novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Sven Popović: “Moji su junaci stanovnici tajnog grada”

Foto: Saša Zinaja
Vrijeme čitanja: 12 minute

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Prozu je objavljivao u Quorumu, Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Nova riječ, časopisu Script, zborniku Record Stories, antologiji mladih prozaika Bez vrata, bez kucanja i na raznim internetskim portalima. Književni prvijenac Nebo u kaljuži objavio je 2015. godine Jedan je od osnivača programa čitanja Tko čita?, kao i jedan od urednika zbornika Tko čita? za sezone 2015./16. i 2016./17. Priče su mu uvrštene u antologiju Best European Fiction 2017 i prevedene na engleski, njemački, poljski i rumunjski. Piše glazbene kritike i književne recenzije.

Sven i ja razgovarali smo povodom objavljivanja njegove druge knjige i prvog romana, Uvjerljivo drugi (Fraktura, 2018.). U želji da potaknemo, ali ne i pokvarimo čitanje teksta, okrznuli smo njegove glavne preokupacije – generacijske i individualne egzistencijalne boljke, književnost, glazbu i snoviti gradski pejzaž. O ljubavi smo nešto manje iako je ona u romanu širokog spektra – prijateljskog, romantično-frivolnog i romantično-fatalističkog tona. Uostalom, uzmite u ruke Uvjerljivo drugi, vidjet ćete.

***

Idemo od početka, paratekstualnog detalja, rečenice kojom otvaraš novi roman Uvjerljivo drugi – “Ovo nije roman o mojoj generaciji niti joj je posvećen”. U koji god kontekst je smjestili, onaj prvijenca, zbirke priča Nebo u kaljuži (Meandarmedia, 2015.) ili onaj novoizašlog romana, ta rečenica funkcionira kao odstupnica, (auto)ironični komentar. S obzirom na očite popkulturne i svjetonazorske pečate generacije u spomenutim tekstovima, nameće se pitanje – čemu takav uvod?

Upravo tako, to jest odstupnica i autoironični komentar. Moje preokupacije i dalje su iste kao u Nebu, dakle, mladenačke, s tim da je ondje riječ o studentariji, postadolescentima čiji su ideali i dalje relativno neokaljani, dok je u Uvjerljivo drugom riječ o ekipi u kasnim dvadesetima koju je počeo izjedati cinizam. Protagonisti Uvjerljivo drugog oduljili su studij što su dulje mogli jer tko bi htio izaći iz tople maternice akademskog školovanja u svijet u kojem hladan vjetar poljem bije i nitko te ne želi zaposliti?

Isto tako, ta svojevrsna antiposveta podsjetnik je da se roman ne treba čitati isključivo u tom ključu, kao generacijska priča, jer je uzorak ljudi kojim se bavi poprilično specifičan. Doduše, priča o zaposlenosti ista je za gotovu svaku mladu osobu, no junaci u romanu pripadnici su neke vrste kulturnog undergrounda, stanovnici tajnog grada koji, kad već ne mogu drugačije, preko svojih ukusa odbijaju prihvatiti status quo. Kako je rekao jedan mudrac koji je nekoć živio istočno odavde: “Neukusu treba reći ne”.

Sad kad sam to rekao, mogu dodati da će Uvjerljivo drugi biti zadnja knjiga koju ću pisati u tom generacijskom, mladenačkom ključu. Riješio sam se dječjih bolesti.

Čini mi se kako je termin generacija, s obzirom na društveno-povijesno zaleđe njegove upotrebe, u rječniku popraćen mitskim prizvukom. Kada se, primjerice, kaže beat– ili x-generacija, to označava socijalni, politički i umjetnički akcent jednog vremena. Tvojoj generaciji pripadajuća je postsocijalistička, rapidna medijska, ali i drhtava “tranzicija” iz mladosti u zrelost. Imajući na umu neke generacijske trenutke zabilježene u tvojim tekstovima – borbu za besplatan studij Filozofskog fakulteta u Zagrebu, formiranje i nastupe književnih grupa, snimanje spotova rock bendova, zanima me što tebi znači (tvoja) generacija? Koje ljude, boje i atribute priziva?

Opet, generacija je suviše općenit pojam, ali probajmo ovako nekako:

Moja generacija za mene je moja prijateljica Irina Masnikosa koja je unatoč svemu što se oko nas događa uspjela upisati doktorat i zadržati prosvjedni, anarhoidni duh.

