Teatar to go: Mi smo bez publike ništa, a publika za lutkarstvo u Hrvatskoj ne postoji

Teatar to go novo je ime na hrvatskoj lutkarskoj sceni koje se u petak prvi put javnosti predstavilo izvedbom svog prvog projekta, multimedijalne predstave Slagalica. Predstava je ujedno jedna od rijetkih predstava u hrvatskom lutkarstvu koje nisu namijenjene djeci, već prvenstveno mladima i odraslima te prva predstava u kojoj se koristi čovjekolika lutka – lutka manekin. O osnivanju same organizacije, raznim aspektima njihovog prvog projekta te stanju u hrvatskom lutkarstvu i položaju mladih lutkara razgovarali smo s redateljem Goranom Smoljanovićem te članovima ansambla Davorom Kovačem i Marinom Bažulić.

Kako je došlo do nastanka umjetničke organizacije Teatar to go?

Goran: Do nastanka organizacije je došlo iz potrebe. Mi smo već krenuli raditi na nekim dijelovima ove predstave, radili smo dramaturgiju i postavljali predstavu. Shvatili smo da zbog zakonske regulative trebamo osnovati umjetničku organizaciju kako bismo mogli nastaviti s radom. Do tad je već bio postignut dogovor o suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, a kasnije smo shvatili kako je organizacija izvrsna platforma za rad jer možemo biti samostalni.

Kako je došlo do suradnje s Muzejom suvremene umjetnosti, odnosno izvođenja vaše predstave u dvorani Gorgona?

Goran: Do suradnje je došlo vrlo lako – ja sam imao ideju što se radi i zašto bih htio raditi u Muzeju suvremene umjetnosti. Tako sam nazvao gospodina Branka Kostelnika, voditelja odjela za programsko-izložbenu djelatnost. Nama je bilo važno da predstavu izvedemo u muzeju jer je muzej mjesto radnje same predstave, a njemu se ideja svidjela te je tako došlo do suradnje.

Što gledatelji mogu očekivati od Slagalice?

Davor: Prije svega, trebala bi se očekivati dobra i vješta lutkarska animacija. Gledat ćemo jednu zanimljivu i višeslojnu priču koja prolazi kroz više žanrova – od akcije, romantike pa sve do neke veće i apstraktnije filozofske ideje. Slagalica je i lutkarska predstava za odrasle, što je rijetkost u Hrvatskoj. Riječ je o zaštitaru koji ne obavlja svoj posao kako treba te mu za vrijeme smjene ukradu jedan eksponat, on se suoči s lopovom, ali ga ne uspije savladati. Zaštitar tako postaje savjesniji i kreće u potragu za lopovom, ali ipak promijeni svoj stav prema lopovu kad vidi zašto mu treba taj eksponat.

Goran: Postoje animatori kao likovi u priči te publika kao lik u priči. Animatori kao viša bića od lutke, budući da ih mi ipak pokrećemo, pokazuju kako ipak postoje neka viša bića od nas. Na temelju toga smo složili taj dio priče koji direktno utječe na njihovu sudbinu – oni ne riješe cijeli problem, ali im daju drugu priliku i onda gledamo neki isti postav priče, ali sa izmijenjenim okolnostima.

Vaša predstava je ujedno i jedna od rijetkih lutkarskih predstava koja koristi multimediju. Što je u predstavi multimedijalno i zašto ste se odlučili na taj korak?

Goran: U predstavi koristimo film koji traje otprilike minutu i pol. Snimili smo ga da bi dio priče prikazali kroz nadzorne kamere. U svakoj od priča pokazuje se potpuno identičan film, a ideja je ta da se dokaže kako film kao jedna nepromjenjiva cjelina te kazališna predstava kao jedna potpuno promjenjiva cjelina funkcioniraju zajedno – kako ono što je isto može dobiti novo značenje ako ga tumačimo kroz ključ onog što je promjenjivo. Zanimljivo je i kako film može postati promjenjiv u kazališnoj predstavi.

Slagalica će ujedno biti prilika da se hrvatska publika upozna s lutkom manekin (čovjekolikom lutkom). Zašto ste odlučili koristiti te lutke i koji su problemi animacije takve lutke?

Goran: Meni su te lutke fenomenalne. Radio sam s njima na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Lutku animiraju tri animatora i potrebna je velika disciplina i znanje o tome kako lutka može funkcionirati ako je animira troje potpuno različitih ljudi. Ako imamo lutku koju pokreće samo jedan čovjek, animacija je prilično ograničena, a manekini su mi sjajni jer se animacija multiplicira, jednostavno nije moguće obuhvatiti koliko se animacije  može napraviti s tom lutkom.

