Istaknuto
18.06.2017.

Ako tijekom ljeta ostanete u Zagrebu, ili ga pak namjeravate posjetiti, zasigurno se nećete dosađivati. Istražili smo koji vas sve koncerti, predstave, radionice i festivali očekuju u hrvatskoj metropoli narednih tjedana, a nudi se sve - od klasične glazbe do suvremene umjetnosti.

15.06.2017.

Vrijeme je da saznate sve važne informacije vezane uz ovogodišnji festival, od popisa stageova i rasporeda nastupa do prijevoza i dodatnih festivalskih sadržaja. Čak i ako ste redoviti posjetitelj INmusica, festival je ove godine uveo neke novitete.

Izvedbene umjetnosti

“Ivanov” (HNK Zagreb): Sva lica dosade

24.05.2017. Andrea ĆorićFoto: www.hnk.hr

“Suvišni ljudi, suvišne riječi, obavezno odgovaranje na glupa pitanja – sve me to tako zamorilo da sam bolestan”, zavapi Nikolaj Aleksejev Ivanov, naslovni (anti)junak, zemljoposjednik s financijskim problemima, već u jednom od prvih prizora Čehovljevog komada kojeg je na daske Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postavio litvanski redatelj Eimuntas Nekrošius. “Strašno je dosadno”, požalit će se i Ana Petrovna, njegova bolesna supruga koju više od bolesti ubija upravo dosada i ponašanje njezinog muža, koji svake večeri odlazi na imanje Lebdejevih kako bi u tajnosti provodio vrijeme s njihovom mladom kćeri Sašom.

Suvremeni Čehov

Zaplet je, karakteristično za Čehovljevu dramaturgiju, jednostavan, a likovi obični ljudi s običnim problemima. Iako okosnicu radnje čini ljubavni trokut, stvarno se zbivanje smješta u polje psihologije likova, pri čemu je naglasak na temama kao što su novac, profesionalna etika i dosada kao bolest pojedinca zarobljenog u granicama malograđanske učmalosti male sredine. Teme su to o kojima u “Ivanovu” Čehov piše još 1887. godine, a podjednako su aktualne i danas, pa ne iznenađuje pojava mnogih suvremenih uprizorenja ove drame.

Nekrošiusov se internacionalni umjetnički rad opisuje kao “začudan” pa je takva i predstava koju postavlja u Zagrebu, ili ona barem teži biti takva, na što upućuje niz redateljskih postupaka koji imaju za cilj osuvremeniti Čehovljev tekst u koji se dramaturški nije mnogo zadiralo.

Foto: www.hnk.hr

U tom je smislu značajan naglasak koji se stavlja na zvuk i pokret. Učestali su zvučni efekti poput snimki glasnog zatvaranja i otvaranja prozora ili primjerice prolijevanja vode, kakvi se provlače kroz cijelu izvedbu, a često su praćeni i odgovarajućim kretnjama pa glumci oponašaju otvaranje prozora. Osim toga, diskretna glazba u pozadini cijelo vrijeme intonira ugođaj pojedinih dijelova predstave. Elementi plesa važan su dio uloga Ane Petrovne i Saše Lebdejeve i bitan su doprins dinamici, koja ovoj predstavi kronično nedostaje. Slabašan iskorak prema teatru apsurda očituje se u kretnjama kao što je sudaranje glavama Ivanova i Saše, koja slijedi nakon njihove duže rasprave u posljednjem dijelu komada, a simbolizira njihovu emocionalnu povezanost.

Neizbježan je i motiv publike u zrcalu pa su stolice na pozornici posložene u nekoliko redova i usmjerene prema gledalištu. Osim toga, glumci pojedine replike ne izgovaraju jedni prema drugima, nego s ruba pozornice prema publici. To je u ovom slučaju nesretno rješenje jer takve replike poprimaju monološki karakter, a dramska radnja počinje nalikovati recitalu koji lako postaje zamoran. Na suviše doslovan način, ovaj postupak podcrtava Nekrošiusov lik Prolaznika koji se povremeno pojavljuje na pozornici da bi se u različitim trenucima obratio različitim likovima sa svojom jedinom replikom: “Mogu li ja proći ovuda?”. Naposljetku to pitanje postavlja i publici gledajući gledatelje u velikom zrcalu.

Foto: www.hnk.hr

Scenografija, za koju je zaslužan Marius Nekrošius, jednostavna je i vrlo efektna, i prvi je signal koji upućuje na rušenje Čehovljevog četvrtog zida. Osim scenografije i frontalne usmjerenosti glumaca prema publici, u ovoj su funkciji i njihovi izlasci preko ruba pozornice (Ana Petrovna tako svaki put izlazi sa scene) ili sjedenje na njezinom rubu. Uloga animatora publike pripala je liku Borokina, dramskom potomku uloge Harlekina, koji u jednom trenutku silazi s pozornice i traži od publike da počne puhati kako bi pokrenula papirnate vjetrenjače koje je prethodno podijelio ostalim glumcima. Zanimljiv je to detalj koji bi imao više smisla da nije ostao osamljen u kontekstu čitave predstave.

