Istaknuto
17.10.2018.

U rubrici Nova glazba redovito izdvajamo najzanimljivije aktualne singlove i videospotove, a vi birate svog favorita.

16.10.2018.

The Cure, bend koji je u 40 godina dostigao vrh i tu se utaborio, na vlastiti zahtjev nastupa na Exit festivalu.

Intervju

Zvonimir Jurić: “Da mogu sve sebi izartikulirati, ne bih se bavio ovim poslom”

08.03.2015. Kristina Vrdoljak
Foto: screenshot

Foto: screenshot

Zateknete li se ikada u nekom čudnom stanju nakon odgledanog filma kad pomalo lelujate između svih tih emocija koje ste proživjeli i pokušate ih sročiti u neke smislene observacije kroz diskusiju s fredovima. I onda se to preobliči u neke teze koje već počinju zvučati nategnuto. Na svoju veliku sreću prvi dio misli obično razriješim u recenziji, a drugi dio, onaj problematični, ponekad uspijem riješiti kroz razgovor sa samim autorom filma. Danas sam čitajući vlastitu analizu filma Kosac uz određenu vremensku distancu, uspjela povratiti nešto od tih lelujavih stanja i stići na razgovor s redateljem Zvonimirom Jurićem kako bi mi dao odgovore na moje zavrzlame.  On je to učinio na najbolji mogući način – bez ikakvog ustručavanja.

Započela bih razgovor s pitanjem o vašoj redateljskoj poetici. Meni je jako zanimljivo kako se Vi igrate s nama kao publikom. Dosta manipulirate. Koristite atmosferu poput one noćne i očekujete da vidimo najgore u ljudima dok istovremeno za karaktere koje opisujete izazivate suosjećajnost publike. Je li se tim otvorio prostor za neku nadu ili? Što ste time htjeli reći?

To je meni u nekoj nesvjesnoj razini, iscuri iz mene bez nekog velikog razmišljanja. Generalno volim u svojim filmovima da nemam ljude koji su izrazito zli ili izrazito dobri, volim sivu nijansu. Meni je najzanimljivije raditi filmove gdje imaš generalno dobre ljude – ljude koji su imali mračnu prošlost, ali sad su se popravili no nose tu traumu pa su bolni. Onda pokušavam nešto između tih ljudi, vrlo banalno rečeno, koji nisu, barem sad dok ih gledamo jako zli, napraviti nekakav odnos, neku dramu. Zanimljivije mi je napraviti odnos između dvoje ljudi koji se slažu, ali odnos ne može funkcionirati iz nekog razloga nego odnos između dvije osobe koje se ne vole i ne trpe pa ne mogu zajedno imati nikakav odnos. Ja volim snimati po noći, čisto na intinutivnoj razini. Kako sam malo nesaničan pa dosta noći probdijem, onda je meni ta noć bliska. Gomilu noći sam proveo hodajući uglavnom sam tako da se osjećam ugodno tijekom noći. Drugačiji je svijet nego po danu – po danu imamo svi neke naše identitete. Ti si novinarka, ja sam redatelj. Ti si žensko, ja sam muško. Imamo manje više utvrđene identitete u tom teatru života, a po noći to sve zna biti malo krhkije, sjenovitije. Volim na horizont te noći stavljati likove, raditi dramu iz ljudi koji se negdje i slažu, ali ne mogu biti zajedno.

Bavite se ponajviše psihološkom karakterizacijom likova koja je jako realistična. Je li to profesionalna deformacija ili proučavate psihologiju ili općenito pratite ljude oko sebe? Otkud to dolazi, taj čist pogled na stvarnost?

Moram priznati da ću to uzeti kao kompliment ako kažeš da imam vrlo čist pogled na stvarnost. Ti mene pitaš vrlo artikulirana pitanja na koja ti ja zapravo vrlo neartikulirano odgovoram. Kao što bi rekao onaj francuski filozof Gilles Deleuze: ljudi ne vode dijalog, nego vode dva usporedna monologa. Tako da ja sigurno vodim usporedni monolog, a ti pokušavaš dijalog. To sve nekako dođe iz mene. Da ja to mogu sve sebi izartikulirati, vjerojatno se ne bih bavio ovim poslom. Te nekakve slike koje su često nejasne i mutne i koje me progone i od kojih ja krenem raditi film. Ne bih htio zasliniti u cmizdravi humanizam, to ne volim. Nadam se da mi ni filmovi nisu takvi. Svi smo mi krvavi ispod kože što ne znači da ne moramo trpiti posljedice ako radimo nešto loše. Radim igrane filmove, unutra su ljudi. Ne zanima me rad na eksperimentalnim filmovim. Imam ljude, dakle, bavit ću se nekom vrstom realnosti. Prepoznajem iz vlastitog života, iz sebe – često ustaneš kao jedna osoba, završiš dan kao druga osoba. Nisam siguran, da budem iskren.

Jedan od najdražih kadrova u filmu mi je onaj u kojem  kukac  leži na cesti bespomoćan. Je li to trebalo biti neko pretkazanje cijeloga filma?

Da, on može funkcionirati na jednoj minijaturnijoj razini – da ta žena koja kada ostane sama i čeka traktoristu da dođe i da ju pokupi, u momentu tišine i mira, vidi tog kukca na cesti koji je prevrnut na leđima i bespomoćan je, da nasluti u tom trenutku i svoju situaciju. A drugo, svi su likovi u ovom filmu na svoj način krhkiji ili da se vratimo na sliku kukca okrenutog na leđa, ne mogu se postaviti na noge. Meni je ta krhkost zanimljiva u ljudima i oni ljudi koji unatoč svojoj krhkosti naprave nešto hrabro ili odlučno. Tako da pokušavam negdje meandrirati između ta dva osjećaja. Čehov je to genijalno radio, te nekakve melankolije, nemogućnosti proboja iz vlastite opne. Ja pokušavam to da ljudi naprave proboj koji često zna biti i destruktivan, suicidalan, a nekad završe i nekim dobrim stvarima.

Zapravo ste i završili film u pozitivnom tonu. Na primjer pas koji je ostao bespomoćan i na kraju je zbrinut.

Hvala ti na tome što si mi to rekla! Svi mi kažu: ovaj film ti je čemeran, čemeran, čemeran… Dobro, što sad. Ovaj film je čemeran i ova serija koju ćemo raditi isto nije neka sreća, ali sam pokušao u Koscu s tim krajem dati, da se banalno izrazim, svjetlo na kraju tunela. Taj pas koji je ostao sam, koji predstavlja i svog gazdu, jednog usamljenika koji je počinio prije dvadesetak godina grozan zločin, je na jednu foru dobio drugu šansu. Kao što se film bavio treba li taj, po komu se i film zove, lik kojeg igra Ivo Gregurović, taj kosac, dobiti drugu šansu. Dobio ju je od te žene. Nakon što su policajci došli, on je osjetio da zapravo nema drugu šansu jer ga društvo tako percipira.

Foto: screenshot

Foto: screenshot

Po nekim filmskim pravilima Ivo je morao umrijeti jer cijelo vrijeme film kulminira prema tome. Recimo da uzmemo filmski okvir i uklonimo filmska pravila, što bi se onda dogodilo s Ivom?

Imao je dvije sudbine. Jedna je kao u filmu da se ubio, a druga je da je mogao ostati sam i iz tog bola za ženom koja mu je dala šansu i otišla te je vjerojatno više nikada u životu neće vidjeti, otići na poljanu iza svoje kuće unutar bivše socijalističke tvornice koja je nekad radila, a sad radi malo ili ništa, i kositi iz nekog svog grča, samokažnjavanja. Dakle tu svoju neurozu, traumu, naprosto fizički izbaciti. Ljudi se odu baviti ekstremnim sportovima, menadžeri idu trčati na Jarun, Ivo bi tako tu svoju bol za ženom išao kositi.

Ivu onda na toj razini, zapravo ni ne treba gledati kao predstavnika diskriminiranih nego kao individuu?

Dobro govoriš ali nisam išao tako široko to zahvatiti. Mene zanima ta figura vojnog veterana koji je mogao: učiniti nekom zlo ili čineći nekome zlo shvatiti što je napravio pa se sam istraumatizirati. Često ga spominjem u intervjuima, vjerojatno si ga i sama gledala – film Taksist. Tamo Rober De Niro igra vijetnamskog veterana. Film se ne bavi ratom, ti znaš da je on veteran jer on očito nosi rat u sebi. Njegov pokušaj ulaska u društvo i da postane njegov punopravni član ne završi dobro. Da skratim, mislim da je ta figura vojnog veterana, budući da smo i ovdje imali rat, jako dramski zanimljiva.

