Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Glazba

Izvještaj – Bitipatibi + No Mozzart: Novo lice mainstream alternative

21.01.2018. Valentina Sertić
Foto: Monika Bračević/Ziher.hr

Za dva instrumenta postoji mjesto u svim stilovima glazbe. Nijedan od njih nije gitara. Neki će reći da su to bubanj ili klavijature, ali kada se sve ogoli do karlice iz koje izlazi glazba, ostat će samo oni nesavršeni instrumenti. Prvi od njih je ljudski glas, a drugi je saksofon. Bitipatibi u novoj postavi ima sve. Oni su za svoju zagrebačku publiku u malom pogonu Tvornice kulture jučer pripremili skoro dva sata muzike i sažetak poveće priče koja kao da bi mogla imati izvrstan nastavak, na tragu Kuma dvojke.

Predstavili su zadnji album “Lešnici divlji 2”, odali počast prvijencu “Lešnici divlji” i predstavili novo lice svog alternativnog benda. Projekt Une Gašić sada stvarno zvuči i izgleda kao bend. Njihovim je nastupom dominirao jak gitaristički zvuk, dionice à la Dana Colley i iznenađujuće pozitivna energija. Iako je trebalo vremena da se Bitipatibi, publika i tonac usklade, na kraju su svi došli na svoje. Za sve one koji se sjećaju samo saksofona, ovdje je izvještaj.

No Mozzart, ulični bend s pedigreom

U državi koja Mozarte ima samo u nogometu, No Mozzart predstavlja, kao što je to Horvi najbolje rekao, “alternativu svemu”. Sebi su prišili #psycho-post-dub-rock tag, a mi koji smo ih čuli uživo možemo samo klimnuti glavom i reći da sve to ima puno smisla. Njihov akustični nastup, koji je više ličio na jam session u nečijoj dnevnoj sobi ili na nekoj velikoj terasi, imao je u sebi dovoljno vještine da ga ne slušamo kao nasumičan set slabo poznatog benda, ali i dovoljno lakoće da ga ne gledamo kao koncert benda koji nema veze s nama.

Ovaj bend svjesno smjera na to da nas ne podsjeti na ništa što smo u Tvornici već vidjeli. Njihove su ambicije izvan dometa pokreta support-your-local-scene, ali to ne znači da im impresioniranje tuđe ili neupućene publike ništa ne znači. Barem se nadam da su primijetili da smo impresionirani jer mislim da nisam jedina kojoj kahon nije bio toliko zanimljiv od Mikijevog “Koncerta za klavir, bas i cajon”. Zoranu Vujanoviću, koji stoji iza No Mozzarta kao pokretačka sila, perkusije čini se lako otimaju spotlight.

Foto: Monika Bračević/Ziher.hr

Bitipatibi se vrlo brzo nakon akustično-tročlanog No Mozzarta popeo na pozornicu i otvorio koncert s pjesmom Dušo i nekoliko uputa za tonca koje su se ponovile još nekoliko puta, kao neki prepoznatljivi dodatak pjesmama. Čim su No Mozzart maknuli svoje instrumente, do izražaja je došao njihov raspored instrumenata na sceni. Klavijature u središtu, gitara i bas gdje bi obično bio bubnjar, on daleko u kutu, a saksofon na samom rubu pozornice, da ga bolje vidimo. Ima nešto nelagodno i privlačno u tom set upu u kojem se s pojačanom subjektivnošću određuje kojem je instrumentu potrebno najviše mjesta.

Bend koji je vratio dostojanstvo pjesmama s muškim imenom u naslovu

Nisu to najvažnije stvari, ali svemu daju nijansu isplaniranosti koja nas uvijek podsjeti na to da nismo jedini koji ponekad shvaćamo glazbu preozbiljno. Tako kad stanete pred Bitipatibi, mislite da vam je sve jasno. No nakon koncerta više niste sigurni. Možda se ovoga puta to dogodilo i zbog toga što je koncert potrajao. Kada bi sada na brzinu improvizirala neku besmislenu podjelu bendova, Bitipatibi pripao bi onoj grupi bendova kojima je potrebno neko vrijeme da se zagriju. Kako bi kolegica Marina sa SoundReporta rekla, sve mora biti “cici pici”. Do toga se ne dolazi lako. Potrebno je iskustvo ili još malo iskustva i puno vremena.

Najbolji dio koncerta bio je onaj drugi dio koncerta. Dotad smo se svi međusobno naviknuli jedni na druge. Brbljavci iz publike otišli su negdje drugdje trošiti zrak, a sve ono što je Bitipatibi bio prelilo se u ono što će Bitipatibi tek biti. Već se u prvom dijelu u hrpi pjesama istaknula Pola 10, jedna od onih kojima se najavljuje treći album. Iako su pjesme sa zadnjeg albuma, kao što su Glečeri i Pesma Beogradu, dobro prošle, ostao je dojam da je ovaj drugi album proizvod nekog prijelaznog i neodrživog razdoblja.

Foto: Monika Bračević

Za drugi dio koncerta ostavljene su najveće uspješnice s prvog albuma, MilutineAndrija i Mi smo od šećera. Tako su Bitipatibi još jednom obranili dostojanstvo pjesama s muškim imenom u naslovu. U svemu tome Unin prepoznatljivi atmosferični vokal nije se izgubio u buci, a sve njezine perfekcionističke brije dobile su neku šarmantnu dimenziju s bolno opuštenim Dušanom Petrovićem koji svira saksofon. Iako je stajao pored djevojke za klavijaturama, ovaj visoki, bradati i ćelavi čovjek bio je taj koji je sinoć osvajao srca. Ljudi su ga razbacivali po Instagramu i razgovorima u publici, a vjerojatno mu se i danas štuca.

Novo lice srednjostrujaške alternative

Na što mislim kada kažem da je jučer predstavljeno novo lice srednjostrujaške alternative? Na to da će Bitipatibi s ovim zvukom, koji je puno “rokerskiji” i koji ubrzano gubi veze s prišivkom shoegaze, koji je više pripadao Uni, nego cijelom opusu, oni lakše stići do masa. Domaća alternativa uvijek je u nekoj mjeri prihvatljiva, ali ostaje alternativa jer je mnogi još uvijek ignoriraju. Bendovi kao što je Bitipatibi imaju “široko nepočin-polje” i artiljeriju potrebnu da na njemu ostave tragove. Neka im je sa srećom.


(Visited 360 times, 2 visits today)
Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(12 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari