Istaknuto
18.06.2017.

Ako tijekom ljeta ostanete u Zagrebu, ili ga pak namjeravate posjetiti, zasigurno se nećete dosađivati. Istražili smo koji vas sve koncerti, predstave, radionice i festivali očekuju u hrvatskoj metropoli narednih tjedana, a nudi se sve - od klasične glazbe do suvremene umjetnosti.

15.06.2017.

Vrijeme je da saznate sve važne informacije vezane uz ovogodišnji festival, od popisa stageova i rasporeda nastupa do prijevoza i dodatnih festivalskih sadržaja. Čak i ako ste redoviti posjetitelj INmusica, festival je ove godine uveo neke novitete.

Intervju

Vesna Pisarović: “Na umjetniku je da sam nađe način kako i kome se obratiti”

13.03.2017. Helena KezerićFoto: Press

Sunčana subota pokucala je na vrata, u zraku je više nego ikad mirisalo proljeće. Veselim korakom uputila sam se prema dragom Pločniku, u kojem sam imala dogovor za intervju s Vesnom Pisarović. Pjesme na kojima smo moje prijateljice i ja odrasle te uz koje smo plakale jedna drugoj na ramenu sada su dio sjećanja i nekih davnih dana te drugih priča.

Vesna Pisarović prošloga tjedna ugodno nas je iznenadila novostima o projektu “Naša velika pjesmarica”. Singl Balada najavljuje novi projekt u suradnji s velikim imenima iz svijeta jazza, a u intervjuu smo saznali nešto više o tome kada i gdje možemo očekivati koncertnu promociju, što sve možemo od Pisarović očekivati u budućnosti, a naširoko smo se dotakli i nekih drugih tema.

Singl Balada ugledao je svijetlo dana i najavljuje projekt “Naša velika pjesmarica/The Great Yugoslavian Songbook”. Recite nam nešto više od samom projektu. Čija je ideja i što sam projekt obuhvaća?

Naša velika pjesmarica je projekt koji je začet već pomalo davne 2006. godine. Još dok sam bila dio estradnog miljea ovdje, igrom slučajeva upoznala sam Maju Perfiljevu, autoricu pjesama Indexa, između ostalog i pjesme Balada koja se također nalazi na albumu. Ona me uvela u svijet svojih pjesama iz sedamdesetih, ali sam se kroz njih zainteresirala za šezdesete i pedesete. Tada sam shvatila da je to jedan vrlo interesantan glazbeni svijet o kojem nema puno zapisa, teorijskih tekstova, niti se tko bavio ozbiljnije time.

To je za mene bilo jedno istraživanje. Tražila sam pjesme koje su mi se na prvu svidjele, nisam puno premišljala o tome kasnije. Jednostavno sam uzela pjesmu, reharmonizirala je, pokušala pjevati. Proces je trajao deset godina. Za mene je to bilo jedno veliko iskustvo u svakom slučaju. Pred dvije godine imala sam osjećaj da trebam izvući taj projekt iz ladice, sve te note i sve te pjesme na kojima sam radila sve ovo vrijeme, i eto nešto se dogodilo. Na kraju, sam proces materijalizacije tih ideja, odnosno snimanje u studiju, bilo je za mene uistinu možda i najljepši glazbeni događaj dosad.

Tko sve od glazbenika sudjeluje na projektu?

Kontaktirala sam Grega Cohena, odnosno na kraju je on kontaktirao mene jer je čuo da se raspitujem za njega. Inače, on živi u Berlinu, gdje predaje kontrabas na Jazz institutu, iako je svima dobro znan kao dio John Zornove velike familije. No izvan jazza bio je puno godina član benda Tom Waitsa, a surađivao je i s Bobom Dylanom te s Norah Jones. On je jedan veliki glazbenik i divna osoba općenito. Tako da sam mu se ja onda javila nazad (smijeh).