Moja generacija za mene je Darko Šeparović koji uspijeva raditi kao arhitekt, čitati, pisati sjajnu poeziju i prozu i svejedno sa mnom dočekati zoru u noćnom klubu.

Moja generacija za mene je muzika bendova poput Repetitora, Petrol, Ti, Vlaste Popić, Seine, Moskau, Sare Renar, Pridjeva, Valentina Boškovića, Svemirka, Irene Žilić, Nežnog Dalibora, Sleepyheads, NLV, Denisa Kataneca i Vedrana Živkovića.

Moja generacija za mene je sijaset sjajnih mladih ljudi koji koračaju, marširaju usprkos svemu, koliko god snobovski ili pretenciozno to zvučalo. Dakle, moja generacija zapravo nije generacija.

Neimenovani je junak, uglavnom i fokalizator romana, recimo to tako, enfant terrible svoje sredine – naoko ekstrovertiran i indolentan, ipak čestih i pronicavih refleksija. Jednom prilikom rekao si mi kako je lik namjerno izgrađen tako da iritira čitatelja. Možeš li to objasniti? Je li junakova jezičavost kontrapunkt tišoj, finijoj naravi propuštenoj kroz pasuse unutarnjih monologa, obrambeni mehanizam ili nešto treće?

Drago mi je da si primijetila kako te dvije stvari stoje u jukstapoziciji. Kao prvo, ne mislim da bi protagonisti trebali biti dopadljivi. Uostalom, dopadljivi likovi uvijek su me nervirali. Dakle, da, dobro si skužila, ta jezičavost, iritantno poziranje je tu kao kontrapunkt onome što po meni nosi roman, a to su (nadam se) lirski nabijeni pasusi unutarnjih monologa i opažanja. Naravno, riječ je o obrambenom mehanizmu koji je kod protagonista, u konačnici, suvišan jer svi njegovi prijatelji vole ono ispod površine, a preziru što junak postane kad je u prostoriji više od dvoje ljudi. Protagonistu je jednostavno jeziva pomisao da ga netko zaista zna. Isto tako, to je i tehnika, mentalna vježba koja bi čitatelja trebala natjerati da grebe, kopa dublje.

Zadržimo se nakratko na glavnom junaku. U nekoliko navrata u romanu u cameo ulozi pojavljuje se Elias, protagonist prvijenca Nebo u kaljuži. Na njega se glavni junak referira kao na amatera, novajliju koji poprilično traljavo krade od njega ili njemu dragih autora. S obzirom na tu intertekstualnu spojnicu, uvođenje Eliasa kao “sjene prošlosti”, ali i na pomirljivi završetak romana u kojem se “nebo najednom ne čini toliko strašnim”, možemo li govoriti o sazrijevanju, Bildungu junaka ugniježđenog između tih dvaju tekstova?

Mislim da je na početku bitno napomenuti kako na Nebo ne gledam kao na porod od tmine, ne sramim se nijedne priče, mislim da je riječ o jako dobroj debitantskoj knjizi. Ima nekoliko višaka, ali je ne regrette rien. Tim intertekstualnim izletom htio sam čitatelja, ali ponajviše sebe, uvjeriti da sam sazrio, narastao kao autor. Da ti odgovorim na pitanje – da, možemo na to gledati kao na odrastanje junaka, ali ono ima i funkciju uspostavljanja dijaloga između te dvije knjige.

Drugim riječima, činilo mi se kao dobra fora na taj način uspostaviti neku vrstu kontinuiteta, gdje na Uvjerljivo drugog možemo gledati kao na nastavak ili starijeg brata Neba u kaljuži.

Foto: Marija Matunec

Priča o identitetu odnosno umnažanju instance autora i lika, iako donekle jalova, uvijek jednako golica čitatelja. Marcel Müller, prema studiji Ingrid Šafranek, pronašao je u Proustovu ciklusu čak sedam različitih ja, sugerirajući kako je autor često izmješten iz kazivačke pozicije lika. Koliko je ja u tvom romanu, ako ih je moguće tako matematički izdvojiti? Gdje se očito komešaju planovi biografskog i fikcije, a gdje se, ako je to moguće, između njih povlači crta? Spomenimo pritom kako je jedno poglavlje napisano iz ženske pozicije pa u odgovoru možeš objasniti njegovu funkciju i način izgradnje. Jesi li imao problema sa zaokretom ženskoj perspektivi?

Uh, dobro pitanje. Ich-forma užasno je zahvalna zbog tog rašomon-momenta koji omogućava… Snimiš isti prizor iz više različitih kadrova. E sad, nije samo riječ o potpuno drugačijim kadrovima, nego svaka kamera kroz koju promatraš tu jednu te istu scenu ima sasvim drugačije filtere, šablone kroz koje promatraš situaciju.

Dakle, poprilično sam siguran da postoje tri različita lica pisana u toj ich-formi, ali i da postoji više pripovjednih perspektiva, to jest da nije sve pisano u prvom licu jednine, nego ima i kratkih ekskurzija u treće lice.

Mislim da je poprilično očito da se kroz sve fragmente napisane kroz prizmu protagonista osjeti komešanje (auto)biografskog i fiktivnog. Naime, dijelovi Uvjerljivo drugog nastajali su paralelno s prvom knjigom, tako da se, dopusti da se tako izrazim, u njemu nalazi talog Kaljuže. Nije da nisam znao, jednostavno nisam htio pisati o drugim temama. Dotjerivao sam stvarnost, onaj život koji najbolje poznajem. Sada kada više nemam tu kočnicu, dopustio sam mašti da razludi. Što se granice tiče, one su mutne, meke. Neki od mojih prijatelja sigurno će se prepoznati u određenim scenama, ali bitno je imati na umu da je ovo u konačnici ipak fikcija, jako lijepa laž.

Što se tiče poglavlja o Judy, moram priznati da nisam imao problema s pisanjem iz ženske perspektive. Dao sam taj komad teksta prijateljici i rekla je da se uopće ne osjeti da je pisano iz ženske perspektive, što joj je u konačnici bilo dobro jer nisam posezao za jeftinim trikovima. Pisao sam kao i inače, samo što je, eto, pripovjedni glas ženski.

Vratimo se na formalne odlike teksta. Roman broji devet poglavlja od kojih su neka u prikazu sadržaja “išarana” – drugo, četvrto i sedmo poglavlje označeni su kao I½, II½ i IV½, dok je kod šestog rimski broj prekrižen i ponovno napisan. Nalazimo i tri poglavlja istog naslova Postoje i drugi. Ona su u obliku krošnje razgranata i na naslovnici knjige. Roman je to i izražene citatnosti (K. Vonnegut, C. Perţa, I. Slamnig, Seine…) čijim se navodima poglavlja istovremeno otvaraju i koncentriraju. Koliko ti je u cijeloj priči važan paratekst, oprema knjige? Je li grafička razigranost signal/odraz one sadržajne?

Ta grafička razigranost zapravo je omaž mojem omiljenom piscu, Juliu Cortázaru, koji se u fenomenalnom romanu Školice dosta dobro zafrkavao s fusnotama. Tako sam i ja odlučio ubaciti fusnote u knjigu – prave, znanstvene fusnote. Ovo ½ signalizira da je riječ o poglavljima koja nisu pisana iz perspektive protagonista, a razlog zašto je šesto poglavlje prekriženo, a zatim ispravno napisano rimskim brojkama, nalazi se u samom tekstu. Drugim riječima, da, jednostavno sam se zajebavao s formalnim obilježjima. Važno je, barem meni, da je književnost zaigrana, tako da je grafička razigranost svakako odraz one sadržajne.

Što se tiče citata, već sam ih isfurao u Kaljuži. Tad mi je to bilo fora, sitnim isječkom otkriješ nešto o tom poglavlju, uspostaviš ton, a de facto nisi još ni počeo pisati.

Mislim da je Tomislav Torjanac napravio sjajan posao s naslovnicom, vidi se da je pročitao knjigu, zato se Postoje i drugi i ponavlja kao mantra na krošnji koja se nalazi na naslovnici.

Iz mog iskustva, pisanju poezije itekako doprinosi iskustvo glazbe. Čini mi se kako je isti utjecaj moguće prepoznati u prozi. Tvoj roman osjetnog je ritma – rečenica kratkih ili ritmiziranih veznikom i, njihovih, kao i izmjene dijaloških replika, brzih i prštavih poput svakodnevice junaka. Taj stil ponešto podsjeća na stil Norvežanina Frodea Gryttena kojeg si prilikom gostovanja na Festivalu europske kratke priče intervjuirao i u nekoliko navrata pisao o njemu. S obzirom na rečeno, pretpostavljam da slučajnost nije slučajna pa me zanima koje bi još autore označio formativnima za svoju prozu?

