. I to me čini sretnim. A onda sam rekao sebi: “Pa dobro. Uvijek mi preostaju priče”. Tu uvijek imam brdo nekakvih koncepata, različitih namjera, na papiru. I dugo je vremena je prošlo, uopće nisam mogao da zamisliti cjelinu tog obujma.  Nisam ja godinama pisao “Mrtvo polje”, nego sam razmišljao, bilježio, pošto ta knjiga pati od ozbiljne matematike i da sam negde pogriješio, sve bi se srušilo. Survalo bi se i knjiga bi bila nečitljiva. I zbog toga je bilo neophodno da razmišljam, zapisujem mnogo stvari i točno znam što u određenom trenutku radim.. Sada zapravo prepisujem ono o čemu sam razmišljao. U svakom momentu znam što radim, i ka čemu sve to vodi. Na prvi pogled to ne djeluje ni najmanje zabavno, ali jest. Jer se ja ne bavim događajima. To nije ono što mene zanima. Bavim se jezikom kao događajem. Tako da ponovno imam određeni broj teza, zapisa, bilješki, napomena… Nekih intertekstualnih stvari na jednom mestu koje mi pomažu da se snalazim u svemu tome. I koje mi pomažu poput nekakvih putokaza – da znam gdje sam stao, koliko još moram prijeći. Ovaj put mi je jako jako važno da pogodim ton svega toga, da pogodim tu nijansu, jer u “Mrtvom polju” je bilo mnogo lakše pošto je tamo funkcioniralo mnogo glasova. A sad bi trebalo održati pažnju samo pomoću jedne pespektive, što nije najjednostavnije.

Utječe li činjenica da si diplomirao teoriju književnosti  i da imaš jaku teorijsku podlogu na tvoj rad?

Ima toga sigurno. Ta katedra je tako zamišljena da je na čitavom Filološkom fakultetu u Beogradu jedina mogućnost da se dođe do teorijskih razmatranja, koja su mene zanimala, bila da se studira komparativna književnost. U našim srednjim školama postoji ugrađeno bavljanje teorijom književnosti,, no time se gotovo nitko ne bavi. Radost, zadovoljstvo nakon uspješnog čitanja nekog  zahtjevnog teksta je tim veća za onog  tko želi uložiti nekakav napor. E sad, ja sam gledao da pronađem neku vrstu ravnotože. Sve je to u redu, ja ću se držati nekih postulata koji su meni interesantni i stvar će imati uvijek sasvim izvjesno čitljivo opravdanje za one koji znaju čitati. To je sve pitanje estetike, recepcije, tko je kakav čitatelj i što očekuje od književnosti. Ja očekujem jako mnogo jer se bavim samo time, samo me to zanima. Međutim, s vremenom sam shvatio da to nisu jedini čitatelji knjiga.  Svojevremeno sam dao jednu, danas mi se čini dosta bezobraznu i neprijatnu izjavu, u nekom intervju u Srbiji da bi me jako zabrinulo ako pojedini kritičari počnu lijepo pisati o mojim knjigama. Da bi mi to bio znak da nešto nisam napravio kako treba. Ali i da bi me zabrinulo ako mi se pojedini čitatelji  počnu oduševljeno obraćati. Jer da ja to nisam to napisao njima. Ali onda se sjetih – postoje veliki bendovi koji žele nastupiti na stadionu. Znaju li oni tko su ljudi kojima će pjevati. Ne znaju, zašto bi? Sve je to opće dobro ili opće zlo.

Kad si odlučio da želiš biti pisac? Je li to nešto što je jednostavno u čovjeku?

