Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Intervju

Intervju – Vedran Hleb i Mia Biondić (Svratište kod Alberta C.): Tema preživljavanja je danas prijeko potrebna za obrađivanje

15.04.2014. Lucija Klarić
Foto: Damir Žižić, itd.sczg.hr

Foto: Damir Žižić, itd.sczg.hr

U susret premijeri predstave „Svratište kod gospodina C.“, novog projekta redatelja Vedrana Hleba i dramaturginje Nine Gojić, popričali smo s Vedranom i Miom Biondić. Mia je jedna polovica glumačkog para ove predstave, a igra s Anom Karić. Motivaciju za tekst Vedran i Nina crpili su iz dramskog teksta jednog od najutjecajnijih pisaca 20.stoljeća – iz „Nesporazuma“ Alberta Camusa. Što možemo očekivati od predstave, što ih je potaklo na zajedničko stvaralaštvo i kakva su im iskustva u radu na predstavi, otkrili su nam Vedran i Mia.

Koliko je predstava „Svratište kod gospodina C.“ povezana s Camusovim „Nesporazumom“, a koliko je riječ o autorskom tekstu?

Vedran: Što se više približavamo centralnom problemu našeg teksta, to se više približavamo samom „Nesporazumu“. Naša drama počinje tamo gdje „Nesporazum“ prestaje. Usudili smo se napisati dramu koja se može najbanalnije čitati kao drugi dio „Nesporazuma“, što je možda zanimljivo za reći, ali i nije baš tako. Zanimale su nas neke bazične stvari poput toga da li se neki zločini i horori prošlosti mogu zaboraviti i trebamo li se suočiti s njima. Odnosno, zanimalo nas je kako se mi možemo, nakon našeg rata kojeg smo imali, nositi s neraščišćenim stvarima. Možemo li krenuti dalje i imamo li kamo krenuti dalje? Budući da imamo takve probleme, Nina i ja smo se pitali gdje možemo potražiti njihova potencijalna rješenja. S obzirom na to da se bavimo kazalištem, rješenja smo odlučili potražiti u likovima.

U moru likova, svoje ste rješenje odlučili potražiti u Marti i Majci iz Camusovog teksta, kako to?

Vedran: Dogodio se jedan susret između Ane i Mie nakon što je Ana gledala „Ljevoruku“. Prišle su jedna drugoj i mi smo nakon toga uzbuđeno poželjeli suradnju. Nina i ja smo cijelo vrijeme imali Anu i Miu u fokusu, kao osobe kroz koje možemo dobiti odgovore na pitanja koja želimo postaviti kazalištu, koja želimo postaviti onoj sferi bavljenja životom u kojoj mi sudjelujemo. Svatko daje odgovore i donosi neku vrijednost društvu. Mi ju donosimo kroz kazalište te smo zato ta pitanja odlučili postaviti osobama i subjektima u koje duboko vjerujemo i Nina i ja kao autori, kao osobe koje se bave režijom i dramaturgijom – odlučili smo ta pitanja postaviti i dobiti na njih odgovor kroz glumice. Ana i Mia su nam bile ne samo izbor, već i inspiracija. Ovaj tekst otpočetka je pisan s mišlju i slikom Mie i Ane ispred nas. Uočili smo da se u „Nesporazumu“ kroz taj odnos majke i kćeri zapravo otvara i prokazuje jedna društvena pozadina koja je zaista zanimljiva. Preko tog odnosa smo htjeli osvijetliti sve ono iza, kompletno stanje – željeli smo vidjeti što se dogodi kad kroz taj odnos osvijetlimo sadašnji trenutak, ali i prošlost. Jednako tako, mislimo da je odnos majke i kćeri nedovoljno prisutan kao neki problem ili sredstvo komuniciranja u dramskoj književnosti. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati dramski tekstovi koji se bave tom problematikom, što nam je isto bilo inspirativno. Tako smo se uputili na to putovanje i postavili Marti i Majci iz „Nesporazuma“ neka pitanja koja nas danas muče i interesiraju.

Kako se odvio taj susret između tebe i Ane i što ga je potaknulo?