Ne, nikako nije slučajno. Frode Grytten je jedan od autora koje sam čitao dok sam počinjao pisati i njegova Pjesma košnice jedna je od najljepših zbirki kratkih priča koju sam pročitao. I dalje se dopisujemo preko maila, povremeno mi daje savjete, ali uglavnom samo razmjenjujemo linkove pjesama koje nam se sviđaju.

Ne bih sad izdvajao sve, taj je popis predugačak i zapravo nemoguć za sastaviti, ali mogu ti reći što sam sve čitao i za što sam siguran da je na ovaj ili onaj način utjecalo na mene dok sam pisao Uvjerljivo drugiJunot Díaz, njegove dvije knjige, zbirka priča This Is How You Lose Her i roman Kratak, čudnovat život Oscara Waoa; zatim Bolaño, skoro sve što je prevedeno, zapravo skoro sve što je napisao, naročito Amulet, Divlji detektivi i Muke pravog policajca; poezija Zvonka Karanovića je sveprisutna; moram reći da sam se toliko oduševio zbirkom Autopilot Darka Šeparovića da sam i neke njegove cake nastojao ukorporirati u tekst; Ništa za pisati kući Envera Krivca također je ostavila traga na romanu… E da, kratke priče Daria Džamonje, znači, kako taj lik piše, to je da se smrzneš ili rasplačeš. Meni se dogodilo oboje.

Naravno, nemam problema s napominjanjem kako mi je otac itekako pomagao, zapravo i dalje pomaže svojim savjetima i strogom kritikom. Pitaj Šeparovića, uostalom, trenutno mu uređuje rukopis.

Kad si već spomenuo proces uređivanja, kako je tekao taj, uvjetno rečeno, tehnički dio? Koliko se roman mijenjao u odnosu na prvu verziju, kako si nanjušio na kojim mjestima intervenirati i je li bilo većih zahvata u tekst?

Uh, to je bilo gadno. Dosta sam posla obavio u rezidencijama u Pazinu i Beogradu i moram priznati da mi je bilo sve teže, kao što si rekla, nanjušiti što valja, a što ne. Na kraju sam srezao dvadesetak stranica i samo malčice promijenio inicijalnu ideju koja je, ruku na srce, zaista bila pretenciozna. Kao što rekoh, imao sam pred kraj problema s uređivanjem teksta, srećom je Roman (Simić) bio tu da uskoči i kaže mi što je grozno, a što nije. Stvarno, neću reći da je roman prije Romana (morao sam) bio loš, ali taj čovjek ima nevjerojatno uredničko oko i uhvati toliko stvari koje mi, obični smrtnici, ne možemo vidjeti. Za kraj sam rukopis dao i starom, ali on je više operirao na jezičnoj razini. Isto kao i Roman, vidi stvari koje mi, obični smrtnici, ne možemo vidjeti.

Nekoliko puta izjavio si da je tvoj nesuđeni poziv pjesnički. U novi roman ugrađeno je puno poetičnih impresija grada koji se, upravo kroz njih, pomalja kao kroz crno-bijeli ili sepija filter. Mjesec tako “viri kao prvi bebin zubić”, svjetlo se razmazuje, noć hrđa, grad je betonskih zubala, a nebo standardno boje kosti… Takav grad teško mi je zamisliti u kolor-paleti, osim u onoj stroboskopskih, semaforskih, uopće umjetnih svjetala noći. Na stilskoj razini, grad se može promatrati kao metafora pripovjednih i emotivnih planova romana. Koja je, dakle, uloga grada, a koja uloga poezije u izgradnji grada?

Drago mi je što koristiš riječ grad, a ne Zagreb, jer nebitno je o kojem je gradu riječ dok god taj grad diše, dok je živ. Ali, vidiš, ne bih se složio da je riječ o gradu koji je nemoguće zamisliti u koloru, mislim da se pred kraj boje itekako počinju pojavljivati, možda nisu jarke i snažne, ali postoje polako, ali uporno ispunjavaju pluća protagonista i svakim izdisajem izlaze van, ispunjavajući prostore kojima se likovi kreću.

