Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Intervju

Vedran Živolić: “Kazalište bi trebalo biti slika stvarnosti”

26.04.2017. Karla DolenčićFoto: www.zekaem.hr

Vedran Živolić je mladi hrvatski glumac koji iza sebe ima mnoštvo kazališnih, filmskih i TV uloga. Stalni je član ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a samo neke od zapaženih uloga bile su one u predstavama “Snajper”, “Moj sin samo malo sporije hoda”, “Garaža”, “Ovo bi mogla biti moja ulica” te glavna uloga u filmu LazarZa Ziher je ukratko prokomentirao prethodne i sadašnje projekte u kojima sudjeluje, što misli o hrvatskom kazalištu te kako je izgledao njegov životni put koji ga doveo do statusa afirmiranog kazališnog glumca.

Iza sebe imate mnoštvo različitih kazališnih uloga. Većina njih je psihološki zahtjevno, npr. dijete branitelja. Kako radite za takve uloge?

Prije svega moram reći da imam veliku sreću što sam član ansambla ZKM-a. Sretan sam što mogu biti dio te obitelji, biti okružen takvim ljudima i njihovom energijom. Kazalište kao takvo je moja velika ljubav, moja snaga koja mi daje mogućnost da se ostvarim na najbolji mogući način. Kad si u ansamblu ne razmišljaš više o ulogama na taj način. Je li psihološki teška ili nije? Razmišljaš samo što u danom trenutku ta uloga tebi znači, kako se najbolje postaviti prema njoj. Kod mene nema neke razlike ako glumim Petra Pana ili pak sina branitelja. Sve to ima svoju draž, svoje velike i male ljubavi te priliku da se dokaže. Znam da je istrošena već ta fraza, no nema velikih i malih uloga. Na jednak način pristupam svakoj ulozi, svakoj probi te ne pravim i ne vidim razliku među njima jer sve to radim iz ljubavi.

Kad promotrimo neke od vaših uloga, recimo Muki i Lazar – njima je zajednička želja da odu van u potrazi za nekim boljim životom. To bi se lako moglo povezati i s problematičnom situacijom u Hrvatskoj. Smatrate li da bi kazalište trebalo pokrivati teme politike i problematika društva?

Svakako, kazalište je nastalo iz tih poriva da se publiku upozori na stanje kakvo jest, na ono kakvi mi jesmo. Kazalište bi trebalo biti slika stvarnosti. Spomenute uloge se odvijaju u tranzicijskim zemljama (Hrvatska, Makedonija). Muki je mlada osoba koja je izgubila neku težinu, bazu koja mu omogućava da bude siguran i sposoban odlučivati sam za sebe. Lazar je, s druge strane, svjestan svijeta u kojem se nalazi. Prilika za novi život mu je došla iz ljubavi i on zna da mora početi iznova i drugačije gledati na svijet oko sebe.

[Snajper] Foto: www.zekaem.hr

Kad već govorimo o političkom kazalištu, teško je ne spomenuti Olivera Frljića. Glumili ste u njegovoj predstavi Hamlet. Koje je vaše mišljenje o Frljićevom radu?

Olivera jako volim kao čovjeka i kao redatelja. Obožavam njegov rukopis, njegovo shvaćanje kazališta. Smatram da je jako važno ono što radi, i za kazalište i za društvo u kojem se nalazimo. Njegove su predstave već sada velike i značajne, a mislim da će i povijest dokazati koliko je on bio u pravu kad je radio to sve što radi. On zna kako politički bitne teme prikazati u kazalištu jer on je čovjek od kazališta.

On nije, kako neki smatraju, provokator jer zna kako raditi s glumcima, kako raditi predstave i majstor je u tome. Ne treba to dokazivati režirajući predstavu na konvencionalan način. Ima svoj put kojeg treba slijediti kako bi ukazivao na probleme pa je stoga izuzetno važan i potreban za naše društvo. Društvo u kojem se nalazimo pripisuje svemu tome nešto što on nije, on ne pokušava izvesti udar na ove ili one, već samo upozorava na činjenice stvarnog stanja u društvu.

Od svih uloga koje ste imali, je li Vam neka ostala posebno u pamćenju? Možda zbog reakcija publike ili samog rada na ulozi?

Jako sam volio predstavu “Garaža” u režiji Ivice Buljana. Ponešto i zbog pripreme u kojoj smo jako puno fizički radili, ali i zbog činjenice da je to predstava s kojom sam ušao u ansambl. To je predstava zbog koje smo svi zajedno uletjeli negdje više i jače. Predstava “Moj sin sad malo sporije hoda” mi je ostala u sjećanju zbog prekrasne ekipe. Sve u svemu, svaka predstava ima neku svoju čar i upisana je u tebe do kraja života zbog određenih emocija i doživljaja, teško je raditi neku razliku između njih.

S obzirom na to da ste glumili u inozemstvu i u Hrvatskoj, postoji li neka razlika između publika što se tiče shvaćanja predstava i kazališta općenito? Ne samo između “običnog puka”, već i kod kritičara?

