novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Clutch: Usijane brade na koncertu godine

Foto: Valentina Cetin / Ziher.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Budimo jasni i izravni odmah na početku. Koncert Clutcha u Tvornici kulture bio je koncert godine u Zagrebu. Malo je nezahvalno to govoriti kada je do kraja godine ostalo još četiri puna mjeseca i hrpa koncerata pred nama, ali onda shvaćate kako se bitan i intenzivan događaj jučer odvijao u Tvornici. U pravo jesenje večer i par sati prije koncerta zvijezda večeri, Šubićeva i okolne ulice bile su preplavljene ekipom koja razumije što Clutch znači za rock scenu posljednjih dvadesetak godina, a fallonovske brade bile su postojane kod mnogih posjetitelja.

Kao predgrupe i predjelo poslužile su domaće snage u obliku Cojonesa i She Loves Pablo. Cojonesi su dobili onu nezahvalnu satnicu u pola devet, ali već se i na njihovom nastupu skupio solidan broj ljudi, a She Loves Pablo su i tako stari znanci zagrebačke publike pa nije bilo sumnje kako će se na njima mnogi oznojiti i pripremiti uvertiru u glavno jelo. Posljednje navedene sam prvi puta slušao uživo i odmah naišao na problem brojnih hvalospjeva koji bi trebali biti ispisani u formi moćnog zvuka, vokala i energije koja vrišti s pozornice. Publika je bila itekako upoznata s pjesmama poput Next of Kin, Burnin’ My Soul i Gamblin, a totalna rasturačina bila je I Am The Motor. Njihove pjesme većinom imaju naglasak na jak refren koji je pjevan i izaziva erupciju adrenalina te kad se tome pridoda ritam sekcija, ne možemo ništa drugo nego biti sretni što ekipa iz Hrvatske stoji iza cijelog benda. Vokal Domagoj Šimek nakon četrdeset i pet minuta najavio je Clutch i nije krio oduševljenje što su baš oni bend koji čini uvertiru za legende iz Marylanda.

Foto: Valentina Cetin/Ziher.hr
Foto: Valentina Cetin/Ziher.hr

Čekanje dugo 25 godina

Točno u 22 sata i 15 minuta na pozornicu su izašli Neil Fallon, Tim Sult, Dan Maines i Jean-Paul Gaster te izazvali kolektivnu euforiju s neprestanim skandiranjem i rukama u zraku. Jače nije moglo ni početi – pjesma s njihova drugog albuma iz sredine devedesetih The House That Peterbilt uvela nas je u klačovsko stanje uma. Stonerski teški rifovi i prepoznatljivi Neilov vokal zaorili su se nakrcanom Tvornicom u kojoj se temperatura odmah popela par stupnjeva, a mjesta više nije bilo ni za iglu. Kao što je i Neil rekao nakon Who Wants To Rock? i Pure Rock Fury: „Napokon“, susreli smo se na tom putovanju benda dugom 25 godina, od kojih su mnogi u publici bili klinci kad su ih počeli slušati i nabavljati njihove albume u nesretnim devedesetima.

Fallon također nije krio oduševljenje, bio je vrlo pričljiv između pjesama, a Spacegrass te posebno The Regulator natjerale su ga da prizna „krivnju“ i poruči da bi mogli češće svirati ovdje. Mogli bi, kako ne, koliko se sjećam tako nešto je i obećano, a svi članovi benda bili su dosta uvjerljivi u svojem nastupu te želji da bude što bolji. Kako je Fallon bio jedini zadužen za dijalog s razdraganom masom, tako su gitarist Sult i basist Mains njegove suprotnosti po ponašanju na pozornici. Mirni i staloženi sviraju s velikom koncentracijom, ali nikako ne remete sklad svojim ponašanjem. Karizmatični Fallon zajedno s Gasterom čini eksplozivniju stranu benda i to je sasvim dovoljno jer publika tijekom Earth Rockera i Cypress Grovea nije posustala te se koncert digao na razinu više.

Nekako je dio s D.C. Sound Attack, X-Ray Visions i Firebirds prošao brzo te se ubrzo čuo poznati riff s posljednjeg albuma Son of Virginia. Savršenstvo bluesa i stoner rocka sjedinjeno je u jednoj od najboljih njihovih pjesama, a nakon stihova „And remember you were born a true son of Virginia“ nije bilo potrebno više ništa doživjeti i komotno su mogli završiti koncert s obzirom na Tvornicu koja je bila na rubu pucanja. Imajmo na umu kako je ova pjesma još relativno nova, a tako se savršeno uklopila u repertoar koji je obilovao pjesmama iz drugih desetljeća, a i stoljeća. Dosljednost svojem stilu kroz godine donio je ovom bendu neviđenu reputaciju svugdje, pa tako i kod nas, a posebno me oduševio odabir Gravel Road kao pjesme s kojom će završiti regularni dio. Miris Mississippija i američkog juga donio je još jedan sing-along refren i skakanje „do stropa“ prostora koji se činio nikad manjim.

Foto: Valentina Cetin/Ziher.hr
Foto: Valentina Cetin/Ziher.hr

Mentalitet zvan Clutch

Gromoglasno dozivanje na bis čulo se vjerojatno do susjednih ulica i tada je nastupio trio pjesama koji između ostalog odražavaju pravi razlog slušanja Clutcha. U zadnjih dvadeset godina izdane su One Eye Dollar, Electric Worry i Quick Death In Texas. Svaka sadrži segment zašto je Clutch tako prokleto dobar i zašto se vrlo lako navući na njih ako su vam bliski rock ritmovi. Bez puno naglašavanja da su totalno svoji i iskreni u radu te da su vjerojatno, da su htjeli, mogli skrenuti u žestoki mainstream i puniti isključivo dvorane kapaciteta iznad deset tisuća. Ovim klupskim doživljajem iskusili smo što znači krv, znoj i suze uz atmosferu koja se mogla osjetiti samim stajanjem ispred benda koji detaljno ocrtava što je to rock danas. I oni ga ne puštaju da umre.

Pojam „clutch“ u sportovima, ponajprije u košarci, ima značenje kada se u posljednjim trenucima susreta lomi utakmica. Igrači su pod pritiskom, igra je u egalu i u posljednjim sekundama utakmice količina snage (fizičke i mentalne) te koncentracije pokazuje tko je igrač koji će prelomiti susret i donijeti svojoj ekipi pobjedu. „Clutch“ je i mentalitet specifičan za jake karaktere koji se ničeg ne boje te dosta često izazovu sreću u najvažnijim trenucima. S glazbene strane Clutch je upravo takav bend. Ne prežu ni pred čim, karizmatični su te se u karijeri nisu ustručavali izazvati sudbinu na megdan nekoliko puta. I svaki put dobili ono što su zaslužili. Respekt do neba i do sljedećeg susreta.


Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari