Izvještaj – Cojones: Pokušaj nasilnog izrastanja
Na krilima novog izdanja “Resonate” zagrebački Cojonesi odlučili su isti taj najnoviji uradak i prikladno predstaviti na domaćem terenu u Tvornici kulture. Jučerašnji koncert održao se, na moje iznenađenje, u velikom pogonu koji je za ovu priliku bio pregrađen. Ljudi, iako ih se skupio pozamašan broj, vjerujem da su mogli dupkom napuniti mali pogon stoga se odabir velike dvorane predstavio kao ne baš najbolji pogodak. Sve u svemu, Cojonesi su odradili pozamašan set koji je čak prešao i sat i pol u kojem su pokazali presjek svoje karijere s naglaskom na, jasno, novi album.
Prostor
Koncert bih počeo analizirati sustavno tako da ću se prije svega okrenuti samom prostoru održavanja koncerta. Veliki pogon Tvornice kulture je prije svega simbol. Simbol ili čak prekretnica koja razdvaja istinski velike bendove od manjih. Ako netko uspije napuniti Tvornicu, za njega se može reći da je velik. Koliko god se može pričati o kvaliteti zvuka ili tobožnjoj idealnosti ovog koncertnog prostora, ipak će se svi složiti da je Tvornica hram gdje bendovi dolaze postati velikima. Zato, kada se koncert održava u velikom pogonu, može se računati da će biti odličan upravo poradi same ideje nastupanja pred velikim pogonom Tvornice kulture. Tvornica je godinama stvarala velika domaća i regionalna imena, a na toj listi našli su se, na primjer, Repetitor ili M.O.R.T. Cojonesi se nisu uspjeli priključiti ovoj elitnoj družini.
Ovo je prva stepenica na koju su se Cojonesi spotaknuli s moje perspektive. Željeli su nasilno preskočiti tu stepenicu i vjerujem da su zato odabrali ovaj koncertni prostor. A sve se na kraju i ispostavilo tako kako sam i rekao – nasilno. Daleko od toga da Cojonesi nisu dobri ili ne zaslužuju krcat veliki pogon, no jučer smo se svi uvjerili da još nisu dovoljno veliki za to. Uzeli su malo prevelik zalogaj. Dvorana je bila pregrađena, a na toj polovici prostora bilo je prilično prozračno. Sve se to u mojim očima ispostavilo kao nasilno, ubrzano nastojanje nadići određenu granicu. Zato vjerujem da bi mali pogon bio pun pogodak. Jer, po meni, rasprodan mali pogon znači puno više nego pregrađeni veliki pogon ispunjen s nešto ljudi i propuhom.
Zvuk u dva smisla
Ne znam koliko je do benda, ali zvuk je do polovice koncerta bio katastrofa. Te dvije gitare jedva su se dale raspoznati, a bubanj je bio malo preglasan i čak ih je znao i pojesti na više dijelova. Onda kada je u priču došla i treća gitara, koju, prema meni, nitko nikada nije uspio smisleno ukomponirati u glazbu, nastao je pravi kaos u negativnom smislu. Tek se na drugoj polovici koncerta, čak i više prema kraju, zvuk unormalio.
Možda je to razlog zašto je publika na dijelovima na kojima bi prirodno trebala reagirati ostala mrtvo hladna. Naravno, bilo je par entuzijasta koji su skakali i reagirali na glazbu, no većina publike je stojeći na mjestu popratila koncert. Ako se radi o stoner rocku ovako nešto ne samo da nije zamislivo, nego je naprosto nedopustivo. Uz to, dalo se primijetiti da bend ne komunicira s publikom kako bi trebao. Tako je bilo dijelova kada se publiku trebalo navesti na pljeskanje u ritmu, bilo je dijelova pjesama kada je trebalo produžiti bridge kako bi se publika nabrijala ili naprosto naglasiti break. Ovoga nije bilo, kao niti obraćanja publici koje je bilo zanemarivo. Koncert se odvija kao na traci. Bendu kao da se žurilo. Sve me ovo prilično zbunilo. No, reći ću samo da je ovakva letargična reakcija publike MOŽDA posljedica ovog zvuka.
Zvuk drugi
Po meni, pravi uzrok ovakve reakcije drugi je zvuk. Zvuk samog benda. Cojonesi se čujno furaju na Ameriku. Na taj američki zvuk koji je totalno bez emocija. Taj njihov zvuk toliko je star, isfuran i prožvakan da je upravo čudo što se produkcija još uvijek kreće u tom smjeru. Bendovi ne zvuče posebno, ne ističu se, sve zvuči kao nešto već tisuću puta poslušano i, bezobrazno je reći ali, dosadno. Cojonesi moraju što prije pobjeći od toga, moraju naći jedinstveni izražaj. Moraju naći – pripremite se za floskulu – svoj zvuk.
I koliko god ova rečenica bila floskula, toliko je i istina. Ne mogu dopustiti da im se pjesme teško razlikuju jedna od druge, već se svaka treba isticati na svoj način. Iako je agresija temelj ove glazbe, ona ne smije biti i njena ideja, već samo produkt. Ne znam postoji li bolji primjer od Repetitora za ovo. Oni mogu sa znatno sporijim pjesmama od onih Cojonesa izvući maksimum. Ne leži sve u brzini, efektima, scenskom nastupu, već u svemu tome ZAJEDNO, SKUPLJENOM.
Zaključak
Unatoč svemu, Cojonesi su pokazali da materijala za velike koncerte imaju. Također, dokazano je sinoćnjim koncertom, ne manjka im ni energije niti kreativnosti. Volim slušati Cojonese i uvijek ću se razveseliti kada se sjetim pjesme poput Indike i kada si je nakon nekog vremena pustim doma na zvučnike. Glazba je svjetlosnim godinama udaljena od loše. Sve što nedostaje Cojonesima je originalan pristup glazbi, naprosto svoj, osoban pristup čiji nedostatak vrlo brzo postaje jako očit. Zato, unatoč najboljoj namjeri, moram reći da su se Cojonesi jučer spotaknuli i to na više razina. Vjerujem da se treba početi od manjih prostora i, s vremenom, Cojonesi neće trebati organizirati koncert u velikom pogonu već će biti sami pozvani.
