Istaknuto
23.08.2017.

Riječka četvorka Silk Milk definirana je kao instrumental progressive funk rock bend, sviraju autorske skladbe i u tome uživaju. Ozbiljni su što se tiče pristupa stvaranju glazbe, no u tome uvijek nađu mjesta za zabavu. Dok pripremaju debitantski EP, upoznajte ih malo bolje u intervjuu.

20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

Intervju

Valentina Srnojević: Vesela i šarena tvornica gospođice Zmazanke Zmazane

25.06.2014. Ivana Guganović
Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Iza imena „Zmazanka Zmazana“ u carstvu ginjola, javajki, marioneta i raznih drugih vrsta lutaka, sakrila se tridesetčetverogodišnja svestrana umjetnica Valentina Srnojević.

Na kazališnim daskama pojavila se prvo kao scenograf i kreator lutaka, a zatim spletom okolnosti i kao glumica. Valentina vodi Dramski studio „Tintilinić“ i organizatorica je festivala „Malik“ koji se ove godine počeo održavati u Slavonskom Brodu. “Najljepši je trenutak kada napraviš lutku i kada joj završiš oči i onda te ona pogleda. Drugi najljepši trenutak kod lutke je kada ju vidiš na sceni da ona živi” – rekla je Valentina i otvorila vrata čarobnog svijeta bajki.

Kada ste se počeli baviti lutkarstvom i scenografijom? 

Valentina: Što se tiče lutaka krenulo je na fakultetu, jer sam tada formalno upoznala tehnike izrade lutaka, a prije toga sam se bavila scenografijom i raznim granama umjetnosti. Tražila sam se. Teško mi je reći u kreativnosti jer danas kreativnost ima neku drugu konotaciju. Zapravo, bila je jedna jako zanimljiva situacija. Završila su mi predavanja na faksu, položila sam sve ispite i došla živjeti u Slavonski Brod, točnije u jedno selo koje se zove Svilaj. Nisam imala posao, nisam imala ni vozačku, svi moji prijatelji bili su zapravo suprugovi prijatelji i nije mi preostalo ništa drugo nego otkriti način kako da se zabavim dok je on na poslu. I tako sam se nekako spletom okolnosti uključila u planinare. Tamo sam upoznala ljude koji su osnovali udrugu PUŽ- pokret urbanog življenja. Organizirali su izložbe, koncerte i tako. Željela sam napraviti izložbu lutaka, pa su me uputili jednom starom planinaru Josipu Činklu, koji je začetnik lutkarstva u Slavonskom Brodu. On je imao svoju radionicu s djecom, pa sam odlučila izrađivati lutke za njihove predstave. Rekao mi je da super radim, ali da tu ne mogu napredovati, pa me predložio za dječje kazalište. Dakle tu sam upala totalno slučajno. Dali su mi 9 dana da napravim sve za jednu predstavu. Sve sam radila prvi puta u životu i doslovno bez ikakvog iskustva. Htjela sam ostaviti dojam pa sam radila cijeli dan i noć, a kuću sam pretvorila u jednu veliku radionu. To je bio pravi kaos. Uspjela sam iako nitko nije vjerovao da ću uspjeti, s tim da su na probama lutkama otpadale ruke, noge, glava, ali to su tehničke stvari koje su se i tako morale doraditi. Prije toga imam iskustva u amaterskim skupinama na fakultetu gdje smo radili male predstave, pisala sam i tekstove. Nikada nisam rekla da želim postati lutkar, bilo je nekako irealno da će se to ikada desiti.

Što sve obuhvaća koncept vašeg rada i od čega obično počinjete?