Vi ste morali imati povjerenja u svoje glumce jer u filmu nema toliko dijaloga. Činjenica da je dijalog minimalistički – sputava li vas ili otvara mogućnosti?

Ne, to je divno! Ima fenomenalnih filmova u kojima se puno priča kao i fenomenalnih filmova gdje se malo priča. Volim ih raditi oboje, ali uvijek češće skrenem u one u kojima se manje priča. Dapače, jako je zanimljivo to što u zraku ostane između tih šturih rečenica. Ta tišina ili čitanje između redova, nešto što ti manifestno kažeš, a osjeti se da je u suprotnosti s onim kako se lik osjeća je često puno zanimljivije nego filmovi koji su puni dijaloga. Iako kažem, ima i dobrih brbljavih filmova. Kao što su zanimljivi, na primjer, filmovi gdje lik govori jedno, a radi ili osjeća drugo. Film to voli jer je vizualni medij pa ono što moraš u literaturi ili opisati ili staviti u dijaloge, ovdje možeš pokazati. Film voli i jedno i drugo. Budući da je Ivo takav lik koji je šutljiv, emocionalno inhibiran zbog zločina koji je napravio, zločina silovanja, nepovjerljiv je prema ljudima. A žena…On je mrk, noć je, sami su tako da i onda ona sama, plašeći ga se svo vrijeme, uđe u taj diskurs gdje se ne govori puno.

Da ostanemo pri formama – Vi mijenjate formu, sada je serija na redu. Što je s tim projektom?

To je serija koju smo novinar Jurica Pavičić i ja napisali po jednoj njegovoj priči iz zbirke ‘Patrola na cesti’. Po istoimenoj priči napisali smo scenarij za mini seriju od pet epizoda. Javili smo se na na natječaj na HRT-u i prošli. Radnja se događa na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske i priča je o dva brata. Jedan je švercer, drugi je policajac. Brata policajca glumi Krešimir Mikić, brata švercera glumi Goran Bogdan. Osim što serija ima krimi zaplet, bavi se odnosima između ljudi. Mi bismo osjećali da smo uspjeli ako smo društveno zahvatili stvar, rekli nešto o društvu danas, o tom kraju. Bit ću sada preuzetan pa ću reći da bih volio napraviti Tolstojevsku fresku društva, da ne ostanu preintimne stvari i odnosi među ljudima, nego da zagrabimo društvo. Hoćemo li uspjeti, vidjet ćemo.

Kada sam to predložio Jurici prvo smo počeli pisati scenarij za film, onda smo shvatili kada smo krenuli nadograđivati njegovu priču motivima – pa možda bi ovo moglo biti serija!? Kao što na vašem portalu imate članak Jesu li serije novi filmovi? vezano uz boom serija koje su dobile na kvaliteti, važno je napomenuti da se on ne događa samo u Americi nego i u Europi. Serije doista dozvoljavaju zbog svoje dužine mogućnost zahvaćanja i slojeva te priče društva, daju jednu širinu za razliku od igranog filma. Nekada se na serije gledalo s visoka, danas se to obrnulo, tako da smo i mi uplovili u tu luku.

Foto: screenshot

Foto: screenshot

Kada ste došli u Zagreb iz Osijeka glumili ste u nekim serijama, a zatim ste otišli u Los Angeles. Kako se točno to odvilo?

Ja sam bio zadnja generacija koja je služila Jugoslavensku narodnu armiju. Onda je moja mama (sad ću biti preprivatan) koja me jako podržavala u mojoj ambiciji za režijom, nazvala jedan dan: Čuj ima nekakav faks… Moji roditelji su bili visoka srednja klasa, imućniji za ondašnji sistem. Pitala me: bi li ti probao možda u Americi studirati režiju? Kako sam ja bio u vojsci, ona je nabavila za mene testove koje je trebalo riješiti i ja sam prošao. Tako da sam ja zapravo stigao u Ameriku bez nekog velikog plana, imao sam, što ja mislim da je važno, podršku od bar jednog roditelja u zanimanju koje baš nije normalno. Nije to pravo niti je medicina, niti je ekonomija nego je to neka režija. Zvuči kao kakav dim, iluzija. Tako da sam ja imao mamu koja me podržavala, a moji roditelji su uspjeli to isfinancirati. Ali nakon prve godine tamo, ja sam osjetio ogromnu nostalgiju  za vratiti se tu, tako da sam upisao Akademiju u Zagrebu.

Studirali ste na režiji, a sada tamo predajete. Kako je doći u staro okruženje, ali s drugom funkcijom?

Davno je bilo od kada sam ja bio student, ali kako sada predajem studentima i studenticama shvaćam kako je kad jednom postaneš nastavnik. To je doista odgovoran posao. Ti nekim mladim ljudima, mlađima od sebe pristupaš s neke pozicije moći, a oni su u pasivnijoj poziciji, nekog tko prima znanje. Ja taj odnos ne volim tako da uvijek svoje studente ohrabrujem da budu drčniji, buntovni, da se bune prvo protiv mene, a onda i ostatka svijeta. Mislim da pedagogija nije da ja ulijevam iz moje pune čaše u nečiju praznu čašu znanje, pedagogija je kao paljenje vatre, nekakvih iskri, ne samo u njima nego i u meni. Ako odnos nije dvosmjeran, on brzo zamre, postane suh. Pokušavam u odnosu sa studentima održati i discipline, a opet u njima buditi odnos gdje će biti odvažni, hrabri, slobodno misliti, da ne dožive u meni nekog cenzora, osobu koja im nešto brani. Možemo se mi ne slagati, student i ja, ali je važno da je studentova zadnja jer nema nikakvog smisla da ja nekoga tjeram da radi nešto što ja mislim da je dobro. Oni odlučuju hoće li scenarij ili film koji rade izgledati tako, njihova je zadnja. Ja sam to sam kada sam bio student nešto manje doživljavao, iako sam se sam pokušavao izboriti. Na kraju krajeva najbolje se uči na vlastitim greškama. Vi ste zapeli da vi to želite napraviti, a ja mislim da to nije dobro. Ja ću vam to reći, vi ćete svejedno to napraviti, možda ćete onda vi, a možda ću i ja onda shvatiti da sam krivo govorio i da ste vi bili u pravu. Dakle, to je jedan dinamičan odnos na koji treba biti osjetljiv. Ja ne želim da moji studenti odlaze s moje godine sjebani na neki način nego ih ohrabrim uz jedan odnos koji podrazumijeva kritiku u oba smjera.

Kakvo je stanje u hrvatskoj kinematografiji u usporedbi s ranijim godinama?

Sada je bolja. Dekada 90ih je bila izrazito nacionalistčka dekada hrvatske kinematografije gdje ste imali zle Srbe i dobre Hrvate. S te pozicije se ništa ne da raditi pa ni film. Onda je došla dekada koja se malo više htjela baviti korupcijom, tajkunima. Isto s jedne naivne pozicije gdje imamo dobre male ljude i zle tajkune (kao da im mali ljudi nisu to dopustili). Tako da bih ja rekao da možda u ovoj dekadi, uz neke iznimke od prije, hrvatska kinematografija liči na uređenu kinematografiju, šarenih izbora tema i načina obrada za tako jednu malu državu od 4 i pol’ milijuna ljudi. Našoj kinematografiji još uvijek generalno nedostaje, uz nekoliko iznimaka (govoreći s pozicija autora koji voli takve filmove) – Maverick filmova, hrabrih, dobrih filmova koji negdje, na jedan ili na drugi način, pomiču granice s obzirom na hrvatsku ili europsku kinematografiju, što nije lako, ali nije ni nemoguće. Tako da budućnost vidim, s obzirom da je prošlost bila loša, dosta svjetlije.

Vi ju gledate iz prvih redova. Pritom mislim na vaše učenike.

Neću ih imenovati, ali ima divnih mladih redatelja i redateljica. Dug je put. Ovaj naš posao je kolektivan i zavisi od gomile okolnosti i ljudi, novaca, tuđe energije, ono što kažu Nijemci Gesamtkunstwerk. Uključuje razne djelatnosti. Onda se sve to treba redateljevim talentom, snagom, voljom spojiti u jednu stvar koja se zove film. Nije lagano, ali ne smijem se žaliti. Naš posao je zapravo puno ugodniji nego nekoga tko radi u Konzumu za 3000 kn 10 sati svaki dan. Mi smo privilegirani.

A jeste li i biste li ikada iskušali se kazališnoj režiji ?
Ne, nisam dosada. Imam afinitete prema jednom francuskom piscu Bernard Marie Koltesu i njegovoj drami „U samoći pamučnih polja“, ali ne znam hoće li se to ikada dogoditi. Nije to ni prva ni zadnja stvar koju čovjek poželi pa ne napravi.

(Visited 718 times, 1 visits today)

Komentari