Predstavila sam mu projekt i dva tjedna nakon toga našli smo se u studiju. Tu je zatim i Chris Abrahams, pijanist iz grupe The Necks, a koga sam i od prije poznavala preko svojih berlinsko-australskih veza. Kada sam mu predstavila projekt, Chris je rekao: ‘Hmm trebaš bubnjara, idemo zvati Tonyja Bucka, možda je on slobodan‘. Naime, imali smo samo ta dva poslijepodneva na raspolaganju kad su Chris, Tony i Greg bili slobodni… Pozvala sam svog starog glazbenog prijatelja, trombonista Gerharda Gschlößla, zatim Francesca Bigonija na tenor saksofonu te Dietera Kovačiča koji se bavi manipulacijama zvuka gramofona. Oformio se bend bez ijedne probe, ušli smo u studio gerilski (smijeh) i snimili “Pjesmaricu”.

Zašto baš Balada kao prvi singl?

Prvi dan u studiju, 28. studenog, točno se sjećam, počeo je snijeg padati u Berlinu. Bilo nas je sedam, svi su se upoznavali, pomalo i odmjeravali, stavila sam im note na stalak i prva pjesma koju smo svirali bila je Balada. Možda je baš to razlog zašto sam se odlučila da ona bude prvi iskorak predstavljanja albuma. Sjećam se trnaca koji su me prolazili kad su zasvirali uvodne taktove.

Što vas je potaklo na sabiranje “Naše velike pjesmarice”?

Same pedesete i šezdesete. One predstavljaju jedno, za mene veoma intrigantno razdoblje o kojem, čini mi se, nema baš ozbiljnijih istraživanja i teorijskih tekstova na našem području. Za razliku od sedamdesetih, odnosno kasnih šezdesetih kada počinje prevladavati takozvana autorska glazba, koju je naša glazbena kritika naširoko obrađivala. U pedesetima i šezdesetima se vrlo hrabro i otvoreno kopiraju, obrađuju i prerađuju pjesme s menija svjetskog glazbenog repertoara. Tu nije bilo autora ili originala, već jedno opće prevođenje. Kombinirao se swing ritam, ali i latino ili tango s twistom ili domaćim melodijama, Broadway s francuskom šansonom, s talijanskim rock and rollom koji je pak bio posuđen iz Amerike. Vladao je jedan nevjerojatan mišung stilova, dakle jedna sveopća hibridnost i heterogenost, i to je ono što me inspiriralo i impresioniralo.

Učinilo mi se da bi te pjesme mogle biti idealna podloga za rekonstrukciju i dekonstrukciju, odnosno za neko osuvremenjavanje. Na kraju krajeva, i sami su velikani jazza, poput Johna Coltranea ili Charlieja Parkera, posezali za nekim, rekla bih, sladunjavim pjesmama – šlagerima koji su se pjevali na Broadwayu ili svirali na radiju, s intencijom ne da ih interpretiraju, već dekonstruiraju i time stvore osnovu za improvizaciju i neku novu formu. To mi je bila nit vodilja. Zašto ne stvoriti neku pjesmaricu poput “The Great American Songbook” – odatle i ironija s “The Great Yugoslav Songbook” – što je jedna pjesmarica koja ne postoji niti će ikad zaživjeti u takvom smislu kao kanon velikih pjesama. Dakle, jedan zbir nepostojećih ‘jazz standarda’. I to uz jedan kreativan odnos prema prošlosti, bez nostalgije. A inače, ovaj projekt za mene je ujedno bio i vrlo zanimljivo osobno putovanje. U tom putovanju, uz usvajanje jedne nove tehnike pjevanja, morala sam ponovno osmisliti kako pjevati na našem jeziku, ovaj puta sa svojevrsne distance, bez pretjeranog emotivnog uživljavanja, ne želeći prenijeti nostalgiju i želeći izbjeći sladunjavu emotivnu notu pop afektivnosti.

vesna

Foto: Press

Nakon uspješne pop karijere, svoj glazbeni put usmjerili ste prema jazzu. Da li je ljubav prema jazzu oduvijek bila prisutna u vama?