Dosada s obje strane ogledala

“Što je dosadno!”, uzvikne uskoro još jednom Ana Petrovna, pa iako se i dalje radi o  prvoj polovici prvog dijela, dojam je da bi publika, kad bi imala barem malo manje razumijevanja za kazališne konvencije, najradije ustala na noge i uzvratila: “Dosadno je i nama!”.

Međutim, slijedi prizor rođendanske proslave u kojem gomilanje likova na pozornici, njihova međusobna interakcija i plesni dijelovi znatno utječu na dinamiku, što pospješuje stvaranje pozitivnog dojma pa je uz dozu optimizma moguće zaključiti kako je i početni dio uspješno redateljsko rješenje, kojim Nekrošius uvodi u bezizlazno dosadan svijet likova. Nakon pauze taj dojam nestaje, čemu doprinosi i gubitak interesa za gradnju aktivnog odnosa s publikom. Jasna je redateljska svijest o potrebi za dinamiziranjem dijela u kojem je dramska napetost sadržana u replikama likova, a ne u zbivanju, no rezultat su slaba rješenja poput opetovanog premještanja Ivanova i Saše s jedne strane pozornice na drugu za vrijeme njihove duge dijaloške rasprave u posljednjem dijelu predstave. Takve propuste u režiji, nažalost, glumačka ostvarenja samo naglašavaju.

Foto: www.hnk.hr

Ivanova igra Bojan Navojec i isprva je, baš poput dramaturgije, uvjerljiv u nastojanju da otjelovi lik koji se beskrajno dosađuje. Međutim, njegova uvjerljivost svakom minutom predstave blijedi pa se stječe dojam kako se ne radi o liku kojem je dosadno, već o glumcu kojem je dosadno taj lik igrati; toliko dosadno da smatra suvišnim potruditi se da mu barem izgovor bude pravilan, da pazi na naglaske i pokuša spriječiti ispadanje suglasnika iz pojedinih riječi. Radnja se komada odvija u neimenovanom ruskom mjestu, što podcrtava Ksenija Marinković eksperimentirajući s ruskim naglascima, a Ivanov u Navojčevoj interpretaciji na trenutke djeluje kao da je slučajan prolaznik dolutao iz nekog zagrebačkog kvarta.

Jednako koliko i govor, manjkava mu je i gesta. Spuštena ramena i ruke duboko u džepovima nepogrešiv su signal koji upućuje na dosađivanje i sveopću ravnodušnost, a čim se oslobodi te geste Navojec djeluje kao da mu vlastite ruke obješene uz tijelo predstavljaju opterećenje pa ih za dužih monologa pokušava pokrenuti, što rezultira suvišnom i izvještačenom, uvijek jednakom polukružnom kretnjom desne ruke.

Nasuprot njegovoj ulozi, dvije su se glavne glumice, Lana Barić kao Ana Petrovna i Luca Anić kao mlada Saša, našle u zahvalnijem položaju. Dosada likova koje igraju drukčije je vrste, umjesto ravnodušnosti ona je gotovo histerična, pa su i njihove uloge više usmjerene na glasni vapaj i neobuzdani pokret te lakše podnose iskorak prema karikaturi. Gledano u kontekstu Čehovljevog komada, glumice su tek površno zagrebale u ova dva lika, no u kontekstu Nekrošiusove interpretacije može se reći da su pogodile mjeru.

Foto: www.hnk.hr

Ostalim glumcima nema se mnogo toga za zamjeriti, a povremene nejasnoće i nepravilnosti u izgovoru zbog manjeg opsega njihovih uloga ostaju u drugom planu uz značajnije propuste glavnog glumca. Veće su uloge ostvarili Dragan Despot, Goran Grgić, Luka Dragić i Dušan Bućan. Oni su, poput Alme Price i Nine Violić, odradili korektan posao, no bez posebno upečatljivih interpretacija. Ističe se Ksenija Marinković u karikaturalnoj sporednoj ulozi kakva izlazi iz okvira originalnog Čehova, koja uvijek iznova pokazuje kako je doista moguće svaku ulogu odigrati na različit način umjesto jednostavno pretočiti vlastiti karakter u zadani lik. Ipak, unatoč dobrim pojedinačnim izvedbama, ili možda upravo zbog njih, u konačnici se ne stječe dojam uigranog ansambla, što se negativno odražava na predstavu u cjelini.

Naposljetku, mlaka  je izvedba ispraćena mlakom reakcijom publike, a izostaje čak i gradacija u pljesku kojom se obično, i kada je riječ o lošijim predstavama, nagrade barem glavni glumci. I možda je legitimno stati u obranu redatelja pa se pozvati na gustoću Čehovljevog teksta i izostanak stvarnog dramskog zapleta koji bi rezultirao dinamikom, jer “Ivanov” doista jest tekst koji se više oslanja na psihologiju likova, nego na samu radnju te kao takav obiluje dugim replikama koje, u slučaju predstave u trajanju od puna tri sata, unatoč kvaliteti teksta postaju zamorne. Potreban je poseban sluh za publiku da bi se takav tekst uspješno postavio na pozornicu, i dok je to Nekrošiusu  uspjelo u prvom činu, u drugom je, čini se, oglušio  na potrebe publike i doveo na kušnju strpljenje onih kojima je predstava namijenjena.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 3.500 out of 5)

Komentari