Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Film

Istine su ponekad bolne (“Frantz”, F. Ozon)

25.06.2017. Andrea BorovićFoto: facebook.com/frantzmovie
Transgresivni filmovi Françoisa Ozona

Provokator, ekstremist, čovjek koji publiku ostavlja u šoku – najčešći su opisi koji stoje uz ime Françoisa Ozona, jednog od najutjecajnijih francuskih redatelja novije generacije. Veliki broj filmova stoji iza njega, naročito kratkometražnih, koje je započeo stvarati već krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća i nastavio u devedesetima, a prvi dugometražni film mu je crna komedija Sitcom iz 1998.

U kasnijim uradcima, žanrovski psihološkim dramama i trilerima s elementima horora, ulazi u čovjekovu najskriveniju nutrinu razotkrivajući tabu teme svih vrsta, naročito seksualne. Stvarajući transgresivne filmove u kojima vrlo hrabro, eksplicitno pokazuje sve ono nakaradno i nastrano u čovjekovoj biti, s vremenom oblikuje svoj stil i ulazi u autorsku skupinu tzv. ‘novoga francuskog ekstremizma’ i naziva ga se ‘enfant terrible’ (strašno dijete).

Najčešće teme njegovoga opusa su prikazi ubojstava, nekonvencionalnih seksualnosti, misterioznih prikaza ljubavnih i obiteljskih odnosa, a njegovi likovi su često ljudi koji se na neočekivane i šokantne načine suočavaju s demonima prošlosti i gubitkom ljubavi. Navedeni provokativni postupci pronalaze se u cijenjenim i nagrađivanim filmovima vrijednih gledanja poput Criminal Lovers (1998), Under the Sand (2000), 8 Women (2002), Swimming Pool (2003), In the House (2012) i Young and Beautiful (2013).

Antiratna drama

Prošlogodišnji Frantz u potpunosti je drugačiji film. Ozon u njemu mijenja svoj stilski svjetonazor i od navedenih postupaka ne pronalazimo gotovo ništa, što nikako ne umanjuje umjetničku vrijednost, dapače, riječ je o možda ponajboljem njegovom filmu. Frantz je vrlo poetična poslijeratna drama smještena netom nakon Prvog svjetskog rata u malom njemačkom gradiću Quedlinburgu. Ozon je jedan dio scenarija za film preuzeo od njemačkog redatelja Ernsta Lubitscha, tvorca antiratne drame Broken Lullaby iz 1932., prvotno nazvane The Man I Killed koja se pak bazira na drami Mauricea Rostanda, francuskog dramatičara, pjesnika i novelista.

Foto: facebook.com/frantzmovie

Dolazak stranca

Godina je 1919. i film započinje zadivljujućim totalom Quedlinburga. Fotografijama u crno-bijeloj boji, gradić u poraženoj Njemačkoj i dalje isijava neku poetsku čar. Mlada žena u crnini, Njemica Anna (Paula Beer), odlazi na groblje položiti cvijeće na grob svojega ljubljenog i nikad prežaljenog zaručnika Frantza koji je stradao u Francuskoj za vrijeme rata. Ona i dalje živi s njegovim roditeljima u dobrostojećoj obitelji koju čine ugledni liječnik Hans Hoffmeister (Ernst Stötzner) i kućanica Magda Hoffmeister (Marie Gruber) koji su nakon sinovljeve smrti Annu prigrlili kao vlastitu kćer.

Dani ispunjeni tugom, žalovanjem i besciljnosti, prekinuti su neočekivanim dolaskom nepoznatog mladića Adriena Rivoirea (Pierre Niney), ni više ni manje nego Francuza koji se predstavlja kao Frantzov blizak prijatelj s kojim se upoznao u Parizu prije rata. Anna ga prvotno uočava iznad Frantzovog groba kako polaže cvijeće pokojniku i upravo to mjesto postaje ključno u obratima priče, simbolički predstavlja početak laži, ali i konačno otkrivenje u obliku saznavanja bolne istine.

Na početku, Adrien nije samo misteriozni stranac, on je i nedobrodošli ‘turist’, nositelj kolektivne krivnje cjelokupne Francuske u vrijeme velike netrpeljivosti oba naroda. Nije stoga čudna izjava starog Hoffmeistera: „svaki Francuz je ubojica moga sina“. No, stvari se izmijene i roditelji pokojnika prigrle Adriena kao svoje dijete, shvaćajući kako je zapravo jako sličan Frantzu, što prikazuje scena kada u odrazu ogledala vidi Frantza pa se gledatelju nudi sugestija nastavka priče – on će zamijeniti sina, ali i zaručnika.

Foto: facebook.com/frantzmovie

Annina perspektiva

Drugi dio filma odvaja se od adaptacije, odnosno, ne slijedi priču Broken Lullabyja. Radnja se premješta u Pariz gdje započinje Annina potraga za Adrienom, a Ozonu se pripisuje utjecaj Hitchcocka – u radnju ulaze neočekivane, misteriozne situacije, postoje reference na film noir i uporabe žanrovskih normi kriminalistike.

Glavna sadržajna ideja Frantza je propitkivanje koncepata istine i laži i (ne)mogućnost življenja s njima. Imaju li sve laži negativan predznak ili su neke vrlo promišljene i pomažu u uništenju patnji i prijezira svega što rat donosi, uvijek je aktualno pitanje. Cijeli film promatra se iz očiju Anne i prate se njezine moralne dvojbe. Tu treba istaknuti možda najuspjeliju i moralno najsnažniju scenu – razgovor sa svećenikom koji predstavlja jedini iskreni razgovor u filmu.

Ono što Frantza čini izuzetnim prvenstveno su izmjene predivnih crno-bijelih fotografija i uporabe tehnicolora u trenutcima flashbackova, poetičnim dijalozima Adriena i Anne dok recitiraju omiljene pjesnike i razgovaraju o umjetnosti i ne možemo ne primijetiti utjecaj konvencija melodrama iz pedesetih godina. Razgovor o umjetnosti, ali i njezina funkcija, vrlo je snažna. Njih dvoje spaja glazba, pjesnici Verlaine i Rilke, a naročito slikar Manet i njegova slavna Le Suicidé, koja za Annu predstavlja motiv oslobođenja.  Jednom riječju, spaja ih Pariz, grad umjetnosti i ljubavi.

Foto: facebook.com/frantzmovie

Osim dijaloga, stilizirana je i gluma, pogotovo gluma Hoffmeistera, pa čak i pacifista Adriena koji je prikazan kao osjetljivi i neprilagođeni umjetnik u stalnom sukobu sa samim sobom. Zanosna Paula Beer zasluženo je izdominirala filmom. Ona uvjerljivo u pogledu nosi iskonsku tugu, uvijek odmjerenu,  koja ne prelazi granicu patetične površnosti. Stoga ne iznenađuje prošlogodišnja nagrada Marcello Mastroianni za najbolju mladu glumicu na Venecijanskom filmskom festivalu.

Frantz još sutra stignete pogledati u Ljetnom Art-kinu.

 

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari