Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Intervju

Uri Barbash: “Moj je otac bio u Mossadu i hvatao je naciste”

10.04.2016. Kristina VrdoljakFoto: Press/Festival tolerancije

Uri Barbash izraelski je redatelj čiji je film Beyond the Walls (1984) jedan od rijetkih izraelskih filmova koji je dobio nominaciju za Oscara.  U Zagreb je došao kao gost Jewish Film Festivala, poznatijeg kao Festival tolerancije. Njegov posljednji film Kapo in Jerusalem (Kapo u Jeruzalemu, 2014) prikazuje se danas u 19 sati u Kinu Europa.

Mnogo je razloga zašto redatelji rade filmove o holokaustu, a mnogo je i načina da se to napravi. Što vas privlači tome?

Za mene je stvaranje filmova o holokaustu dio mog života i DNK. To je zaista dio mog DNK.  Iako sam rođen u Izraelu nakon holokausta, to je i dalje najizraženiji i najznačajniji problema moje svakodnevice. Ja zapravo ne bih mogao raditi druge filmove.

Možete li zamisliti da radite s nekim drugim medijem pri izražavanju svojih misli?

Drugi medij?

Možda knjige?

Ustvari ja sam već godinama jako zaljubljen u književnost. Ali ne kao pisac već kao čitatelj. Mislim da je književnost kraljica svih umjetnosti . Film je za mene vrsta kompromisa. Nisam jako fasciniran filmom. Ne zapravo. Činim svoje najbolje, ali nisam jako zaljubljen u film.

Je li Vam vaša ljubav spram knjiženosti pomogla pri pripremama za snimanje ili pri pisanju scenarija? 

Sve moje znanje o holokaustu dolazi iz književnosti, a pod to također ubrajam dnevnike i svjedočenja preživjelih i fikciju napisanu o holokaustu.

Što vas više uzbuđuje kao redatelja: rekonstrukcija prošlosti  ili  proučavanje posljedica prošlosti koje se pojavljuju u svakodnevici?

Kao prvo ne mislim da se bavljenjem holokaustom može rekonstruirati prošlost. Vidio sam nekoliko filmova o holokaustu koje smatram, čak bih rekao, moralnim zločinom. Čak i filmove koji su napravljeni prošle godine, uključujući i mađarski film koji je osvojio Oscara, Saulov sin, nisam mogao podnijeti. Ne mogu gledati takve prizore, naročito kad se radi o koncentracijskim logorima, a posebno kad se radi o Sonderkommandoima.  To je izvan granica mašte.  Ja ne pričam o rekonstrukciji prošlosti već je pokušavam prenijeti. Dati joj glas. Što smo bliže holokaustu, bliže smo nama samima.

Foto: Press/Festival tolerancije

Foto: Press/Festival tolerancije

Možete li mi reći više o svojoj kulturi i poveznici s holokaustom danas. O ljudima s kojima provodite dane i povezani ste.

Kao što sam vam rekao, rođen sam u Izraelu, tako da nikada nisam poznavao dijasporu.  Metaforički se osjećam kao prva generacija preživjelih, moji roditelji su imigrirali točno prije rata.  Veoma sam vezan za Temu Schneiderman. Imam troje djece, a svoju kćer koja je otprilike tvoje dobi nazvao sam Tema. Nosi ime u sjećanje na Temu Schneiderman koja je bila borac u getu Bialystok.  Na poslijetku ju je Gestapo uhitio i poslao u Treblinku. Pročitao sam njezine dnevnike i usvojio sam je, mentalno sam je usvojio. Kada je moja kćer rođena dali smo joj to ime. Tema.  Ne zavidim svojoj kćeri (nasmijao se). Mogu vam čak i pokazati fotografiju Teme Schneiderman. Vidite, moja majka je rođena i odrasla u Berlinu, ali se preselila u Izrael kad su joj bile 34 godine. Samo godinu i pol nakon što je Hitler došao na vlast. Moj otac je bio u Mossadu. Mossad je izraelska tajna služba. On je bio u posebnom odredu koji je proganjao bivše naciste po cijelom svijetu, posebno u Južnoj Americi.  Tako da je sve to na neki način dio mog života. Ali  ovo su biografski detalji i ne mislim da su doista esencijalni.  Sve više poistovjećujem holokaust sa sobom i on je sve bliži meni i ljudima koje volim, mojoj obitelji i zajednici.

Proširila bih temu razgovora tako da se dotaknemo i vaše cjelokupne karijere. Kako su stvari mijenjale nakon nominacije za Oscara? Koji je vaš sadašnji odnos s filmskim kritičarima?

Radim filmove, Tv serije i dokumentarce već godinama, tako da moj odnos s kritičarima i nije nešto pretjerano važan. Naravno, volim dobiti dobre kritike, mrzim dobiti loše, ali to nije nešto što me stvarno vodi ili mi daje moć. Ono što mi daje moć je dijalog s ljudima koji su mi bliski.

Možete li mi reći nešto o zbivanjima u izraelskoj kinematografiji danas?

Izraelska kinematografija  recentnih godina konfrontira većinu problema: društvenih, političkih, privatnih s kojima se nosimo u našem izraelskom društvu. Kao što znate, u Izraelu je društvo vrlo dinamično. Društvo je trenutno u ratu, a česte su i imigracije. Puno je zajednica i nismo homogeni. Ima jako puno filmova. Filmova o ljudima homoseksualne orijentacije, političkim situacijama…  U zadnje vrijeme ima puno horororaca koji su postali vrlo uspješni, pogotovo u SAD-u.  To je također jedna vrsta žanra, ali ono što je nevjerojatno jest da su mogli biti napravljeni bilo gdje, a napravljeni su u Izraelu.

Ima li to možda i veze sa smjenom generacija? Kako se one izmjenjuju tako se i filmovi tematski drugačije orijentiraju? Spomenuli ste temu homoseksualnosti.  Jesu li to mlađe generacije koje žele da se njihov glas čuje? 

Ako pokušam predočiti razliku između svoje generacije i one mlađe, moja generacija, uključujući i mene, nikada nije pravila filmove o sebi. Ni ja nikada nisam napravio film o svojim privatnim problemima. Neki od tih novijih filmova vrlo su narcisoidni. Prekrasni su, jako su dobro napravljeni, ali se u velikoj mjeri bave osobnim problemima. To je kao selfie.  Za mene je ponekad jako teško ono što se može vidjeti u takvim dokumentarcima, to eksponiranje njih samih, njihovih privatnih  života, čak i seksualnih  života. Osjećam se vrlo neugodno u prisustvu toga.

Nedavno je jedan hrvatski redatelj izjavio da ne možeš raditi filmove ukoliko nemaš problema s kojima se moraš nositi. Biste li se složili s njim?

To je pomalo preopćenito za mene. Nije stvar u imanju problema. Osjećam da su filmovi za mene kao društvena psihološka terapija. Pokušavaš  s puno empatije istražiti  društvo i zajednicu.  Vjerujem da film i umjetnost općenito, uvijek moraju prikazati nadu. Odnosno, mogućnost da ova apsurdna situacija u kojoj živimo, ova nasilna stvarnost, ima neko rješenje. Ono što me tjera da radim filmove je da pokažem da postoji nada i to nije rezultat mojih privatnih poblema. Mislim da moj privatan život nije bitan gledateljima.

Vaš posljednji film napravljen je prema stvarnoj priči. Jeste li napravili još filmova na taj način?

Napravio sam ih puno. Puno dokumentaraca i igranih filmova i puno onoga što nazivamo dokumentarnim dramama, a to su drame utemeljene na  istinitim pričama. Ponekad čak koriste poetiku dokumentarnih filmova iako su igrani. Nakon gledanja Kapa u Jeruzalemu razumijet ćete o čemu točno govorim. Prije nekoliko godina radio sam mini-seriju od 3 i pola sata koja se zove  The Kastner Trial. Kastner je bio židovsko-mađarski vođa tijekom Drugog svjetskog rata koji je pregovarao s Eichamannom kako bi spasio mađarske židove. Preživio je i imigrirao je u Izrael. Ranih 50-ih optužio je Izrael za suradnju s nacistima i naposljetku je ubijen na ulazu u svoj dom. Napravio sam dokumentarnu dramu o njemu  koja je u potpunosti utemeljena na njegovoj priči.  Kapo u Jeruzalemu je sličan, ali je više hard core jer se dio radnje odvija u Auschwitzu u Bloku 33.

Moje pravo pitanje je zapravo jedna moja znatiželja: je li emocionalno teže raditi filmove prema istinitoj priče od onih koji nisu?

Svaki film je težak, u jednakoj mjeri izazov i putovanje. Od svih žanrova, najviše sam zaljubljen u dokumentarne drame jer kombiniraju poetiku čistih dokumentaraca i čistih drama. Kad radim dokumentarne drame nemam ograničenja i mogu raditi sve što želim i biti postupno slobodan u tome jer oba žanra imaju svoju poetiku i jednom kad ih spojiš, zapravo izbrišeš granice.

Kako  to da ste se odlučili doći baš na ovaj festival?

Ne idem uvijek na svaki festival, ali čuo sam jako posebne stvari o Festivalu tolerancije. Sviđa  mi se tema festivala. To je festival s idejom i ideologijom s kojom se jako slažem. Lustig koji je predsjednik je velika ličnost, jedan od rijetkih preživjelih iz Auschwitza i postao je jedan od najistaknutijih producenata u Hollywoodu i u Europi.  Želim biti dio te priče.

 

 

Komentari