Marina: Zanimljivo je da lutku pokreću tri osobe – tri mozga, tri osjećaja i tri potpuno različita ritma. Meni je u ovoj ekipi jako lijepo što se događa neko razumijevanje i briga između nas. Mislim da smo se uspjeli dobro uskladiti, ali još uvijek se ponekad bunimo. Nadam se da ćemo do premijere prodisati s lutkom jer kad nam se to dogodi, imam osjećaj kao da nastaje četvrti život. Zanimljivo je što je vrlo jednostavna i općenita te joj ta jednostavnost daje čaroliju.

Kako biste ukratko prokomentirali stanje u hrvatskom lutkarstvu?

Goran: Zamislite, na Nagradama hrvatskog glumišta postoji kategorija „najbolje lutkarske predstave i predstave za djecu“ – to govori dosta o položaju lutkarstva u Hrvatskoj. Nadam se da ćemo mi doprinijeti afirmaciji hrvatskog lutkarstva, a vjerujemo da će i općenito kvaliteta lutkarstva  rasti budući da se u lutkarskim ansamblima sad zapošljavaju školovani lutkari.

Davor: Mislim da bi bilo zanimljivo kad bi u idućih nekoliko godina došlo do razvoja autorskog aspekta lutkarstva kojeg nažalost nemamo. Imamo kazališta za djecu gdje se izvode lutkarske predstave koje su često adaptacija nekog teksta, ali se zanemaruje taj neki autorski dio kazališta. Siguran sam da u šest generacija koje su izašle s Umjetničke akademije u Osijeku ima potencijala da prezentira taj svoj autorski aspekt, neovisno o tome radi li se o predstavama za djecu ili za odrasle.

Marina: U Hrvatskoj se konstantno održava neki privid da je lutkarstvo isključivo za djecu i smatram da se time lutkarstvo jako sakati. Lutkarstvo je jako blisko animiranom i igranom filmu i to ga na neki način čini zanimljivijim od glumačkog kazališta. To ne znači da je animirani film ili performans, koji je također jako blizak lutkarstvu, namijenjen isključivo djeci ili odraslima.

Svi članovi autorskog tima i ansambla predstave diplomirali su lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Ima li posla za mlade lutkare obrazovane za taj posao na jedinoj školi lutkarstva u Hrvatskoj?

Davor: Situacija je drugačija iz generacije u generaciju. Na primjer, jedan član našeg ansambla radi u Karlovcu, gdje rade lutkarske predstave. Ja sam odmah nakon akademije otišao u Kazalište lutaka Zadar, ali to je za generaciju od 13 ljudi jako malo. Vjerujem da bi bilo puno bolje kad bi lutkarska kazališta odjednom zaposlila grupu od 3-4 lutkara, a ne samo jednog, ali to je već pitanje koje zahtjeva podrobniju analizu.

Marina: Teško je naći mjesto u ansamblu. Dosta toga ovisi o tome koji su prioriteti pojedinca – ako netko ima ambiciju biti u ansamblu, vjerojatno će se kretati tim putem. Lijepo je primjetiti da se formiraju organizacije mladih i nadobudnih lutkara – ovo je treća organizacija s kojom surađujem i smatram to jako pozitivnim. Čak su se i te male organizacije počele probijati prema festivalima i tako dobivati neki vid afirmacije.

Kakva su vaša iskustva vezana uz suradnju s nezavisnom lutkarskom scenom?

Marina: Ja sam uglavnom surađivala s ljudima koji su ili preuzeli ili osnovali lutkarske družine. Jedini način na koji mogu funkcionirati jest funkcionirati kao putujuća družina, koja više ne postoji u našem zakonodavstvu, pa kombiniraju tradiciju putujućih družina s statusom umjetničke organizacije. Ili se ide gostovati u druga kazališta, ili se rade turneje po vrtićima i školama. Na primjer, jedna od tih lutkarskih družina putuje po dječjim vrtićima i školama te tim djecu u tim institucijama daje jednu novu vizuru kazališta i sudjeluje u kreiranju njihovog poimanja lutkarstva.

Gdje vidite prostor za poboljšanje na nezavisnoj lutkarskoj sceni?

Marina: U Zagrebu, a vjerujem i u drugim dijelovima Hrvatske, postoji jako puno prostora koji zjape prazni i koje mladi ljudi ne mogu dobiti na korištenje. Uglavnom se radi o kazališnim dvoranama u sklopu kvartovskih kulturnih centara, koji djeluju pod Gradom Zagrebom, a ti centri su uglavnom fokusirani na razne radionice za djecu i mlade. Ja nemam ništa protiv toga da putujem kao umjetnik, ali bih voljela da imamo neko utočište gdje možemo doći, napraviti svoju predstavu i početi stvarati publiku jer mi smo bez publike ništa, a publika za lutkarstvo u Hrvatskoj ne postoji.

Predstava Slagalica, nakon premijerne izvedbe u petak, 3. listopada, bit će izvedena u ponedjeljak, 6. listopada u Muzeju suvremene umjetnosti. Ulaznice po cijeni od 40 kuna moguće je kupiti na blagajni Muzeja suvremene umjetnosti.