novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – Down The Rabbit Hole festival (Nizozemska): U zemlji glazbenih čudesa

Foto: Anja Nežić
Vrijeme čitanja: 10 minute

Down the rabbit hole fraza je koja instantno budi asocijacije na Alisu u zemlji čudesa, a baš sam se tako nekako i osjećala na istoimenom trodnevnom festivalu održanom od 30. lipnja do 1. srpnja (tot en met nedjelja, što bi rekli Nizozemci) u odmaralištu De Groene Heuvels pokraj Nijmegena, inače najstarijega nizozemskog grada, na jugoistoku zemlje. Bilo je to peto izdanje ovoga festivala, ali prvo koje je bilo u potpunosti rasprodano mjesec dana unaprijed. Festival je pokrenut 2014. godine, a zamišljen je kao protuteža Best Kept Secretu, još jednom nizozemskom festivalu koji se održava početkom lipnja.

Za DTRH se ne mogu kupiti jednodnevne ulaznice, već isključivo festivalske, cijeli je festival zamišljen kao eko-friendly, a osim programa na tri glavne pozornice, festival nudi bogatu gastronomsku ponudu, radionice yoge, buvljak i još nekolicinu zona u kojima se može uživati u različitim glazbenim stilovima ili pak okušavati u najrazličitijim vještinama. Osim toga, unutar festivalskog se prostora nalazi i pješčana plaža pa su mnogi osvježenje potražili upravo ondje, kupajući se i surfajući u jezeru Groene Heuvels.

O organizaciji i još ponečemu

Do festivala se moglo doći na različite načine, vlakom, autobusom, ili najdražim nizozemskim prijevoznim sredstvom, biciklom. Za sve je bio unaprijed predviđen parkirni prostor i točno označeno mjesto i smjer u kojem se treba kretati. Moj je odabir bio vlak (koji u Nizozemskoj ne kasni, ima internet, funkcionalan wc, a tijekom vožnje osoblje vlaka nekoliko puta obilazi putnike koji sjede na mjestima u odgovarajućim kupeima bez naguravanja i psovanja, iako sjedala nisu unaprijed numerirana, i skuplja eventualno smeće koje putnici ionako odlažu na za to predviđeno mjesto pored svojih sjedala), a s obzirom na to da je festivalu najbliža stanica udaljena dvadesetak minuta, organizatori su odlučili osigurati autobuse koji će besplatno prevoziti posjetitelje od kolodvora do samog festivala.

Festival je naime bio rasprodan, u trenutku kad sam ja dolazila stvorila se poprilična gužva, ali, vjerovali ili ne, svi koji smo u to vrijeme sišli s vlaka imali smo svoje SJEDEĆE mjesto u autobusu. Dakle, još jednom, vjerovali ili ne, organizatori su unaprijed predvidjeli moguće gužve, osigurali dovoljan broj autobusa i doslovno pet minuta nakon izlaska iz vlaka, već sam sjedila u klimatiziranom autobusu punom kampera i njihove opreme i vozila se divnim zelenim nizozemskim krajolikom prema festivalu.

Gužve i nervoze nije bilo ni na ulazu gdje smo mijenjali karte za festivalske narukvice, kao ni na kasnijim kontrolnim punktovima ulaza u sam festivalski prostor. Zanimljivo, mogli smo nesmetano cirkulirati koliko smo puta htjeli iz kampa na koncerte i obratno, mogli smo čak i eventualne okrjepljujuće napitke na ulazu pretočiti u plastične čaše koje su dijelili volonteri i enormnom broju posjetitelja unatoč, baš ni jednom nismo čekali duže od pet minuta. Crtica iz koje bi mogli ponešto naučiti mnogi organizatori sličnih festivala.

