Izvještaj: Dašak svježine uz melankoliju Pianos Become The Teeth
Sve češće se u Zagrebu održavaju koncerti trenutno aktualnih bendova, friško potpisanih za neki veći label, dovodeći tako u grad novu dozu svježine tijekom koncertne sezone − a sinoćnja večer odličan je primjer takve organizacije. Predvodnici cijele manifestacije nesumnjivo su bili Pianos Become The Teeth, nekada prvaci Top Shelf-a, a sada velikog Epitaph Recordsa. Sa sobom su na turneju kao predgrupu poveli i bend Milk Teeth, najavljivan kao indie rock bend iako zapravo nije tako zvučao, dok je večer bila začinjena uz još dva kvalitetna screamo benda, Fall Of Minerva i Young Mountain.
Večer su bez kašnjenja otvorili Young Mountain i predstavili se kao vrlo kvalitetan screamo bend na tragu novog vala tog žanra. Dinamičan i nadasve energičan nastup bio je zanimljiv za gledanje ali i impresivan za slušanje, prvenstveno zbog pjevačevih vokalnih sposobnosti. Veliku ulogu u njihovom dobrom predstavljanju odigrao je i odlično složen zvuk koji nije patio od manjka glasnoće već se prostorija tresla od visokih decibela, a to je itekako doprinijelo dobrom dojmu o nastupu benda. Ugodni prijelazi, režeće ali i melodične gitare, težak bas i gotovo besprijekoran vokal obilježili su ovaj nastup. Young Mountain su se definitivno iskazali premda se na njima nepravedno skupio tek manji broj publike.
Nakon kraće pauze u kojoj se mijenjala oprema na pozornici, na istu su stupili Talijani iz Fall Of Minerva, benda koji je već nastupao u Hrvatskoj i prikupio ponešto obožavatelja no vrijedi spomenuti da nisu niti sjena Young Mountainu. Momci su krenuli sa sasvim solidnom idejom no lošom izvedbom. Pjevač jednostavno nije tehnički zadovoljavao, nije bilo potrebne snage u njegovom glasu te je imao problema s pucanjem glasa. Da li je to zbog alkohola ili nečeg sasvim pedesetog, Fall Of Minerva su izgledali kao da daju sve od sebe, a zvučali poprilično nezanimljivo.
Milk Teeth su pak stupili na binu pred fino popunjenim prostorom kluba Attack te imali dosta nezgodan posao animirati publiku koja je došla tu večer slušati jedan od ponajboljih post-hardcore screamo bendova te njihove žanrovske rođake koji su ranije nastupali. No, njih to nije previše mučilo budući da su ih Pianosi osobno izabrali kao kolege za touranje, a ni sami Milk Teeth nisu toliko bezazleni kako se na momente čine na studijskim uradcima. Ono što su sinoć odsvirali imalo je u sebi primjesa indie rocka ali je više-manje sve bilo zanimljivo obloženo slojevima i slojevima distorziranih gitara i često poprilično nesigurnih vokala basistice. Bilo je tu svakojakih primjesa – čuo se grunge, emo, punk – no ničega dovoljno interesantnog da bi iniciralo nešto više od ritmičkog klimanja glavom naprijed-natrag.
Pianos Become The Teeth. Samo ime tog benda vjerojatno je dovoljno da se većina prisutnih na sinoćnjem koncertu naježi. Predvodnici novog vala post-hardcorea iza sebe imaju tri studijska albuma, a zadnji od njih „Keep You“ pokazao je jednu sasvim drugu stranu benda; onu nešto blažu od ranijih, čistih screamo uradaka. Cijeli koncert bio je odlično promišljena cjelina − otvorenje s Hiding, pjesmom koja je u principu i predstavila smjer u kojem će bend krenuti samo godinu dana kasnije na „Keep You“, presjek gotovo cijelog novog albuma te velika završnica na bisu s vjerojatno ponajboljom pjesmom s zadnjeg albuma − prekrasnom, emocionalnom i snažnom Say Nothing. Od prvog takta se ispred pozornice okupila publika koja je koncert provela u singalonganju svakog stiha koji je izlazio iz usta pjevača Kylea Durfeya.
Koncerti Pianosa su prije samo dvije godine bili vrlo vjerojatno posve drukčije iskustvo, u svakom slučaju puno mračnije i teže s obzirom na tematiku prva dva albuma koja su tada izvodili. Kako god bilo, sinoćnji relativno kratki koncert bio je besprijekoran. Da, mogli su svirati više toga, da, mogli su odsvirati neku od svakom ponaosob najdražih pjesama no za to realno nije bilo potrebe. Došli su pokazati jednu novu priču koju su zamislili, a predstavili su je savršeno.
Melankolični „Keep You“ uzeo je svoj danak na njihovom zvuku, a to nikako nije loše već samo drugačije i, u svakom slučaju, intrigantnije iskustvo. Bend ima posebnu vrstu bliskosti s publikom koja je svim prisutnima bila zaista očita − Kyle je rado davao mikrofon u publiku i često ga djelio s fanovima, grlio ih i jednostavno predvodio cijelu priču. O instrumentalnom dijelu nema uopće potrebe pričati, budući da je bio savršen kao i na studijskim izdanjima. Gotovo obiteljska atmosfera u prvim redovima, dobro raspoloženi bend i odlično posložena set-lista učinili su ovu večer u Attacku jednim posebnim iskustvom koje će biti teško zaboraviti narednih mjeseci ili pak godina, barem do sljedećeg nastupa Baltimorskog benda na našim prostorima.
