Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Intervju

Iza kamere: Želimir Žilnik – Dokumentarni film se pokazuje kao jedan od najautentičnijih povijesnih izvora

14.01.2016. Kristina Vrdoljak

Želimir Žilnik je jedna od onih ličnosti o kojima je već toliko napisano da bi bilo uvreda pokušati strpati sve to u jedan obični paragraf ulomka. Moj prvi susret s njim bio je gledanje Crnog filma iz 1971. “Ja sam Želimir Žilnik. Dvadeset i osam godina. Sedamdeset i dvije kile. 166, 167 visok. Pravnik po zanimanju. Bavim se filmom. Imam jednu ženu i jedno dete. Stan: 48 kvadrata, dvosobni. Vrlo nam je dobro. Prosečni prihodi 200, 300 hiljada mesečno. Ovakav jedan film sam pre godinu, dve već pravio ali ovakvih ljudi ima stalno.” Upoznala sam ga na prošlogodišnjem Human Rights Film Festivalu. Iznenadilo me to da je Žilnik i ličnost vrlo otvorena za razgovor, čak i s nekim tko ima manje godina života nego li on karijere. Kada je razgovor krenuo postalo mi je jasno da ta otvorenost proizlazi iz činjenice da jednostavno ima puno toga za reći i podijeliti. Da je prvenstveno pripovjedač, a zatim i redatelj. Prirodno je bilo da ćemo proći teme zbog kojih je i postao značajan.

Možete li komentirati film kao medij aktivizma koji nam istovremeno daje vrijeme za refleksiju o stvarnosti.

Pa definitivno film, dokumentarni, a kako vrijeme prolazi i igrani film, se pokazuje kao jedan od najautentičnijih, ne samo istorijskih dokumenta nego i istorijskih izvora. U tom smislu da mi sada kada gledamo na primjer filmove jednoga Elija Kazana koji je radio 50-ih godina vidimo te priče. Vidimo glumce Marlona Branda ili Vivien Leigh, a u isto vrijeme, ako taj film čitamo otvorenih očiju, vidimo New York 50-ih godina. Vidimo i kulturu svakidašnjeg života i saobraćaj i imamo sad jedno mnogo preciznije osjećanje nego iz drugih medija, kako je taj život pulsirao nekada u raznim svojim domenama – od ophoćenja ljudi, mode, pa onda i do tih socijalnih i kulturoloških tema koje nas zanimaju, pa i u krajnjoj liniji i nekih modela emotivne politke muško-ženskih odnosa i tako dalje. A da ne govorimo, ti dokumentarni filmovi za sadašnju generaciju, oni su precizniji i bogatiji izvor informacija o prošlosti od bilo kog drugog medija. Tako da svatko od nas, a pogotovo i od mlađih kad bude upitan da odgovori ili da razmišlja o bilo čemu što se desilo u prošlosti, od svjetskog rata do propasti Austo-Ugarske ili Kraljevine Jugoslavije, on će se zapravo sjećati dokumentarnih snimki koje je vidio u raznim prilikama na televiziji i među nekim filmovima. Sada uzmite samo poimanje istorijskih ličnosti. Recimo, definitivno slika ili Churchila ili Hitlera ili Staljina je daleko preciznija od slike Napoleona, u svakom pogledu. Vi znate na nekim skulpturama Napoleon je đin, velikan, a na drugim slikama on je neki kepec kojeg boli stomak i tako dalje. A već tih neizvjesnosti i proturječnih interpretacija nemamo u ovom periodu od 120 godina od kad film postoji. Tako da, s jedne strane, je to njegova vrlo bitna uloga u našim životima i poimanju prošlosti. Ja imam prilike da gledam filmove uz to što se koji put pokaže na televiziji, na mnogim festivalima gdje odlazim sa svojim filmovima i uvijek se začudim kako i dan danas dokumentarni filmovi obrađuju neke teme koje su sklonjene iz mainstream medija. Samo da me pitatate o posljednjih godinu dana ima li nekih filmova koji su me iznenadili – ima, da, definitivno. Osnova filma preživi 20 do 30 godina tako da opšte gledajući, mislim da danas dokumetarni filmovi imaju nezamjenjivo mjesto u našoj medijskoj sferi koja je u ogromnom procentu diktirana tržištem, diktirana sponzorima, reklamom proizvoda. To je ono što je sada mainstream.