Valentina: Proces započinje dogovorom oko predstave koju ćemo raditi. Odlučimo se za režisera koji će nam to režirati i onda imamo nekakve dogovore s njim. Kao kreator lutaka i scenograf moram s njim dosta razgovarati, ovisi kako se kliknemo. Režiser ima svoju viziju o tome kako lutke moraju izgledati. Hoće li to biti nekakva paravanska predstava ili će to biti kombinacija žive glume i lutke ili će za predstavu ipak trebati neka novoizmišljena lutka- dakle sve su to pitanja o kojima se brine režiser. U lutkarstvu je jako teško razlučiti scenografiju od lutke, jer često i scenografija postane lutka. Nakon tog okvirnog dogovora izrađuje se crtež ili maketa i tada se može početi s izradom lutaka odnosno scenografije. Kod lutkarstva je zanimljivo to što obuhvaća razno razne tehnike i potrebno je poznavati rad na dosta strojeva. Lutka mora funkcionirati na sceni i ona mora preživjeti 200 predstava.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Ovisi li kvaliteta scenografije o budžetu predstave i jeste li ikada doživjeli neugodnosti na tom području?

Valentina: Naravno da budžet može poboljšati kvalitetu. Navest ću jedan primjer zbog teške situacije u kojoj smo trenutno. Mi smo s predstavom „Postolar i vrag“ putovali po cijelom svijetu i dobivali razne nagrade. Scenografija za predstavu je bila doslovno napravljena od štapova i jastuka, u principu sve je bilo zamišljeno kao etno predstava. Lutke su napravljene po uzoru na one kakvima su se nekada igrala djeca. Predstava je niskobudžetna, ali je režijski fantastična, zbog toga i je postigla takav uspjeh. Onda su nam ti nekakvi gradski i županijski oci s kojima inače uvijek imamo problema, čestitali na uspjehu. Dobili smo komentar kako  vez budžeta jako dobro funkcioniramo. Sve je to nekako ružno ispalo. Mi smo si mogli priuštiti jednu takvu predstavu, ali iduća već nije mogla biti niskobudžetna. Može se tako izdržati dosta dugo, ali u principu mora se ulagati da bi sve to stvarno imalo smisla. Najveći je problem s tehnikom koja ima svoj rok trajanja, ali nećemo o tome sad.

Koliko otprilike radite na scenografiji jedne predstave i koliko je teško biti inovativan kada su projekti u pitanju?

Valentina: Koliko god ovaj posao zvuči kreativno, mislim kreativan je, ali svejedno se moraju ispunjavati određeni zahtjevi i pravila unutar zadanih okvira. Često nisam zadovoljna režiserovim zamislima, ali ja to tako moram napraviti i tadanapravim kompromis. Inovativno je po pitanju toga što je zapravo svaka predstavi nekakav novi projekt. Svaki element koji se nađe na pozornici i koji mora obavljati određenu ulogu je zapravo inovacija.

U čemu pronalazite inspiraciju?

Valentina: Uvijek se kreće to nekakvo pitanje i moj odgovor uvijek bude isti. Kada živiš takvim životom inspiracija ti je baš sve i stvarno sve može biti okidač. Možda ću jednog dana kada mi sva ta inspiracija nestane, zapravo razmišljati odakle je došla.

S kojim materijalima i tehnikama najviše volite raditi?

Valentina: Volim sa svime raditi, ali prvenstveno s brzim materijalima. Volim šivati zato što ono što sam realizirala u glavi mogu isti tren spojiti i onda je to gotovo. Ne treba mi tjedan dana da se to osuši, ne moram razmišljati kako će to izgledati. Više sam crtač, nego slikar i volim uhvatiti onaj brzi croquis trenutak. Naravno da volim i spore tehnike u koje spada lijepljenje i kaširanje. U principu volim kada je ono što zamislim, odmah ostvarivo.

Pretpostavljam da svakoj kreaciji nastojite usaditi nekakvu individualnu prednost u kojoj će se ona isticati od ostatka. Gdje i u čemu leži ta poklonjena prednost?

Valentina: Sve moje torbe i likovi na torbama imaju zatvorene oči kao da spavaju odnosno sanjaju i to je ta romantična dimenzija. Te zatvorene oči su baš nekakav moj znak. Što se tiče lutaka i kad smo već kod tih zatvorenih očiju. Najljepši je trenutak kada napraviš lutku i kada joj završiš oči i onda te ona pogleda. Drugi najljepši trenutak je kod lutke kada ju vidiš na sceni da ona živi.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Vodite Dramski studio Tintilinić. Kako djeca prihvaćaju vašu scenografiju?

