Iznik: Osmanska keramika iz dubine Jadrana
Unatoč činjenici što ćemo osmansko carstvo prije svega pamtiti po krvavoj i nemilosrdnoj prošlosti koja je nepovratno obilježila lice i naličje starog kontinenta, izložba “Iznik – osmanska keramika iz dubine Jadrana”, otvorena u muzeju Mimara, otvara vrata jednom dijametralno suprotnom polu otomanske kulture koja kroz svoje estetske i tehničke nijanse upostavlja iznimno svjedočanstvo historijskog iskustva na čijem tragu možemo revitalizirati pojedine ključne točke povijesti europskog sredozemlja, ali i uočiti snažnu ikonografsku komunikaciju koja se neprestano odvijala između zagonetnog istoka i dominantno kršćanskog zapada.
Grad Iznik ili Nikeja (u vrijeme Bizanta) pritom postaje ključni povijesni lokalitet čija je obrtnička produkcija i distribucija u periodu 16. stoljeća postala svojevrsni pomodni bestseller na mediteranu. Velika potražnja za keramikom s istoka, ponajviše iz sfere aristokratskog staleža, navela je i prepredene mletačke trgovce da iskušaju poslovnu sreću i otisnu svoje brodove prema Aziji. Brodolom kod Mljeta koji se prema pojedinim materijalnim dokazima dogodio u drugoj polovici 16. stoljeća, vjerojatno je do suza rastužio kakvu renesansu damu koja tom prilikom nije dobila toliko željene predmete s tajnovitog istoka, međutim, za nas je upravo taj nesretni događaj neizmjerno dragocjen jer pronađena keramika upisuje novi kulturološki meridijan koji je od iznimne važnosti za znanstvenu orijentaciju na često nepreglednoj mapi povijesti umjetnosti u periodu ranog novovjekovlja.
Spomenuta izložba vrlo sistematično razlaže pronađenu keramiku, grupirajući eksponate unutar određenih mikro-stilskih cjelina otomanskog razdoblja što olakšava praćenje esteske evolucije unutar zadanog medija.
Započnemo li slijediti kronološki trag koji izložba sugerira, uvidjet ćemo kako se u pronađenoj keramici pretapaju stilske i ikonografske odlike raznovrsnih perioda i kultura, pa tako, u rasponu od samo nekoliko decenija možemo uočiti ispreplitanje kršćanskih, antičkih, ali čak i dalekoistočnih, odnosno kineskih formula ukrašavanja uporabnih i ukrasnih predmeta što je eklatantan dokaz o snažnoj komunikaciji između naizgled vrlo udaljenih kulturnih krugova.
Druga dimenzija izložbe sadržana je u tematizaciji konzervatorskog rada u kojem su iznesene tehnike obrade i očuvanja pronađene kulturne baštine, a dodatni vizualni program organiziran je kroz kraće snimke samih ronilačkih ekspedicija i procese prijenosa otkrivenog materijala iz mora na kopno. Također, valja istaknuti da se kroz postav izložbe može donekle nazrijeti i pokušaj konstituiranja treće tematske linije koja bi trebala oživjeti iskustvo i hijerahiju života na mletačkom trgovačkom brodu, što možda, promatrajući cjelinu, ipak nije najbolje izvedeno jer pomalo razvodnjava temeljni naglasak na kojem počiva cjelokupna sintaksa izloženog i pritom navodi promatrača na krivi trag.
Unatoč svemu, nesumnjivo je da izložba posjeduje jedinstveni naučni kapital koji je od ogromne važnosti za hrvatske društvene znanosti, pa čak i usprkos ponekim nedosljednostima koje su možda mogle biti drugačije kontekstualizirane, svakako savjetujem svim zainteresiranim povjesničarima, arheolozima i turkolozima da posjete izložbu do 13. rujna 2015. i obogate svoje znanje o utjecajnoj prošlosti jedne divovske civilizacije koja je ostavila veliko bogatsvo, upravo nama u nasljeđe.