Oduvijek je bila prisutna ta ljubav prema različitoj glazbi i prema hibridnosti. Voljela sam sve. Istovremeno sam slušala i Tajči i Bad Religion i Clash. Voljela sam glazbu. Za jazz glazbu sam, još dok sam bila dio estradnog svijeta, mislila da je za nekog drugog. Gledala sam na jazz kao na neku daleku i nedostižnu, kompleksnu planetu. Voljela sam slušati jazz, slušala sam Coltranea, Ellu Fitzgerald, Billie Holiday… To su bili neki daleki glasovi iz slavne glazbene prošlosti koji su me oduvijek inspirirali, ali nisam imala načina da im priđem. Tamo negdje 2006. snimala sam svoj već peti pop album, ali sam pritom postala pomalo nervozna i nezadovoljna, kako sa svojim znanjem tako i s glasom, koji je u neku ruku postao izmoren.

Kada se dogodio taj presudan trenutak u kojem ste shvatili da je jazz nešto čime se želite baviti?

To je bila jedna iznenadna odluka, gotovo pa jedno prosvjetljenje. Našla sam se u Berlinu na koncertu Petera Brötzmanna, velikog, ako ne i najvećeg njemačkog improvizatora i saksofonista. Slušala sam ga dan nakon što sam sama imala koncert za našu tamošnju dijasporu. Nakon zvučnog iskustva Brötzmanna u duetu s bubnjarom, odnosno toga da sam iskusila svu njihovu glazbenu energiju i slobodu, za mene nekako više nije bilo povratka. Tu večer odlučila sam nešto promijeniti i nedugo nakon počela sam s pripremama za upis na Akademiju. Paralelno sam u to vrijeme i promovirala svoj zadnji pop album te transkribirala Charlieja Parkera, dakle vježbala ljestvice, sinkope i rastvorbe, dok je paparazzo čučao ispred moje kuće misleći da imam dvanaest ljubavnika (smijeh).

Na kakvoj ste glazbi odrasli? Što ste slušali u tinejdžerskim danima? Ako se ne varam, pjevali ste u punk bendu u mlađim danima?

To je bila problematična stvar (smijeh). Imala sam jedan vrlo lijep bend. Zvali smo se Benny and Lee. U njemu je svirao Jurica Leikauff koji svira u Prljavom kazalištu, za kojeg vidim da je i u nominaciji za Porina za jedan jazz projekt. S njim sam jako puno radila dok sam bila mlađa, jedna posebna glazbena ljubav nas je vezivala. Oliver Sertić, koji je danas vrlo bitno ime u svijetu alternativnog dokumentarnog filma, također je bio u bendu. To je bila moja ekipica iz Požege s kojom sam imala bend. Svirali smo svašta, čak smo voljeli reći da je to punk, ali to je stvarno bilo svašta, od Roxette, Tajči, Jure Stublića, do Clasha… Ja nekako želim misliti da je bio i Bad Religion (smijeh). Pokušavali smo osvajati Požegu, Zlatnu dolinu i šire.

Kad bi netko zavirio u vaš privatni kutak i uključio CD player ili možda gramofon, što bi zasviralo? Što biste pustili svojim gostima?

Jimmy Giuffre. Nakon toga bi im pustila Carmen McRae i njen album “Bittersweet”, nakon toga Charles McPhersona, neki od albuma Art Peppera, a onda kad su se dovoljno zagrijali  – Johna Coltranea, bilo kojeg, iako možda posebno kasnog, ali sve na vinylu.

Vaš prvi album bio je najprodavaniji debi album 2000. godine. Koliko je tada bilo teško snimiti album, a koliko je to lako ili teško danas?