Kroz medije ćemo biti zatrpani određenim reportažama. Da uzmem primjer izbjeglica. Ljudi dođu do nekog zasićenja kada čak više ne žele slušati o tome. Imali smo priliku gledati film Sirijska ljubavna priča koji izaziva izraženi osjećaj empatije te smo zbog toga bili u stanju doživjeti neku intimniju refleksiju i sagledati situaciju drugačije i ispočetka. Je li i u tome važnost dokumentarnog filma, u pristupu temi na drugačiji način koji rezultira i drugačijim pogledom kod gledatelja?

Ako hoćete napravite neku distinkciju između reportaže i filma najlakše je da kažete, reportaža – to je ono gdje se ljudi snime u grupama gdje ne prepoznajemo aktere i gdje se jednim opštim novinarskim tekstom, generalno ocjenjuje ili otpisuje ta njihova situacija i uvijek se predstavlja kao situacija kolektiva. A u dokumentarnim filmovima mi pokušavamo da damo platformu i prostor za individualne likove, da neku svoju sudbinu ili poruku, stav iskažu. Kada sam snimao svoj film Destinacija Srbistan kao i sve dokumentarne filmove, mi ne radimo tako da se tajno priključimo nekoj grupi i iskoristimo gužvu kada je galama. Ne, mi se ljudima predstavimo, kažemo tko smo i šta nas interesuje. Kada vi krenete sa takvim pitanjem (vezanim uz nečiju kulturu, sistem iz kojeg dolazi, teškoće i tenzije kojima je izložen), a tema je osjetljiva jer su ljudi zaista u životnoj opasnosti onda možete da očekujete da ćete dobiti od 10 poziva samo 2 koji prihvataju da učestvuju u vašem filmu. Još manji broj žena će prihvatiti. U tim situacijama žene su u najvećim opasnostim jer se uvijek dešava da mogu da budu izložene trafikingu itd., a ljudi se prosto brinu da, prvo sama činjenica da ćete ih vi snimiti u Srbiji, može da izazove efekat da će se na granici Nemačke na primjer, ako se to dozna, biti traženo da se vrate u Srbiju gdje je snimano. Ili da će neki od njihovih rođaka koji im iz inostranstva pomažu šaljući im po sitne svote na Western Union biti izloženi nekim progonima, naročito ako tamo nisu legalno. Tako da je to jedan rad gdje vi radite sa ljudima koje pre svega osjećate kao vama zanimljivim i može se reći, dostojnim jedne investicije vremena i rada. A s druge strane, vi imate osjećaj što da kažu ljudima. To se nama desilo s ovim filmom.

Mi smo sad usred jedne nove seobe naroda koje je po svojim motivacijama identična onim seobama koje već traju stotinama godina. Verovatno i kada su Slaveni dolazili na ove prostore, odlazili su u grupama, gladni i bosi, ilegalno, imali su velikih teškoća da budu prihvaćeni za građane. Ja sam na tu temu imao jedno interesantno saznanje ove vrste.

Foto: facebook.com/zelimir.zilnik

Foto: facebook.com/zelimir.zilnik

Nadalje Želimir prepričava događaj s radionice u Sloveniji gdje je zatekao grupu studenata etnologije. Ono što nije očekivao jest da će on biti taj koji će biti podučen kao što nije očekivao da će doći i do manjeg povijesnog otkrića.

Ja držim filmske radionice u Sloveniji, međunarodne za po  50, 60 studenata svake godine. Radionice su vrlo produktivne. Imamo obično i iz Hrvatske po 5,6,7 studenata. Prije jedno 4 godine smo bili pozvani u Kostanjevicu, to je tu na Krki. Skupilo se 60 studenata i na pitanje što studirate veći broj odgovori : ”Mi smo etnolozi”. Oni su došli jer su vidjeli da je radionica u Kostanjevici, to je jedan gradić koji se spominjao u njihovim studijima budući da je jedna velika godišnjica tamo. Riječ je bila o godišnjici doseljavanja kad su došli uskoci. Mi smo mislili da je u pitanju neka greška jer mi uskoke poznajemo kao balkansko stanovništvo uz obale mora koje se bavilo piraterijom. Bacili smo se na istraživanje jesu li zbilja uskoci stigli 1525.godine kako su oni tvrdili i krenuli smo po selima u planinama Hrvatske i Slovenije. Naravno, nitko se od njih nije definirao kao uskok, ali primjetio sam neka prezimena – Badovinac, Haramija… koja zvuče kao da potiču s juga. Nastavili smo ispitivati i našli smo neke starce koji su rekli da su ondje došli kad je Venecija zavlada Jadranom i tjerala stanovništvo, a Turci su bili na južnom putu. Tako da su oni 1525. ovdje digli crkvu na jednom brdu i ondje se pripremala proslava. Na proslavi su bili svećenici, bilo je i katoličkih, ali je bila misa i na staroslavenskom jeziku i na grčkom. Mi smo se čudili, ali su oni rekli da je to njihova religija koju su poneli od dole, ali su sada došli u krajeve gdje je katolička crkva bila dominantna. Pomislili smo – ima tu neka specifikacija, pitali smo neke ljude koji su i u hijerarhiji tih crkava, gdje da se obratimo i poslali su nas u manastir Pleterje. Otišli smo u biblioteku i što smo čuli? Zaista su došli ljudi slavenskog porjekla iz južnih krajeva ovamo na teritorij Habsburške monarhije (koja je bila feudalno organizovana) gdje je bila granica s Turcima. Turci su nadirali prema severu, prema Beču. Od njih je tražena, da ako hoće da se nasele da oni moraju da prihvate feudalnu vlast, da brane feudalce, da brane granicu, ali vrlo brzo posle te seobe je došla pobuna lokalnih kmetova. Ono što mi zovemo pobuna Matije Gubca. Tim došljacima je rečeno da ako ne uguše pobunu, da neće smeti živjeti tu. Ono što mi ne učimo u istorijskim udžbenicima je to. Ta situacija izbjeglica, te velike bitke ili obračuni na Krškom polju. To nije bio obračun feudalaca i kmetova, to je bio obračun tog došljačkog, slavenskog stanovništva protiv ovog koji je već bio pod feudalnom upravom. Carska nomenklatura je to kontrolisala, ali nije tu krvarila. Deset malih dokumentarnih filmova koje su napravili ti mladi Francuzi, Belgijanci, Nizozemci su istinitiji nego istorija koja se uči u srpskoj Akademiji nauka i na univerzitetima. Ne istinitija, nego dođe se do nekih dokumenata koji su skriveni čak ovakvoj vrsti arheloškog dokumentarca.

 

Foto: facebook. com/zelimir.zilnik

Foto: facebook. com/zelimir.zilnik

Vratila bih se samo na pristup filmu. Uzet ću za primjer Vaš Crni film. Kada imamo takvu socijalno angažiranu temu ili kada je čak tema drastičnija, imamo aktore koji su pristali sudjelovati u filmu. Dok kao autor želimo podići opću svijest naroda, istovremeno svojim akterima ne možemo obećati ikakve promjene u njihovim životima. Ishod filma je neizvjestan. Na koji način vi surađujete s ljudima iz svojih filmova?

Neizvjestan je ishod i autorima i ekipi. Kao što je neizvjestan ishod i vama koji pravite intervju sa mnom. To je situacija dokumentarnog filma, to je jedan rizik, jedna avantura. To je ujedno jedan proces učenja i upoznavanja. Sad dok mi razgovaramo, na prvom spratu u ovoj manjoj sali ide film koji se zove Kenedi se vraća kući. To je moj dokumentarni film rađen pre 12 godina. On je jedan tipičan primjer, a takvih sam filmova radio bar 15, s tim efektom i tom vrstom. Tipičan primjer jednog pokušaja i traganja i postignutog izvjesnog efekta koji je napravljen. U Novom Sadu gdje živim, prijatelji mi kažu: „Pojavile su se grupe mladih ljudi, pubertetskog izrasta koje govore strane jezike – nemački i talijanski, i okupljaju se oko prodavaonica, kupuju žvakaće gume, nesvjesni su, neki i plaču, ne znaju naš jezik i kad im se obratimo oni deluju kao da su neki izgubljeni izletnici. Čuli smo da su to deca naših emigranata koji su tokom ratova bili vani.”. Takvih je s jugoslavenskih prostora bilo milion, ako ne i više. Neki su tamo i rođeni krajem 80ih, početkom 90ih, a sada su svi vraćeni nazad. Verovatno zato jer su im roditelji uhvaćeni u nekom kriminalu i oni su možda sami jer su im roditelji po zatvorima. Htjeli smo im pomoći, da se organisuje neka nastava sa penzionisanim učiteljima koji znaju engleski, nemački, italijanski. Otišao sam da razgovaram s tom decom i čuo neku drugačiju priču. Oni su bili isterani iz Nemačke, s obzirom da je postmiloševićeva vlada potpisala s Europskom unijom sporazum o tome da je zavladao mir u zemlji (što su potpisale i Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Makedonija). Dakle, svi kojima se roditelji nisu uredno zaposlili gube status izbjeglica i vraćaju se u svoju zemlju koja je sad u miru – tako su se oni vratili. Neki od njih su bili i Romi, znali su romski ono što su čuli od mame i tate, ali u školi su učili na nemačkom, talijanskom, francuskom. Misleći da bi bilo racionalno, pre svega iskazati neku vrstu solidarnosti sa tom decom, iz prostog razloga što su neki materijal koji toj vladi, postmiloševićevskoj treba da izgleda kao potencijalni ljudski resurs koji već ima i znanja i prijatelje i komunikaciju po zapadnoj  Europi, a oni svi proglašavaju da bi željeli da uđemo u zapadnu Europu, trebalo je nešto uraditi sa njima u najmanju ruku humano, da se ne osjećaju kao u tuđoj zemlji. Mi smo krenuli tako što smo toj deci ponudili da snimaju video pisma, kako bi se mogli saobraćati nekom od njihovih prijatelja, ako znaju adresu ili email. Snimimo jedno desetak video pisama (koje ćete naći usred ovog filma) i počnemo da organizujemo javne debate – da imamo sad više tisuća, više desetina tisuća mladih ljudi na Balkanu koji su izloženi jednoj specijalnoj diskriminaciji, koji su izvučeni iz škola sa jezika koje najbolje posjeduju, a ja sam pročitao, na siteu europskog parlamenta i video da je to zabranjeno u Europi – da ti dete izvučeš maloletno iz škole na jeziku koji govore najbolje ako nije napravio nikakav prekršaj. Krenemo da pravimo neke debate solidarnosti, misleći da proširimo, prvo informaciju da to nisu deca kriminalaca jer deca su nam objašnjavala su im roditelji tu, da rade ilegalno kao perači sudova.