Ha. Ja sam išao u srednju glazbenu i htio sam se baviti glazbom. I onda sam negdje na polovici svog školovanja shvatio da to apsolutno nisam nikada u životu želio, da je to što se tamo nudi  u savršenom neskladu s mojim očekivanjima. Tada sam počeo  intenzivno čitati sve što mi dolazi pod ruku. Nekritički krajnje, bilo kakve knjige i bez analogije, povijesti… I tad sam počeo i loše pisati. U jednom sam momentu na studiju shvatio da to moje loše pisanje negdje mora konačno stati pa sam na neko vrijeme, godinama, zaboravio na ikakvo pisanje. Tek sam poslije dugo godina počeo izdaleka slagati taj roman. A onda se dogodila presudna stvar– otišao sam u Vojsku Srbije i Crne Gore. Tamo sam se direktno sreo s modelima za pojedine junake. Ono što sam tamo čuo i vidio mi je donekle rastumačilo kontekst rata u bivšoj Jugoslaviji s aspekta ljudi koji su direktno u tome sudjelovali, jer ja nisam. Ja sam na neki način bio kolateralna šteta, netko tko je patio zato što je živio u besparici, pod sankcijama, praktički u 19.stoljeću, a čiji život nije bio fizički ugrožen nekim ratnim operacijama sve do 1999. Tako da je za jedan dio knjige, kad su u pitanju oni najnegativniji junaci, bilo izuzetno važno vidjeti kako izgledaju ti ljudi koji su u tome sudjelovali, kakav je njihov stav Postupio sam kao realistički pisci, istraživački. Po povratku sam se našao u vrlo depresivnoj situaciji – bez posla, bez ijednog dana radnog staža, bez automobila, stana, žene… Jedino što mi je preostalo je da sjednem i razmišljam o romanu,  da ne bih poludio ili bilo što napravio. Tad sam počeo pisati ozbiljnije, razmišljajući o onome što pišem i vrlo brižljivo se baveći tim stvarima. I mogu reći – ekspresno je stigao rezultat. U tom smislu mogu da budem zadovoljan. U egzistencijalnom smislu mi je sve to što se poslije događalo umnogome olakšalo život, ali da su me takve stvari, financijske, najviše interesirale – nisu. Plašim se da traženje zadovoljstava negdje izvan procesa stvaranja knjiga uvijek može biti jako bolno. Ima onih koji  očekuju nešto sa strane, nekakve državne počasti – mi smo živjeli u socijalizmu i očekujemo državne počasti, mislimo da biti pisac znači biti tumač društvene stvarnosti, netko tko je blizak političkim elitama. Toga jednostavno nema. I ne treba da bude. Kafka nije bio blizak nikome, Blake nije bio blizak nikome… Lautreamont nije postojao dok nije umro. Nitko nije znao za te ljude – buduće klasike svjetske i europske književnosti. Ne želim se uspoređivati s njima, ali koncepcijski i praktično to je moguće.

Dakle, misliš li da će te u nekoj daljoj ili bližoj budućnosti cijeniti i prepoznavati još više?

Ja ne znam kako to funkcionira. Po ovome što se dosada događalo mogao bih: “Aha, ja sam izuzetno cijenjen. Dobio sam toliko i toliko nagrada”.  Ne. Elementarni mi je cilj da moje knjige dođu do najvećeg mogućeg broja čitatelja koji žele čitati takve knjige. Ima li njih petero, dvadesetero, pedesetero, tisući…meni  je apsolutno nevažno. Samo me to zanima – da moje knjige dođu do svih onih koji bi ih željeli čitati, a da to bude izvedeno na maksimalno dostojanstven i čovjeku shodan način. Samo ta stvar. Ovo drugo – ne bi trebalo voditi računa. To je strašno gubljenje vremena. Sad sam u procesu pisanja doktorske disertacije pa sam otkrio jedno potpuno novo polje interesa. I takvih polja ima tko zna još koliko. Ne želim da me išta sprečava u tome da se bavim stvarima na takav način. To može da djelovati radikalno, ili čak autistično, samodovoljno, međutim  da sam htio baviti se nekim hipersocijalnim zanimanjem, ne bih pisao knjige. Bavio bih se nogometom ili tko zna čim drugim.

Foto: ziher.hr

Foto: ziher.hr

“Espirando” je  zbirka devet pripovijeti, u  “Sagorevanjima” je devet pripovijetki. Nosi li taj broj devet nekakvu simboliku?  