Teško mi je to reći. Stvari su se ponešto promijenile od tada, ali sam se zapravo i sama promijenila. Ono što danas shvaćam jest da za dobru glazbu, za dobro mišljenje, za dobro novinarstvo, za sve što ima kvalitetu i neki smisao i vrijednost – treba vremena. U tom smislu, za samu kvalitetu, ubrzanost i povezanost, odnosno sve ono što donosi doba društvenih mreža, Twittera, Facebooka, Instagrama, ne znače puno. Širenje informacija je zapravo veoma zbunjujuće jer se širi i ono dobro i ono loše, bez neke jasnije orijentacije. Danas su ljudi postali vlastiti urednici svojih televizija i svojih radija, ali pod diktatom osobne ugode i brzog zadovoljstva.

Čujem čak da postoje programi putem kojih možeš završiti seriju na način na koji ti to želiš, možeš odabrati sretan, tužan ili melankoličan kraj, kako ti se u tom trenutku prohtije. Toliko smo daleko otišli. Naravno, glazba kojom sam se bavila te davne 2000. također je bila prilagođena nekim širim ukusima te je bila dio industrije popularne glazbe, koja sama teži da stvari izbaci što brže i što više. Danas pak, kada imam slobodu vlastitog neovisnog stvaralaštva, primjećujem da je sporost doista velika vrlina.

Smatrate li da se glazbenik treba prilagoditi trendovima da bi ostvario uspješnu karijeru ili je tako samo trenutno stanje na našoj sceni?

To je dosta diskutabilno. Pitanje je što su trendovi i što je za nekoga uspjeh. Danas se sve vrlo jednostavno može ponuditi, prezentirati puno jednostavnije nego prije. Čitala sam negdje komentar Ide Prester u kojem govori kako je prije bilo dovoljno skinuti se za Star i u medijima si (smijeh). Danas je još jednostavnije, Star nije niti potreban – dovoljan je tvoj smartphone. Čini mi se da na koncu uvijek ostaje na tebi, odnosno na umjetniku da sam nađe načina kako i kome se obratiti.

Pobjedom na Dori predstavljali ste nas na natjecanju Eurosong. Natjecanje Dora danas više ne postoji. Sam Eurosong poprimio je drugačije razmjere. Kako ste vi doživjeli to iskustvo?

To je bilo jedno zanimljivo i intenzivno iskustvo, koje je sigurno nezaobilazno pitanje svih mojih intervjua od 2002. (smijeh). Na kraju, kada razmišljam o tome, nekako se uvijek sjetim jedne ironične dosjetke Gorana Bareta, koji je na televiziji jednom izjavio nešto poput: “Eurosong je mjesto gdje se takmičiš i osvojiš mjesto” (smijeh).

Sam Eurosong, odnosno Eurovizija kao manifestacija, ima prilično bogatu i šaroliku povijest koja je vrlo zanimljiva. Na ovom albumu obradila sam pjesmu Lole Novaković koja je 1962. predstavljala Jugoslaviju na tadašnjoj Euroviziji u Švedskoj, osvojivši četvrto mjesto. I to, da to ovdje posebno napomenem, uz pjesmu Drage Britvića te skladbu i aranžman Jože Privšeka. Nakon svog iskustva koje imam kao izvođač i kao autor, jer sam napisala pjesmu i za Bosnu i Hercegovinu 2004., nevjerojatno mi je bilo gledati tu priredbu gdje Lola Novaković pjeva ispred klasičnog big banda, dakle onoga u istom obliku koji je obilježio povijest jazza. I ona tamo sa svojom interpretacijom uživo ima jednaku važnost kao i taj big band ili njegov dirigent.

Ukratko, to je tada bila jedna drugačija priredba gdje je glazbeno izvođenje imalo drugu težinu i smisao. To se sve danas izgubilo. Danas Eurosongu gotovo pa potpuno nedostaje ta dimenzija živog muziciranja, te prisne komunikacije pjevača, orkestra i dirigenta. Jer, na kraju, to je postao jedan veliki fabricirani medijski spektakl u kome glazba čini samo jedan vrlo mali dio, pokraj plesa, scenografije, dimnih i drugih efekata, kao i čitave kompleksne ‘politike glasanja’, fabriciranja ukusa, spotova i promocije, lokalnih medijskih delegacija, lobiranja itd.

Možemo li očekivati koncertne promocije “Naše velike pjesmarice”?

Naravno, i mi jedva čekamo taj trenutak. Jako sam sretna što surađujem s PDV Records. Čini mi se da je ovo jedan naš zajednički eksperiment, ali i svojevrsna provokacija. Radujemo se svemu što zajedno radimo i što dolazi, a što će uključivati i seriju koncerata. Jedan mali intimni koncert povodom izlaska albuma napravit ćemo 19. travnja. A ono što me posebno veseli jest da će “Pjesmarica” izaći u formi duplog vinyla. Upravo smo snimili i spot za Baladu, pod redateljskom palicom Davida Tešića i uz vrlo interesantne odjevne predmete mladoga dizajnerskog dvojca Klisab.

Zna li se gdje će biti koncert ili je to zasad još tajna?

Vjerujem ovdje u Pločniku.

Jeste li razmišljali i o tome da snimite izdanje svojih najvećih hitova u jazz verziji?

Nisam sigurna da li su te pjesme toliko intrigantne i plodne za jednu jazz dekonstrukciju . No to će sigurno vrijeme pokazati (smijeh).

Balada je ugledala svijetlo dana kao prvi singl. Zna li se koji će od singlova uslijediti s “Naše velike pjesmarice”?

Neka to bude tajna (smijeh). No, ono što moram reći jest da je “Pjesmarica” zapravo konceptualni album koji kao zbir najrazličitijih i naših stilova ponajviše ima smisla kao cjelina. Utoliko je i teško izdvajati singlove. Kao što je i teško, barem mi se tako čini, smjestiti ovaj album u određeni žanr – jer to nije niti jazz niti pop niti rock niti slobodna improvizacija, iako je sve to odjednom. Istovremeno mi se čini kao nešto što je prilično pitko, ali i vrlo začudno.

Možete li izdvojiti neki od favorita s albuma?

Moj favorit bi možda bila Bijela lađa. Sjećam se kada sam tu pjesmu otkrila tamo neke 2009. posve slučajno, čitajuće neke tekstove i intervjue. Do Bijele lađe sam u stvari došla preko Arsena Dedića i njegove ironične obrade. Iako sama, moram priznati, nisam pronašla tu istu ironiju koju je on tamo uočio, pronašla sam nešto drugo. Sjećam se kad sam je odsvirala i harmonizirala, od ushićenja sam se ustala od klavira i rekla ‘To je to‘ (smijeh).

 

Kakvi su vam planovi za budućnost osim koncertne promocije “Naše velike pjesmarice”?

Planova je puno. Istovremeno radim na par različitih projekata. No, već neko vrijeme se bavim s vrlo interesantnim repertoarom koji ću, čini mi se, imati prilike snimiti vrlo brzo i ovaj put u vrlo privilegiranom glazbenom društvu. Nedavno sam baš tim povodom otputovala u Sarajevo.

Planirate li nam uskoro predstaviti možda i poneki autorski materijal?

I na svojim vlastitim kompozicijama i pjesmama radim već jako dugo. Imam već nekoliko bilježnica nota i stihova, no one za sada čekaju jedan pravi trenutak, kao što se dogodilo i s ovim projektom – dakle, pravi ljudi i pravo mjesto. No, i te su pjesme prilično eksperimentalnog duha.

Koja je najranija uspomena vezana uz glazbu koje se možete sjetiti?

Uh, teško je razabrati da li su to baš moje uspomene ili uspomene koje se ponavljaju kroz priču i razgovor, ili sjećanja na neke davne ili ponavljane intervjue. Sjećam se nastupa u selu Kaptol kraj Požege gdje sam izvodila pjesmu Lambada. Nisu me htjeli primiti na audiciju jer sam imala tek jedanaest godina, ali na opetovano inzistiranje moga oca ipak sam nastupila i na kraju pobijedila. Sjećam se da sam pjevala i pjevala, odnosno ponavljala tu Lambadu na nekom čudnom jeziku, hrvatsko-portugalskom (smijeh).

Komentari