Što se tiče uspjeha predstava, tu nema razlike. Ako je predstava dobra, dobra je svugdje na svijetu tako da se nije još dogodilo da predstava postigne uspjeh u Hrvatskoj, a ne i negdje vani. Zanimljivo je zapravo shvaćanje predstava. Na primjer, kad smo izvodili “Hamleta” u Poljskoj. Tamo su oni gledali predstavu kroz oči onoga što je bilo u njihovim medijima, što se onda događalo u državi, ali su imali i na umu činjenicu da je nekoliko godina ranije Frljićeva predstava bila zabranjena u Poljskoj. Ista stvar se dogodila kad smo s “Hinkemannom” gostovali u Srbiji – predstava je prošla odlično, samo što su oni njoj pripisivali neke stvari iz svog društva, stvari koje mi u Hrvatskoj ne vidimo.

vedran živolić

Foto: www.zekaem.hr

Svetozar Ristovski je za ulogu Lazara u istoimenom filmu tražio glumca koji će odgovarati tom stanju u kojem se Lazar nalazi. Vi ste bili odabrani za tu ulogu, unatoč činjenici da niste Makedonac. Po čemu smatrate da ste bili prikladni za tu ulogu?

Pa na to pitanje ne mogu dati sasvim objektivan odgovor, to bi trebao odgovoriti sam Sveto. I meni je to bio veliki šok, pozitivan naravno. Vjerojatno je vidio ono što mu treba, ja sam to mogao iznijeti na najbolji mogući način te smo našli zajednički jezik u onome što želimo napraviti s likom Lazara. Dobio sam priliku govoriti na jeziku koji nije moj materinji i to u društvu fantastičnih glumaca.

Kako je izgledalo učenje jednog novog jezika?

Pa, bilo je poprilično teško s obzirm na to da nisam nikad bio u dodiru s makedonskim, a imao sam potrebu učiniti to najbolje što mogu. Htio sam dati sve od sebe kako se ne bi vidjela ta laž da nisam Makedonac. Naposljetku, film je kao i kazalište, to je stvar istine. Produkcija se potrudila najbolje što je mogla našavši mi odličnog profesora makedonskog jezika koji je s nama radio i na jeziku i na tekstu kako bismo ga čim bolje savladali. Goran Navojec i ja smo bili zajedno u svemu tome, zajedno smo živjeli za vrijeme snimanja filma te zajedno i učili, te mi je on dao veliku podršku i pomoć u svemu tome.

Film se bavi još uvijek aktualnom temom migranata. Koje je Vaše mišljenje o toj temi i je li utjecalo na samo shvaćanje uloge Lazara?

Ono što film prikazuje je jedna drugačija priča. Tu je riječ o migrantima iz Afganistana i afričkih zemalja u potrazi za Europom preko Grčke, a ovo što je nastalo prije dvije godine je jedna jako velika kriza koja je nastala zbog ratnih strahota u Siriji.

Uvijek pokušavam izbaciti svoje stavove prema nečemu prilikom glume. Ne možemo potpuno odbaciti svoje stavove, no čovjek kao glumac ne smije biti ista osoba na sceni. Naravno da mene boli svaka tužna priča vezana uz to što se događa migrantima, kroz što sve prolaze ti jadni ljudi u potrazi za boljim sutra, no moje emocije u ovom slučaju nisu utjecale na moj odabir ove uloge ni moje shvaćanje te uloge. Mene samo zanima na koji način ja ulogu mogu prikazati na što bolji, jasniji i istinitiji način.

Foto: HAVC

Ima li još kakva neostvarena želja u Vašoj karijeri? Možda neka uloga koju biste htjeli odglumiti, redatelj s kojim biste htjeli surađivati?

Kad sam bio mlađi imao sam takve želje i ideje. Kad se to napokon ostvarilo, nije ispalo onako kako sam zamišljao, bilo zbog prevelikih emocija ili prevelike želje. Zato sam izgubio takvo shvaćanje idiličnih situacija. Kao što sam napomenuo, svaka predstava, svaka ekipa i svaki redatelj donosi nešto novo i nešto posebno. Naša maštanja i sanjarije su tu da od njih živimo, no ne možemo se samo njima voditi.

Kako je izgledao put od Pule do ZKM-a?

Pa taj je put bio ispunjen bogatstvom i srećom. Upisao sam dramski studio Istarskog narodnog kazališta u Puli u vrijeme kada je Robert Raponja bio ravnatelj kazališta i dramski pedagog. On je odgojio generacije mladih talentiranih ljudi, od Jadranke Đokić, Borka Perića, Dijane Vidušin, Matije Ferlina, Lane Gojak i drugih. Mi smo bili dobar materijal za oblikovanje s kojim je on znao raditi. S obzirom na to, moj je put morao izgledati tako da nakon srednje škole upišem Akademiju dramske umjetnosti. Na trećoj sam godini dobio priliku igrati u predstavi “Koko u Parizu” ZKM-a, a nakon toga je sve dovelo do ovog što imam sad.

Posao je ipak samo dio života neke osobe. Što je Vedran Živolić kad nije glumac?

Pa moj se dan ni po čemu ne razlikuje od onoga milijun drugih ljudi koje susrećem u parku, na ulici itd. Na jednak način se budimo, na jednak se način odnosimo prema svojim obiteljima, svi mi idemo na posao, dolazimo kući i trudimo se biti što bolje osobe prema svojim voljenima. Ono što me možda razlikuje jest da mogu raditi ono što stvarno volim, da sam blagoslovljen tim pozivom i poslom, kao i svojom kćerkom Rozom koja mi je najveća sreća i blago, najbolje što mi se dogodilo u životu.

Komentari