Ma ne. Sjetio sam se toga jer je Metallica drugi, treći i četvrti album zasnovala na potpuno istom principu. Bio je jedan instrumenatal, jedna balada, prva pjesma strahovito brza i posljednja pjesma strahovito brza. Ma zapravo, sasvim slučajno se to dogodilo. Jedna priča koja će biti objavljena u “Sagorevanju” nije se ni trebala tu naći, a jedna druga je postojala u sinopsisu. Dakle, da sam tu drugu završio bilo bi deset priča, međutim nije mi se više dalo. Učinilo mi se da je to sasvim dovoljno, da je to kraj i da je u redu,  da ne bi trebalo narušavati cjelinu na koju sam inače jako ponosan. Nikad nisam bio tako oduševljen vlastitim djelom. Onog trenutka kad napišem knjigu i kažem:  “E pa ne znam, ‘Mrtvo polje’ je bilo bolje”, tada ću opet napraviti pauzu.

Dosta spominješ glazbu i općenito provlačiš glazbu kroz svoja djela.Bez obzira što glazbena škola nije ispunila tvoja očekivanja, glazba je i dalje bitan dio tvog života? 

Pokušavao sam se baviti glazbom na dva načina– profesionalno i to je bilo neuspješno. Vrlo neuspješno. I pokušavao sam ovako amaterski, kroz nekakve rock bendove, što je bilo, mogao bih reći, uspješnije. Ali tad sam shvatio da postoje stvari koje ovise o drugim ljudima. A ti drugi ljudi često su neraspoloženi, nezainteresirani, nedovoljno posvećeni ili imaju neke druge životne planove.Ne možeš nekoga učiniti onakvim kakav si sam. To otkriće je bolno. Pa je ovaj spisateljski  posao privilegija za ljude poput mene. Jer sam braniš vlasiti proizvod. Ne postoji nitko drugi tko bi mogao da to uspori, ubrza, a da to nije tehnologija ili propast izdavačke kuće i slično. I tako sam ja ostao pasionirani, manijakalni slušatelj glazbe i to me nikad nije napustilo. Ono što sam ja radio jest neka vrsta posvete bendovima koje sam slušao. U “Mrtvom polju” mi je bilo veoma važno da to budu bendovi koji su široj javnosti u potpunosti nepoznati, a koji su na mene beskrajno mnogo utjecali. Slušao sam tako jedan austrijski bend koji se zvao Disharmonic Orchestra, koji je čak i u svijetu takve avangardne heavy metal glazbe relativno nepoznat i dana. Ali oni imaju jednu ploču koja je moj život usmjerila u jednom sasvim drugom pravcu, koliko god to glupo zvučalo. Otvorila jedan potpuno novi perceptivni prostor. To mi je bilo značajno – da u knjigu uvrstim ono s čime sam ja u tom trenutku, a u pitanju je 1993. godina o kojoj knjiga govori, odrastao. Tada je sve bilo daleko zanimljivije nego što je sada jer i dalje sam bio u otkrivalačkoj fazi kada ti se čini da postoje neslućene mogućnosti. One postoje, ali nisu baš tako neslućene kako se tada činilo. Tada je glazba činila da mi svi kolektivno ne poludimo ili ne poubijamo se, jer u situaciji kada nemaš struje, osnovnih životnih namirnica, kada nemaš novca da izlaziš, kada nemaš ni gdje jer je sve kontaminiramo do krajnjih granica, tvoja intima može uvijek ostati samo taj zvučni zapis i ništa preko toga. Možda će se jednom dogoditi i to čudo, pa moj roman bude preveden na engleski jezik. Tada bih iskoristio priliku i svakom od tih ljudi poslao primjerak knjige samo zato što oni ne mogu znati da su moj život promijenili. Ovo što mi sad slušamo – ja točno znam tko je autor te glazbe, ali on ne može znati da mi ovo slušamo dok razgovaramo. I to je magijski potencijal svijeta u kojem živimo i zbog toga je jedna stvar izvjesnija:  ja znam da ja želim pisati čitav svoj život, ali ne mogu to garantirati. Ali, mogu garantirati da ću glazbu slušati do kraja života – nemam neki drugi životni plan osim toga. Sve drugo bi bilo… Bio bih kao hendikipiran, disfunkcionalan.

(Visited 271 times, 2 visits today)

Komentari