Mia: Taj sam susret neko izvjesno vrijeme, što podsvjesno što svjesno, sama prizivala. Svatko ima neke svoje idole. Inače nisam sklona nekom idealiziranju ljudi, ali sviđa mi se ta jedna stara &TD-ovska priča i energija koje je Ana dio. Nanjušila sam da smo i po duši i po pristupu poslu Ana i ja jako slične. Ona je među zadnjim odjecima neke škole koja se meni sviđa i koja mi je nedostajala od strane nekih kolega. Taj jedan pristup poslu koji je poseban i inspirativan u svakom smislu, ali prije svega jako pedantan i angažiran. To je bila jedna stvar, druga stvar je bila što mi se oduvijek sviđalo kako Ana djeluje. Ne volim se predstavljati kao glumicu i vjerojatno nikad neću zato što mi iz nekog razloga ima to jako negativan kontekst. Jedini odjek tog dodatka „glumica“ pored imena iza kojeg nešto stoji nekako ima Ana, što li zbog svoje profesionalnosti, što li zbog toga kako djeluje. Po puno kriterija mi je ona bila bitan faktor. Tako smo se upoznale u &TDu, Ana je gledala jednu od izvedbu Ljevoruke, uspjele smo se naći u nekoj intimnijoj atmosferi i tada mi je rekla puno lijepih stvari te se tako sve nekako odvilo.

Osim Aninog i Mijinog susreta koji je odigrao značajnu ulogu za nastanak ove predstave, što se još moralo izdogađati kako bi se iznjedrio ovaj projekt?

Vedran: Sve se svodi na susret. Susret između mene i Nine, između mene i Mie… Gledao sam samo jedan Mijin ispit na akademiji i to mi je bilo dovoljno da me oduševi. Pričajući o susretima, moj i Mijin je bio jedna zgodna anegdota. Mia je slomila mali prst, a ja sam kasnio na predavanje na Akademiji. Budući da sam zakasnio, nisam išao na taj sat. Već sam odlazio, sjedao u auto i vidio da mi netko maše: „Bok, je l’ me možeš voziti na traumu?“. Rekoh – mogu kako ne, to sam čekao cijeli život, haha. Odveo sam je u bolnicu, tamo su je sanirali i Mia me nagradila ručkom kod svojih roditelja. Tamo sam bio prvi put, prije tog se nismo čak ni družili, znali smo si reći tek bok – bok, što ima i namignuti. Kod njenih sam pojeo, bilo je jako lijepo i opušteno, osjećao sam se kao kod svoje obitelji. Nakon toga smo se nastavili pozdravljati, nismo nešto posebno prijateljevali. Ali se dogodio susret! Jedno zgusnuće vremena i prostora koje se dogodi zbog toga što se ljudi pogledaju dublje nego što to rade svakodnevno. U tom zgusnuću se zapravo događa jedna komunikacija gdje si čovjek govori takve stvari koje bi si inače govorio godinama. To su neka zgusnuća u vremenu i prostoru gdje je komunikacija intenzivnija, gdje se komunikacija događa mimo jezika, mimo gesti, gdje se događa direktno duhom na duh.

Kakav je vaš odnos danas, nakon što već imate iza sebe neke zajedničke projekte?

Mia: Koliko god smo Vedran i ja različiti, postoje neke sličnosti koje su toliko slične da ne mogu biti sličnije. Nekad je svim suradnicima oko nas teško, a mi smo u nekom procesu.

Vedran: Mi moramo ući u sferu nekog intenzivnog konflikta koji je svima drugima nepodnošljiv. Zapravo je nepodnošljiv i nama, ali nam je potreban.

Mia: Moraš priznati da negdje u sebi i uživamo u tom konfliktu.

Vedran: Naravno da uživamo, ljudi sve što rade rade djelomično zato što uživaju u tome, pa čak i one najgore stvari. Na kraju se kroz neko taloženje i smirivanje tog nekog malog rata, koji je ipak uvijek u sferi prijateljstva ili profesionalizma, probijaju okviri. Prvo se probija okvir u profesionalnost, a zatim iz profesionalnosti u prijateljstvo, što je dobro. Prijateljstvo i profesionalizam, to su dvije stvari koje su korektiv jedna drugoj. Treća stvar koja nas udružuje je, naravno, to što volimo kazalište.

Foto: Damir Žižić, itd.sczg.hr

Foto: Damir Žižić, itd.sczg.hr

Kakav je bio susret između tebe i Nine, što vas je potaklo da postanete ko-autori na tekstu ove predstave?

Vedran: Susret s njom se isto dogodio na Akademiji, u Grožnjanu. Radili smo dramatizaciju četiri Ionescove kratke priče. Napravili smo jednu dječju predstavu pod mentorstvom Vjerana Zuppe. Ja sam bio neka redateljska pripomoć i truba, haha – svirao sam trubu u toj predstavici koju smo složili u tjedan dana. Tamo smo Nina i ja podijelili neke stvari. Nakon toga je radila na mom diplomskom ispitu BA studija i na nekim drugim ispitima, na „Ljevorukoj“ i evo, sada. Suradnja će trajati dokle god imamo zajedničku problemsku sferu, koja zasad još uvijek postoji.

Vraćajući se ponovno na Camusa, kojeg već neko vrijeme nismo imali prilike vidjeti na domaćim kazališnim daskama, koliko biste rekli da je sama njegova figura utjecala na vas i vašu predstavu? Jednostavno rečeno – ima li razlog zašto baš svraćamo kod gospodina Camusa?

