IZBRISANA: Brisanje dugo zataškavane nepravde filmom o jednoj od ‘izbrisanih’

Izbrisana, redateljski debi pisca i scenarista Mihe Mazzinija (uz koredatelja Dušana Joksimovića) 23. svibnja premijerno je prikazan u Art-kinu Croatia u Rijeci u sklopu projekta Moja filmska priča. Članovi Kluba 54+ imali su tako priliku u društvu producentice Ire Cecić, skladatelja Jure Ferine te glavne glumice, Judite Franković, među prvima u Hrvatskoj pogledati film slovensko-hrvatsko-srpske produkcije koji je dan kasnije krenuo u redovnu kinodistribuciju.

Sudbina 25 000 ”izbrisanih”

Riječ je o filmu inspiriranom činjenicom da je nakon osamostaljenja Slovenije otprilike 25 tisuća ljudi gotovo preko noći izbrisano iz sustava države u kojoj su dotada živjeli. Oni naprosto nisu postojali kao dio nove samostalne Slovenije, čak ni nakon što su gotovo čitav život proveli na njenom teritoriju, uglavnom zato što su rođeni u drugim državama bivše Jugoslavije.

Sa spomenutom situacijom upoznajemo se na primjeru Ane, mlade žene koja na početku filma, čija se radnja odvija ranih 90-ih u Sloveniji, rađa djevojčicu. S obzirom na to da je otac djevojčice u braku s drugom ženom, Ana ga ne navodi u dokumentima. Ubrzo nakon poroda Ana doznaje da ne može napustiti bolnicu sa svojom kćeri. Naime, iako je gotovo čitav život provela u Sloveniji u kojoj već deset godina radi kao odgojiteljica u dječjem vrtiću, Ana je rođena u Kragujevcu te zbog toga postaje ”izbrisana”.

Začarani krug bespomoćnosti

Nakon što sazna o čemu je riječ, ona se pokušava izboriti za to da joj država ne oduzme kćer, ali zapravo i čitav identitet i dotadašnji život. Obraća se za pomoć ocu djevojčice koji je poprilično utjecajan čovjek, pri čemu ga ne ucjenjuje i ne prijeti mu iako bi to mogla, već mu samo poprilično uvjerljivo predočava kakav je osjećaj biti izbrisana, a tu priču kroz čitav film Ana više puta pokušava prenijeti ljudima koji bi joj mogli pružiti pomoć ili razumijevanje, no riječ je o temi od koje bježe čak i novinari kojima bi trebala biti najzanimljivija.

Pritom nije izbrisana i sva nada, jer državi nisu u interesu masovne deportacije stanovništva. Ani se tako neće nužno dogoditi ništa gore od onoga što se već dogodilo, samo ako ostane tiha i nevidljiva. Igra je to na koju ona ipak ne može pristati i u tome nije sama, pa tako pratimo sličnu priču simpatičnog Senada (Jernej Kogovšek) kojeg Ana upoznaje za šalterom dok pokušavaju dobiti državljanstvo države u kojoj su oboje proveli čitav život osim trenutaka kojih se više i ne sjećaju.

Senadova teorija, za koju ga je inspirirao Josip Broz Tito, glasi da je najbolje mjesto za sakriti se pred očima onih koji te traže. Svojom kicoškom pojavom koju održava čak i nakon što je primoran živjeti na ulici (susjed mu je prisvojio stan) on uspijeva biti vidljivo nevidljiv te dugo izmiče autoritetima. Naposlijetku se ipak dovodi u opasnu situaciju baš zato što u stresnoj situaciji pokazuje emocije te privlači neželjenu pažnju.  Nakon toga ga, daje se naslutiti, deportiraju iz Slovenije, što izaziva suosjećanje zbog simpatičnosti koju je lik već ranije stekao, a bez patetične dramatizacije.