Da se snaga riječi osjeća daleko potvrdilo se čim su u Srbiju počeli pristizati oni koji su izravno sudjelovali u stvaranju ove situacije.

Na tim debatama koje smo imali po Beogradu i Novom Sadu, mi primjetimo da dolaze predstavnici tih ambasada zemalja koje se pominju i oni protestuju da ih nisu izbacili tako surovo, da je to bio međudržavni sporazum. Pita me nemačka taše: „Možemo mi da damo adresu vas koji pravite filmove, vi tu govorite neistinu. Naši bi ljudi došli da to provere.” Za tri dana dolazi nemačka delegacija Partije zelenih sa Claudiom Roth – oni su isto kritički ocijenili taj akt izbacivanja dece koja su već prošla kroz njihove škole jer inače u Nemačkoj imaju import radne snage i zašto bi ih sada izbacivali? Rekao sam da imam 80 adresa familija u Beogradu i Novom Sadu i dao ih, Claudia se vratila zgrožena – ta djeca žive u kartonskim kutijama, devetom krugu pakla. Pitali su je l’ naša država nije dala tim familijama sredstva koja su im dali u momentu kada su oni izbacivani? Nisam znao ništa o tome jer sam bio samo posmatrač. Otkrilo se da tu ima manipulacija sa sredstvima, kao uobičajeno u postkomunizmu. Zamolili su me da napravim jedan film kojeg bi oni mogli da pokazuju u pokrajinama gdje imaju političku podjelu vlasti sa drugim partijama – Nord-Rhein Westfalija, Berlin i Hessen. Pristao sam, uz financijsku pomoć. U svakom slučaju, mi se dogovorimo i za mjesec dana napravimo film koji se vrti i oni mene pozovu na veliku turneju po svim gradovima. Ja sam bio na bar jedno dvadesetak projekcija po velikim gradovima, od Dusseldorfa, Kolna, Hessena gdje su oni imali sastanke, ali i dogovore sa gradonačelcima da na lokalnom nivou, ne na saveznom, daju stipendije odličnim đacima i studentima da završe školovanje s obzirom, pre svega, da se tu najbolje snalaze, imaju odlične ocjene, naučili su istoriju i ustav i matematiku na nemačkom jeziku. Interesantno je da su u tim provincijama oni i promenili zakon tako da su zabranili izbacivanja naših ljudi u nekim krajevima gdje su najlošije tretirani. Ne znam kako je poslije bilo.

I konačno dolazimo do posljedica.