Mia: Susret i okolnosti navele su nas tu. Vedran je, u jednom momentu, htio na faksu raditi baš „Nesporazum“. Ja sam ga imala na prijemnom ispitu – konkretno sam uzela Martin tekst koji sam spojila od različitih dijelova u jedan veći monolog. Pričajući o tome što bismo i kako bismo te o čemu bismo, smo shvatili da jedno i drugo imamo nezavršenu priču u tome, a i Nina ima svoju priču. Onda su se opet razvili različiti susreti koji su progovorili kroz ovaj materijal. Kroz odnos majke i kćeri se prepriča svašta. Zbog toga mora čovjek doći pogledati predstavu jer smo se i mi sami u procesu mučili, budući da je stvarno, i to mogu reći objektivno, riječ o sjajnom tekstu. Svi vanjski suradnici koji su imali prilike pročitati tekst, vis a vis gledanja proba, su i s većim oduševljenjem reagirali na tekst. On je jako dobar, toliko dobar da ga je nekad vrlo teško igrati. Konkretan je, nije raspršen, ti kao glumac moraš barem četiri-pet slojeva ispričati tek kroz par rečenica, što je u jednu ruku vrlo teško, ali vrlo lako kad si u timu koji jednako tako grize.

Naći jedan zajednički tekst i što bi on trebao biti bio je jedan jako mučan, ali prekrasan proces. Sad mi preživljavamo taj komad, njih dvije kao likovi preživljavaju, svi skupa preživljavamo i kao narod isto tako preživljavamo. Tema preživljavanja je danas prijeko potrebna za obrađivanje. Sistem koji su Vedran i Nina probali ponuditi su nekakva moguća rješenja kako suzbitu jednu težinu i kroz nju funkcionirati te naći izlaz u nečemu što izgleda kao bezizlazna situacija. To je nešto što danas svakog zanima s obzirom na to da živimo u ovakvom vremenu. S te strane je kao jedan sjajan oslonac poslužio gospodin C., ali s druge strane su Vedran i Nina toliko proširili stvar da priča postaje stvarno svevremenska.

Vedran: Majka i kći u Camusu trpe jednu neizdrživu egzistenciju. One su žrtve posljedica nečega što se događa mimo njih. Pozadina zbivanja vrši na njih presiju, dovodeći u pitanje njihovu ljudskost. Sve što njih dvije pokušavaju upravo je očuvati ono malo ljudskosti. Probijaju u sam „Nesporazum“, probijaju granice morala, etike, one zapravo vrište pobunom, i zato je Camus zanimljiv, to je temeljni razlog – pobuna. Taj moment pobune je jako bitan, one se ne bune samo protiv društvenog sistema i rata koji ih je ovdje doveo. Upravo pokušavajući sačuvati svoju ljudskost one ju gube i protiv toga se jednako tako bune, što je apsurdno, i time se ponovno vraćamo Camusu. Zanimljivo je koliko zapravo one čuvaju svoj odnos, kako se ne napuštaju, i koliko se one kao osobe koje su dovedene do ruba svega zapravo trebaju, osjećaju i koliko se vole. To je zanimljivo – kako sačuvati taj odnos i tu ljubav u neizdrživim uvjetima?

U konačnici, zašto je kazalište upravo vaš instrumentarij progovaranja i djelovanja?

Vedran: Ponovno je stvar susreta. Predstava uvijek čeka taj susret s publikom. Ono što kazalište daje publici, a publika kazalištu, upravo je taj susret. To je susret emocije u emociju, misli u misao i pogleda u pogled. Rezultat i posljedica tih susreta, ako se dogodi, je čovjek. Kazalište je uvijek zajedništvo. Upravo je to specifično kod kazališta kao ljudske djelatnosti, ono je kolektivni čin, pa makar ga radio jedan glumac bez redatelja – tu uvijek dolazi publika. Kazalište je događaj koji podrazumijeva kolektiv i zato je najpolitičnije.

Kako je Vedran rekao, kazalište je kolektivni čin, tako su se među preostalim suradnicima na predstavi našli scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, kostimografkinja Ana Fucijaš, autor glazbe Nenad Sinkauz, oblikovatelj svjetla Bojan Gagić te Lana Hudin, koja je zadužena za grafičko oblikovanje. Po riječima Mie i Vedrana, čini se da nas očekuje još jedna uspješna KUFERovska produkcija (koje su se dosad iskazale kao plodan prostor za plasiranje autora mlađih generacija). Premijera predstave je u utorak, 15. travnja, a slijedeće izvedbe su u srijedu i četvrtak, 16. i 17. travnja.

(Visited 245 times, 1 visits today)

Komentari