Grad, onaj preko rijeke, protagonistu je izgovor za paranoični bijeg u noć. Taj bijeg pak predstavlja pokušaj bijega od samog sebe za koji svi znamo da je nemoguć. Da parafraziram bend Brand New, teško je hodati i biti na mjestima na kojima ti se nekoć nalazio život.

Poezija, s druge strane, ima mitomansku funkciju, svojevrsno upisivanje sjećanja u mjesta u očajničkoj nadi da ta mjesta mogu nekome značiti koliko i tebi… Zapravo, jedino što uspiješ je prizvati aveti i osigurati da ti želudac ode na Olimpijske igre iz gimnastike svaki put kad prođeš neko “označeno” mjesto.

Tekst je na mjestima protkan i filmskim diskursom (kadrovi djetinjstva, mladosti i sprovoda, filmični flashevi tuluma). Zbog poprilične količine (praznog) govora i glazbe, kao i plejade svakodnevnih likova, gubitnika i pehista, roman odiše redateljskom energijom, primjerice, Jima Jarmuscha i Larryja Clarka. S obzirom na tvoje iskustvo rada na filmskom scenariju, pretpostavljam da si tu optiku osvijestio i prilikom pisanja romana…

Naravno da jesam, mislim da se to osjeti i u Nebu. Naime, tako sam djelomično i učio pisati, ne samo bjesomučno čitajući, nego i putem priručnika za pisanje scenarija. Mislim da je to zgodna metoda da se mladi autor nauči ekonomičnosti. Kad pišem, uvijek zamislim tu scenu kroz prizmu kamere.

Jedan od snova mi je da se po Uvjerljivo drugom snimi serija.

Možeš li nam usput reći nešto više o scenariju? O čemu je riječ, u kojoj je fazi i ima li dodirnih točaka s romanom?

Radim na scenariju zajedno s Vanjom Nikolićem, prijateljem i režiserom koji bi uskoro trebao debitirati. Bitnije je ipak to što mi je blizak prijatelj. O čemu je? Pa da, slična je spika kao s romanom. Cilj nam je snimiti pitak i zabavan kratki film koji bi u nekoliko brzih poteza dočarao život mladih u Zagrebu.

Foto: Saša Zinaja

Uz pjesnika Darka Šeparovića i prozaista i novinara Andriju Škaru, član si književnog programa Tko čita?, a nedavno ste u zagrebačkom KIC-u predstavili i zbornik proznih i pjesničkih tekstova, što prominentnih, što manje afirmiranih autora regije. Osim vas, aktivni su Književna grupa 90+ (Bojanić, Majcenović, Mitraković, Pavlović, Vukotić, Razum), poetsko-glazbeni projekt Zaron (Andreis, Brlek, Šeparović), novoformirana književna grupa Z.L.O. (polaznici napredne radionice kratke priče Zorana Ferića). Osjećaš li da ste svojim nastupima pomaknuli koji zahrđali kotačić, donijeli promjenu na scenu? Možeš li postaviti u odnos iznad nabrojane projekte i opće raspoloženje prema knjizi u Hrvatskoj, takozvanu kulturu čitanja?

Uh, zeznuto pitanje. Idealist u meni odgovara da jesmo, svakako jesmo. Mislim da su gerilska čitanja, ona čitanja koja smo izvodili po tuđim stanovima, zapravo najviše doprinijela podmazivanju kotačića jer su tamo na čitanja dolazili i prijatelji domaćina koji ne bi nužno pohađali književne programe. Moramo uzeti u obzir i prirodu takvih čitanja koja su iznimno ležerna i nepretenciozna, ma koliko god se ponekad činila zatvorenima. Uvijek smo nastojali (Šeparović, Škare i ja) zvati šaroliku rulju, a ne nekakvu kulturnu “kamarilu”. Osim u tih nekoliko instanci, ne znam koliko se cjelokupna krvna slika promijenila, ako uopće jest.

Dakle, svi ti programi, uključujući i Tko čita? donijeli su minimalne promjene, ali što će nam više? To je sve što nam je potrebno, nekoliko dobrih priča i nekoliko dobrih ljudi, da citiram Franza Doblera.

Luka Ostojić u uredničkom komentaru na portalu Booksa.hr primijetio je, s obzirom na sinergiju autora i situaciju u izdavaštvu, svojevrsni zastoj prozne i proboj mlade pjesničke scene. Teza s kojom se osobno slažem dâ se poduprijeti konkretnim dokazima – autorska vrijednost Monike Herceg u kratko vrijeme dvostruko je potvrđena (natječaji Goranovo proljeće prošle i Na vrh jezika ove godine), Alen Brlek objavio je drugu, hvaljenu zbirku poezije Pratišina, pjesnik Darko Šeparović upisao se među prozaiste osvojivši nagradu Drago Gervais 2017. za rukopis Krvotok, Marijo Glavaš predstavio je na programu Tko čita? novu zbirku pjesama Permutacije… Zašto je, po tvom mišljenju, došlo do stagnacije proznih u korist pjesničkih tokova? Kojeg mlađeg autora bi izdvojio kao posebnu vrijednost proznog pisma?

Stvarno nemam blage veze zašto bi prozna scena stagnirala. Mislim, kako to možemo reći ako su (relativno) nedavno Ivana Rogar, Korana Serdarević, Ružica Aščić, Andrija Škare i Dino Pešut izdali prozne naslove? Slažem se, doduše, da je pjesnička scena buknula, što je dosta paradoksalno ako u obzir uzmemo gotovo pa nikakvu recepciju pjesničkih tekstova. Meni je, da se razumijemo, drago što je tako i polažem nade u vas, mlade pjesnike, da vratite poeziju u oko javnosti koliko god je to moguće.

Maloprije sam istaknuo nekoliko proznih autora pa ću navesti dva mlada prozaista od kojih očekujem još bolje priče. To su Martin Majcenović i Josip Razum. Dakle, momci iz 90+.

U jednom poglavlju romana kao važan glazbeni utjecaj navodiš horror punk bend Misfits. Igrom slučaja, prije dva tjedna u zagrebačkom klubu Boogaloo gostovao je njihov bivši pjevač Michale Graves, pa mi se čini zgodnim uključiti ih u tekst. Što, dakle, tebi znače Misfits, što ti ne znači devilock i zašto je era Glenna Danziga najbolja era benda?

Vidim da te i dalje nervira činjenica što sam rekao da je Graves smeće. Kao i uvijek, pretjerao sam u nastojanju da izazovem nekakvu reakciju, riječ je o genijalnom vokalistu, čiji su vokal i tekstovi spasili Misfitse od potonuća. Onog paora Jerryja Onlyja treba, doduše, raščerečit usred pustinje i nalit mu tabasco u oči, devilock i krvareće udove i natjerati da dopuže do civilizacije. Devilock je… Ne znam što da uopće kažem za to, stvarno nemam riječi.

Zašto je Danzig-era najbolja? Jer su zvučali kao Ramonesi koji pjevaju o tome kako će nas potaracati astro-zombiji, kako su se pretvorili u Marsijance i kako im je potrebna nečija lubanja. Sapienti sat.

Ne vidim gdje si u pitanju iščitao nervozu. Doduše, Danzig je za svog staža u bendu furao devilock, tako da si samo napola u pravu, ali time nećemo zamarati čitatelje. Za kraj, možeš li eventualno najaviti novi rukopis, planove za budućnost? Znači li objavljivanje ovog romana da na neko vrijeme “staješ na loptu”?

Nikako, nema mira, Sotono. Imam četrdesetak, skoro pedeset stranica novog rukopisa. Ta ideja vrtjela mi se glavom dulje vrijeme. Naime, pišem krimić. Ispočetka je to bio običan krimić u pomalo distopijskom Zagrebu, ali u međuvremenu je ideja postala još luđa. I dalje je u pitanju krimić, ali ovaj prati trendove poput transrealizma i weird fictiona, što znači da sam u zadnje vrijeme čitao mnogo Chine Miévillea. Radnja je i dalje smještena u Zagreb, ali ovaj Zagreb postavljen je između cyberpunka i steampunka ajmo reći da je to setting koji bi jedan moj prijatelj opisao pridjevom neon industrial. Postoje tri pripovjedne linije, jedna je pisana u prvom licu jednine, druga u drugom, a treća, da, u trećem licu. Postoji i neka vrsta kora. Iznimno se zabavljam pišući to, dobro je za promjenu pisati o onome što ne znaš, pustiti kočnicu, dati mašti da razludi.

Svenu zahvaljujemo na intervjuu, a vas pozivamo na promociju romana Uvjerljivo drugi u Klubu Močvara 17. svibnja u 20 sati!


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social

Komentari