Izravno iz Dresdena: Umjetnički potres osjetila
Teško je skupiti tolike dojmove i započeti ih prenositi. Sve to zbog divne izložbe koja nosi velika imena svijeta umjetnosti. Doduše nažalost samo par njih, ali dovoljno da svakom pokloniku umjetnosti izmame duboki uzdah sreće, osmijeh na licu ili čak znojne dlanove od uzbuđenja. Ali nije samo divna izložba kriva, svoju težinu nosi i predivni grad umjetnosti na rijeci Labi, središte Njemačke pokrajine Saske- Dresden. Grad u kojem su se obrazovali, živjeli i radili brojni umjetnici (uključujući i neke upravo s ove izložbe – Caspar Friedrich i Gerhard Richter), grad iz kojeg su mnogi crpili energiju i inspiraciju. U istom gradu, u sklopu Galerije novih majstora – Albertinumu, od 16. ožujka pa sve do 14. srpnja otvorena je izložba pod nazivom, pomalo nezgodnim za prevesti – Potres osjetila (u originalu Die Erschütterung der Sinne / A shock to the senses). Što se krije iza tog umjetničkog potresa, i zašto nas i naše emocije treba prodrmati, pročitajte!
Prvo, da teoretski objasnim zašto je dresdenski muzej Albertinum izložbu velikana, kao što su Goya, Delacroix, Manet, Cézanne, Gauguin (uključujući mnoge druge) nazvao potresom. Priča je povezana i sa slikom Delacroixovog Ozljeđenog razbojnika (Brigand blessé) koja je jedna od slika koja je ujedno i predstavlja izložbu na plakatima. Prikazuje čovjeka, razbojnika, na granici smrti koji se bori sa svojom animalnom nutrinom iz koje crpi zadnje atome snage. Iz njegovog polegnutog tijela i izmučenog izraza lica progovara upravo ono što se izložbom želi prenijeti – brutalnost osjećaja. Izložba predstavlja 16 umjetnika, raspoređeni u 9 izložbenih soba, oko 80 djela, sve to u presjeku raznih stilova kroz 200 godina u povijesti umjetnosti (od romantizma, ekspresionizma i kubizma, sve do konceptualnog). Međutim, upravo rasporedom samih izložaka, nipošto raspoređenih kronološki, se postiže bit izložbe. Raspored se slagao prema cilju stvaranja slobode asocijacija unutar pojedine sobe. Tako na jednom zidu promatramo Goyine minijature iz 1824. / 1825., a s drugog nas promatra velika crno bijela fotografija suvremenog kinematografskog fotografa Jeffa Walla Young man wet with rain. Ipak tako vremenski udaljeno, možemo povezati izraze čovjeka kada pati, kada mu je teško ili kada mu nešto jednostavno ne ide. Kada mu pak nije po volji, onda prazno, ali aristokratski gleda pred sebe kao Manetova Gospođa u rozom iz 1879., u istoj prostoriji.
Bila sam spremna suočiti se s mnoštvom izložaka koja su u Dresden došla iz madriškog Prada, pariškog Louvrea, londonskog Victoria & Albert Museuma i nmogih drugih središta kulture, ukljulčujući New York, Chicago, Berlin… Polako krenuvši dalje, ispratila sam Delocroixove i Goyine portrete visokog dvora, Rothkove apstrakcije, a pratili su me i krajolici Johna Constablea. Engleski slikar romantizma, Constable poznat upravo po pejsažima s uzorom na stare majstore i religiozne teme, izvrsno je dočarao sklad prirode, ali i čovjeka u njoj. Pa makar bio onaj mali koji sjedi na brežuljčiću i sanjivo promatra svijet kao u njegovom ulju na platnu iz 1825., Branch Hill Pond. Osim malih, ali lijepo stiliziranih stabala i malih, u život zaljubljenih ljudi, veličinu je dao nebu koje je na svim njegovim slikama imalo snagu i činilo se jako prostrano. Možda je u nebu ključ onog religioznog kod Constablea.
Međutim, valjalo bi istaknuti svojevrsne “highlighte” ove izložbe. Iako bih o skoro svakoj slici mogla naći neki doživljaj koji želim s vama podijeliti. Da su se moja osjetila jako potresla, tek sam shvatila otprilike u međuprolazu soba 5-7. u sobi, kada sam se našla ni manje ni više nego lice u lice s Gauguinovim crnkinjama u haljinama kako sjede na žutoj prostirki i zure u vruće ljeto. Poznatije kao Parau Api ili What News ili kako bi se kod nas reklo Što je (ima) novo, iz njegove kolekcije polinezijskih tema, neshvaćene u njegovo vrijeme, sada cjenjenije nego ikad. Do tad sam ih gledala u srednjoškolskom udžbeniku, a sada zurim u vlastoručni potpis francuskog postimpresionista/ekspresionista par centimetara udaljen od mene (da, morala sam se približiti!) Te snažne boje tkanina djevojaka , kontrast s njihovim tamnim tijelima i njihova egzotičnost stresle su moja osjetila.
Još jedan od fenomena do tad viđenih samo u Ivančevićevim udžbenicima, bila je i graciozna i zavodljiva Degasova Balerina, točnije Little Dancer of Fourteen Years. Gledala sam u njene napregnute i za ples spremne noge, s željom da joj dotaknem haljinicu od tila. Tada sam zaboravila na činjenicu da je ispred mene ona brončana kakvih je 28 napravljeno nakon Degasove smrti za muzejske izloške. Dakle ipak nije originalna od voska, a zanimljivo je i da tuta- plesna haljinica varira od muzeja do muzeja.
Da stvari prime neshvatljive srazmjere kulturno-umjetničkog šoka shvatila sam i oči u oči s Picassom – bilo kuda Picasso svuda! Osim toga, otkrila sam i brojne nove umjetnike, od kojih bi posebno istaknula apstrakcije suvremenog dresdenskog umjetnika, Gerharda Richtera. Prisjetila sam se važnosti i utjecaja njemačke likovne umjetnosti, bilo da se radi o skupini umjetnika iz Die Brücke (Ernst Ludwig Kirchner) , o konceptualnom Richteru ili pak dadaističkom Max Ernstu. Zanimljivo je da najbolja i najpoznatija djela velikana nisu predstavljena ni u brošurama ni u plakatima, ali mi je tek na kraju izložbe, u postignutom šoku, bio jasan postignut cilj. E, pa uspjeli ste! Od tolikih umjetnika s kojim sam stajala oči u platno, art šok je potresao ne samo moja osjetila nego i sve moje moždane vijuge!