Upečatljive sporedne uloge i nenadmašna glavna

Na koncu se Ana za pomoć obraća svojim davno otuđenim roditeljima. Prvo majci kojoj upućuje jedini dozvoljeni telefonski poziv zahvaljujući kojem ne završava odmah u zatvoru, potom i ocu. Izudin Bajrović ističe se u ulozi, moglo bi se reći, tipičnog balkanskog oca. Nespreman pokazati emocije ili reći nešto utješno kćeri od koje je zbog takvog stava vjerojatno i otuđen, no spreman da u ključnom trenutku riskira sve za nju bez obzira na posljedice. Pojavljuje se u malo scena, ali u njima ne ostavlja gledatelje ravnodušnima.

I Marko Mandić u ulozi na prvi pogled odbojnog novinara ovisnog o slatkom koji uvijek punih usta kremšnite ili keksa drži monologe o novinarskim idealima koji su umrli potisnuti jačim prizemnim interesima, ali koji u njemu ipak i dalje žive uz iznenađujuću količinu integriteta iskazanog nakon što usprkos naredbi s vrha ipak daje Ani prostor da gledateljima ispriča svoju priču, zaslužuje biti posebno spomenut.

Broj upečatljivih sporednih uloga zapravo je iznenađujuće velik uzme li se u obzir u kolikoj mjeri film nosi Judita Franković koja je i sama izjavila da Izbrisana možda ima tri kadra u kojima se ona ne pojavljuje. Judita je jedna od onih klasičnih glumica za koje se čini da ulogu iznose s nevjerojatnom lakoćom i time nas zapravo podsjećaju na to što znači zaista biti za nešto talentiran.

Manje-više uspješno narušavanje očekivanog

Iako Izbrisana pokojim eksperimentom razbija svoje, za ovakav tip filma primjerene, ali ponekad monotone okvire, pritom ne ostavlja uvijek jednako uspješan dojam. Primjerice, dirljiva scena u kojoj Ana dolazi u vrtić po potvrdu da već deset godina u njemu radi, a djeca iz njene grupe pohrle prema prozorskom staklu čim ju opaze s druge strane, ostavila bi i snažniji emocionalni dojam da nije potom prerasla u interakciju plesom na rubu fantazije između nje i djece koja se možda ipak pokazala nepotrebnom.

Interakcija s druge strane stakla uspješnije je provedena u potresnoj sceni u kojoj Ana u slow motionu poseže za svojom osobnom iskaznicom koju službenica na šalteru reže škarama i ravnodušno joj govori da pođe u Kragujevac kojeg se i ne sjeća da se iz njega prijavi za državljanstvo države u kojoj se nalazi sve što poznaje, ostavljajući pritom Anu i gledatelje u šoku.

U još nekoliko scena svjedočimo sličnim redateljskim rješenjima, pa tako Ana u jednom trenutku doslovno zaustavlja promet namjernim prelaskom preko crvenog svjetla na semaforu jer odbija biti nevidljiva, što je možda također pomalo nezgrapna i preočita metafora, no na koncu je u kontekstu filma ipak efektna.

Progovaranje o društveno važnoj temi

Judita Franković je publici u riječkom Art-kinu istaknula i da je predstavu o temi ”izbrisanih” nekoliko godina ranije postavio Oliver Frljić, razbivši time dugogodišnju šutnju slovenskog državnog vrha i prije ovog filma. Možda je baš malo ”frljićevske” igre i samim time snažnije političke kritike nedostajalo ovom filmu da sam odabir teme na kraju ipak ne prevagne nad ostalim elementima.

Ipak, pohvala se može uputiti i na račun toga što je u velikoj mjeri uspješno izbjegnuta patetika u koju je Izbrisana lako mogla skliznuti već samom podtemom odvajanja majke od djeteta. Sve u svemu, pokojoj zamjerci unatoč, riječ je o dojmljivom filmu kojeg bi svakako trebalo pogledati ne samo zbog teme o kojoj progovara, već i dosta dobrog načina na koji to čini.