Valentina: Njima su to igračke. Oni stave krunu na glavu i odmah su kraljevi i princeze. To su nemoguće stvari koje oni tako prirodno rade, dok mi glumci moramo pomoću tehnika ući u lik.

Spletom okolnosti, na kazališnim daskama okušali ste se i kao glumica. Kako je do toga došlo i što vam je to iskustvo donijelo?

Valentina: Da mi je netko rekao da ću biti na sceni i glumiti, rekla bi mu da je lud. Ne, to nisam ja. Daj mi bilo što da napravim, ja ću to napraviti, ali neću glumiti. I onda je došao trenutak da moram, u principu nisam morala, mogla sam i odbiti ali htjela sam probati. Bila sam stalno na probama i znala sam sve tekstove. Jedan glumac iz družine je otišao, i tako sam nekako upala u taj svijet kao hitna zamjena. Počela sam istraživati glumu kao medij i tu se stvorio jedan potpuno novi prostor. Ne moraš biti ekstrovertiran da bi bio glumac. Ti si sam na sceni, bez obzira na to što su tu i drugi tvoji kolege, ali ti si u unutrašnjosti tog lika. Pronašla sam eto novu ljubav koja me zapravo nadopunjuje. Super je kada ti napraviš lutku i onda glumiš sa svojom lutkom.

Scenografija vam nije jedina ljubav, koji su vaši drugi kreativni interesi?

Valentina: Trenutno je to šivanje, igram se s tim. Kad sam počela raditi u kazalištu shvatila sam da ne mogu sve lutke napraviti ručno, i onda sam si kupila mašinu. Suprug mi je pokazao kako se uveze konac u mašinu i ja sam sjela za mašinu i sljedeći dan je već nastala torba. Najgori je taj strah od od poduzimanja nečeg po pitanju stjecanja neke vještine. Sve se može. Naučila sam se raditi i s ručnom pilom, pošto volim starine i volim obnavljati stari namještaj.

Pretpostavljam da ste u dugogodišnjem kreativnom radu postigli i značajne rezultate. U čemu je tajna vašeg uspjeha?

Valentina: Moram malo razmisliti o tome. Tajna poslovnog uspjeha. Nekada radim kompromis, zapravo u većini situacija. Dođe mi da pokrenem svoju vlastitu družinu da mogu raditi stvari koje ja želim raditi. Dakle, tajna je u tom balansiranju između individualnosti i kompromisa. Jako je bitno da se zabavljaš, jer ako se ne zabavljaš onda sve to postaje sivo.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Valentina:Više su to sad želje nego planovi. Kriza je unazadila sve te nekakve planove. Želim raditi puno novih predstava koje su zabavne i rasti na profesionalnom području. Što se tiče privatnog života, želim napraviti kućicu, jezerce i uzgajati majčinu dušicu.

Imate li što poručiti mladim kreativcima današnjice?

Valentina: Nemate se čega bojati, uđite u nešto i naučite to. Onaj tko je kreativan – zna da je kreativan, onaj tko nije kreativnost mu neće biti ni važna. Mislila sam da nikada neću voziti auto, kasnije sam shvatila da uživam u vožnji. Sve se može naučiti, pogotovo danas kada postoji toliko praktične literature. Dakle, mladi kreativci nemojte mjeriti uspjeh novcem, nego svojom zadovoljštinom. Naravno da je novac uvijek problem, ali najvažnije je biti sretan.

Zašto „Zmazanka Zmazana“?

Valentina: Zmazanka – zato što uvijek nešto radim, pa sam uvijek od nečeg zmazana. Moj posao i moji hobiji se dosta isprepliću, ali uvijek ima prostora za dodatne ideje. Lutkarstvo je inače posao u kojem se mora poznavati jako puno vještina.

Radove Valentine Srnojević možete pogledati na njezinoj Facebook stranici.

Komentari