Na lokalnom nivou, u Srbiji pre svega je skinuta i ta lažna optužba da su to deca kriminalaca. Konačno se shvatilo da tu ima taj jedan efektat međudržavnog sporazuma koji je proizveo to izbacivanje iz Nemačke. Ne može se reći da se tu nešto drastično promenilo sem raspoloženja, ali se postepeno promijenilo nešto u školskom sistemu. Mi u Novom Sadu dobijamo prilično razvijeno školstvo na romskom jeziku koje je sada došlo i do Univerziteta, imamo romološke studije gdje svake godine izlazi jedno 15 – 20 intelektualaca Roma. Govori se da dolazi do emancipacije te etničke grupe. Takvih primjera na raznim mojim filmovima bi mogao da iznesem. Govorimo sad o najgorim godinama Miloševiće ratne diktature, kad ne samo da je bilo i fizičke agresivnosti i vraćanja u vremena, ne samo Drugog svjetskog rata i slavljenja onih koji su pomagali Hitlerove jedinice – tada je jedna od stvari koja je bila najtragikomičnija, da lideri koji su vodili državu, uključujući Miloševića i oni koji su bili Titovi lakeji, počeli da brišu Titovo ime iz svakog spominjanja. Ja nisam imao nikavog razloga da budem mnogo sentimentalan u odnosu na Tita sem da budem realističan. Ja sam rekao: „To je jedna prosto mentalna svinjarija, to je sluđivanje naroda.“. Napravio sam onaj happening – Tito po drugi put među Srbima, koji je potpuno promenio medijsku sliku u Srbiji i u cijeloj ex Jugoslaviji, prosto sam jednog glumca izveo na ulicu u Titovoj uniformi iz filma Uznička republika. To je jedan film od 40 minuta, jedna fantastična diskusija gdje sve ono što bi narod hteo da kaže ili pohvali, kritikuje itd. je došlo do izražaja. Film je bio u potpuno nezavisnoj produkciji. Tad je postojao radio B 92. Rekao sam im da su dobar radio, da ću da im pomognem da naprave televiziju. Ali, oni nisu imali nikakva sredstva, imali su samo 300 maraka. Skupio sam ekipu i mi smo to uradili. Film je prošao celi svet, išao po svim republikama. Kad je trebalo da bude premijera u Zagrebu ’94. ministar kulture je zabranio premijeru, ali je on ilegalno išao masom. Ja sam sred Nizozemske u Amsterdamu sreo jednog čoveka koji me prepoznao i ugostio. Čovjek je Splićanin, prodao je 8000 VHS kazeta mog Tita i rekao da zaslužujem da budem Charles Chaplin.

Danas službeno cenzure nema, ali postoji neka vrsta autocenzure tj. tabua u temama.

To treba da pitate ljude koji u svojim filmovima uspjevaju da artikulišu to što osjećaju tabue. Mislim da položaj umjetnosti tokom istorije, tko hoće da napravi nešto što je kritički, recimo neki diskurs ili što je malo van šeme, on razume da bude svestan da radi nešto protiv mainstrema i da na neki način ili upozori, provocira ili uznemiri javnost. Tako da nije nenormalno da se ti talasi cenzure stalno javljaju. Pre tri nedelje sam bio u St.Peterburgu s jednom retrospektivom. I oni mi kukaju, sad je kod njih nova velika cenzura, brišu se sve ružne reči iz svih filmova, ne mogu više da prikažu ni jedan američki film. Samo pre 10 godina oni su se busali u prsa da imaju najslobodniju zemlju na svetu koja je otvorena svim mogućim eksperimentima. To je normalno, u umetničkom radu, što kažete – ta autocenzura. Ona je prisutna i kad vi radite najslobodnije projekte zato što vi razmišljate da to ne radite samo za svoj studio nego da i komunicira sa ljudima i uvek razmišljate do koje mere ćete s nekim stavom ići. Ali, ako bi me pitali da li je nekadašnja cenzura bila drastičnija nego danas, ja bi vam mogao da kažem, što se mene tiče, da u produkciji ne vidim nikakve razlike. S tim što je danas daleko lakše iz tehnoloških razloga jer nemamo ta ograničenja 35 mm kamere. Kad bi me pitali da li konformizma je bilo nekada više nego danas, ja i tu ne bih znao da vam kažem tačno. Ono što međutim mogu da vam kažem – ako pomislim na naše filmove snimljene u Hrvatskoj, Bosni, Sloveniji i krajem 60ih i danas, ono su bili daleko kvalitetniji filmovi, dakleko provokativniji, daleko bolje prihvaćeni i na domaćem tržištu i u svetu. Pomisli samo jedne godine u Puli kada se pojave Babaja, Mimica, Đorđević, Pavlović, Papić. To je europska reprezentacija. Takvu reprezentaciju mi nemamo u deset godina zajedno u svim ovim postjugoslavenskim državama .

Komentari