Foto: Anja Nežić

Kampiranje se ne naplaćuje posebno, festivalska ulaznica uključuje i onu kampersku. Na ulazu u kamp volonteri su dijelili vreće za smeće, a oni bez kamperske opreme mogli su se odlučiti i za već postavljene, luksuznije šatore koje su naravno morali dodatno platiti. Na cijelom festivalu plaća se isključivo žetonima koje možete dobiti na brojnim automatima postavljenima diljem festivalskog prostora ili na šalterima na kojima su za to zaduženi volonteri. Nigdje nema toi-toi i sličnih wca, već su apsolutno sve toalet kabine opskrbljene vodom i toalet papirom, a ispred njih se nalazi aparat za dezinficiranje ruku! Tuševi su smješteni u improviziranim svlačionicama i redovito čišćeni, a za punjenje mobitela imate dvije opcije. Možete ga ostaviti puniti u šatoru ili pak platiti depozit u žetonima i uzeti sa sobom napunjenu prijenosnu bateriju. Sve je nekako u službi toga da se na festivalu dobro zabavite, ne gubite vrijeme na stajanje u redovima i konačno uživate u onome zbog čega ste zapravo došli, a to je bogat glazbeni program koji traje tijekom cijeloga dana (i noći).

Na početku bješe dan prvi…

Iako DTRH službeno traje od petka do nedjelje, kamp i festivalski prostor otvoreni su od četvrtka do ponedjeljka pa su se svi koji su odlučili doći već u četvrtak imali gdje i zabaviti. Službeni je program ipak počeo u petak, a od zanimljivijih je imena toga dana već od 17:30 na glavnoj pozornici nastupao američki soul pjevač Leon Bridges. Odmah nakon njega nastupio je i Black Rebel Motorcycle Club, odličan rock sastav koji smo 2015. godine mogli čuti i na INmusicu. Prvi koncert koji sam ja odslušala bili su MGMT koji su svoj set od devet pjesama otvorili s Time to Pretend. Zaredali su se onda i ostali hitovi, a kako je odmicao njihov nastup raslo je i oduševljenje publike okupljene ispred glavne pozornice (op.a. svaka je pozornica nazvana prema jednoj zečjoj vrsti pa je tako glavna bila Hotot, a ostale Teddy Widder i Fuzzy Lop) koja je najrasplesanije i glasnije reagirala na Electric Feel i posljednju, ujedno i najveći hit MGMT-a, Kids.

Nakon MGMT-a, put me odveo na Fuzzy Lop gdje je nastupao australski elektropop sastav Parcels koji mi je bio apsolutno otkriće te večeri. Izuzetno radiofoničan zvuk koji proizvodi taj peteročlani bend podsjeća na Duft Punk (kasnije sam saznala da im je pjesmu Overnight doista i producirao Daft Punk), a mješavina dancea, funka i elektronike u kombinaciji s vrlo živahnim članovima benda stvara odličnu atmosferu unatoč tome što publika uglavnom ne zna stihove. U svakom slučaju riječ je o vrlo zanimljivom sastavu (koji se preselio u Berlin) čijem se zasad skromnom opusu (osnovani su tek 2014. godine) planiram više posvetiti, a isto bih preporučila i svima vama.

Foto: Anja Nežić

U otprilike isto vrijeme dok smo plesali na Parcelsima, brojni su uživali u nastupu nizozemskog hip hop pjevača Colina Bendersa (umjetničkog imena Kyteman), a moja je sljedeća stanica bila ponovno glavna pozornica gdje me čekao Josh Homme i ostale kraljice kamenoga doba. Nije mi ovo bio prvi put da slušam Queens of the Stone Age uživo pa sam otprilike znala čemu se mogu nadati, ali izostanku faktora iznenađenja unatoč, uživala sam kao prasica. Sat i pol ozbiljnog rock’n’rolla započeli su s A Song for the Deaf (setlistu su zatvorili s A Song for the Dead), a onda naglasak, baš kao i na INmusicu, prebacili na novi album “Villains”. Pjesme poput The Evil Has Landed ili Domesticated Animals sasvim su razumljivo bile manje poznate publici od primjerice Make It With Chu, ali ne može se reći da je itko zijevao ili dobio poriv za vikanje “Sviraj stare!”. If I had a Tail i stih “oh, la, la” izazvali su možda i najveće oduševljenje publike koja je, baš kao i bend, tijekom cijeloga koncerta bila na visini zadatka. Sviraju i zvuče vanserijski, vrlo su karizmatični i više od promocije novog albuma nastoje napraviti kvalitetan i zabavan koncert na kojem nitko neće okretati očima i gledati na sat.

Parlez vous Francais?

Ako su Parcels otkriće prvoga dana, onda je to La Femme drugoga! Taj je francuski punk/rock bend na Teddy Widder pozornicu stao u 14 sati (!) i brojnoj okupljenoj publici ponudio  jednosatni francuski set. Osim što su me svako malo asocirali na Plastic Bertrand i i Ҫa plane pour moi, ali i Velvet Underground, podsjetili su me i da na festivalima uvijek ima toliko dobre glazbe u imenima koja mi na prvu apsolutno ništa ne znače i koja nastupaju i prije 17 sati zbog čega je najbolje čim prije doći u festivalsku arenu i jednostavno bauljati pozornicama. Na Fuzzy Lopu nešto je kasnije nastupio Masego, vrlo zanimljiv glazbenik koji spaja trap, house i jazz i kojem isto vrijedi posvetiti pažnju, ali ja sam se odlučila za Teddy Widder stage i First Aid Kit. Švedske sestre Klara i Johanna Soderberg (tijekom live nastupa pridružuje im se bubnjar) svojim su ugodnim indie tonovima bile baš osvježavajući predah koji nam je trebao prije odlaska na Main Stage i veličanstvenog Davida Byrnea.

Glazbeno-scenski gotovo kazališni spekktakl priuštio je David Byrne čija me pojava (u sivom odijelu, s modelom mozga u ruci) na prvu asocirala na Michaela iz serije “The Good Place”. Kultni član još kultnijih Talking Headsa izveo je njihovu Once In a Lifetime koja je bila jedan od apsolutnih vrhunaca cijeloga koncerta. U setlisti koja je uglavnom kombinirala hitove bivšeg mu benda i njegove autorske stvari, našla se i obrada Janelle Monáe Hell You Talmbout, baš kao i duet sa St. Vincent I Should Watch TV (prava je šteta da možda duet nismo mogli čuti i uživo, St. Vincent je nastupala trećega dana). Golemi orkestar koji ga uigrano prati, izvježbane koreografije, popratne videoanimacije i balansirana setlista doprinijeli su da Byrneov koncert bude jedan od upečatljivijih toga dana i festivala općenito. Everybody’s Coming to My House otpjevao je negdje u prvome dijelu koncerta, a upravo je to i bio slučaj sa svom publikom – osjećali smo se više no dobrodošli.

Glavnu su pozornicu nakon Byrnea i ekipe zauzeli Anderson.paak & The Free Nationals koji su izazvali sveopću histeriju u publici i prostor ispred pozornice pretvorili u beskonačan plesni podij. Na Teddy Widderu večer su zaključili Odesza i Saturnight Selection, a na Fuzzy Lopu Marea Stamper, poznatija kao The Black Madonna.

Foto: Anja Nežić
Dan tri ili kako smo preživjeli

Treći, ujedno i posljednji dan festivala, bio je onaj kojem sam se najviše veselila. Dan koji je predvodio Nick Cave čijim je spektakularnim nastupom zatvoren DTRH, donio je i imena kao što su Fink, Franz Ferdinand, St. Vincent i Portugal. The Man, što je značilo da doslovno nije bilo praznog hoda i da je mobilna aplikacija festivala koja je podsjećala kada kreće koji koncert bila jedini kompas toga dana. Portugal. The Man bio je prvi na rasporedu, a sve popularniji momci počastili su nas jednosatnim koncertom koji je, prema izvještajima koje sam pročitala, bio gotovo identičan onome na INmusicu. Najpopularniju Feel It Still ostavili su za sam kraj (prethodno je najavivši porukom na videozidu), a izveli su je u donekle mirnijoj verziji od one studijske što je onda izazvalo i manju euforiju. Raspjevali su publiku i s Modern Jesus i Live in the Moment, a duhovitim dosjetkama poput “Mi smo Portugal. The Man, samo provjeravamo jeste li na pravom koncertu.” dali dodatnu čar svom, ipak, sasvim prosječnom nastupu.

Odmah po završetku Portugala požurila sam na glavnu pozornicu gdje je nastupao Fin Greenall, poznatiji kao Fink. Iako je s nastupom počeo malo iza 15 sati kada je temperatura bila oko trideset stupnjeva, a sunce nemilo pržilo, okupio je nezanemarivo brojnu publiku što je posebno iznenađujuće s obzirom na to da je riječ o mirnijoj, intimnijoj atmosferi i isto takvom glazbeniku (a i da je popriličan broj ljudi odabrao varijantu slušanja s plaže i/ili iz vode). Sa svojim je bendom, uz dominantne zvukove akustičnih i bas gitara, izveo desetak pjesama, od kojih je na najbolje reakcije naišla prekrasna Looking Too Closely koja je uživo dobila dodatne gitarske dijelove i neku dodatnu čar. Fink nije tipičan festivalski izvođač (reći će neki da je dosadan, a s čime se neću složiti) pa vjerujem da bi još puno bolje zvučao u nekom klupskom ili dvoranskom prostoru, ali svakako nitko tko voli laganiju indie glazbu i malo bluesa, neće pogriješiti ako ode na njegov koncert. Nećete dobiti nikakve lude scenske efekte, popratne animacije ili divlje koreografije, samo sirovu glazbu i poneku emociju, a manje je, naučili smo već, skoro uvijek više.

Ne nose svi heroji plašt – neki nose i gitaru!

Potpuno drugačiji od Finka londonski je sastav Jungle koji kombinira različite glazbene žanrove i koji će se vrlo vjerojatno svidjeti gotovo svakome kome je bitno zabaviti se na koncertu jer je riječ o prvenstveno odličnom live bendu. Njihov koncert doduše nisam slušala iz publike, ali sudeći po onome što sam čula hodajući između pozornica i reakcijama ljudi koji su bili u publici, Jungle je sastav na čijem se koncertu ne bi bilo loše naći. Kad smo kod toga na čijem se koncertu treba obavezno naći… St. Vincent! Iako sam upoznata od ranije s glazbenim opusom, moram priznati da mi prije festivala nije bila na popisu prioriteta koje treba čuti uživo. Bez prevelikih očekivanja došla sam i do Teddy Widder pozornice i onda je krenulo oduševljenje. A) Žena je zmaj. B) Bend joj je genijalan. C) Feminizam, jednakost, ljubav. Zauvijek!

Anne Erin Clark (St. Vincent) i njen tročlani bend na pozornici su stajali u ravnini, a glavna zvijezda nije bila u sredini već skroz lijevo. Odjevena u kostim nalik na Wonder Woman (što se ispostavilo sasvim prikladnim), u sat i pol nastupa St. Vincent mijenja žanrove, visinu i boju glasa, gitare i koreografije i pritom u svima zvuči jednako uvjerljivo i dojmljivo. Publika je itekako bila upoznata s repertoarom, a ovacije su rasle kako je koncert odmicao. Mahalo se zastavama duginih boja, pjevalo refrene i plesalo u ritmu Sugarboy, Masseduction, Slow Disco i ostalih poznatijih i manje poznatih sve redom vrlo zanimljivih pjesama. Ima nešto posebno u koncepciji samoga benda i načinu na koji St. Vincent komunicira s publikom. Premda se sve čini vrlo rezervirano i s odmakom, Anne uspjeva uspostaviti interakciju s publikom koja joj onda uzvraća stvarno pozitivnom atmosferom u kojoj se svatko jako dobro osjeća. Definitivno bih i bez imalo dvojbe vrlo rado otišla i na samostalan koncert St. Vincent, a ne bi imala ništa protiv ni slušati je ponovno na nekom festivalu.

Foto: Anja Nežić

Dok je sunce polako počelo zalaziti, jedan od dražih mi bendova, Franz Ferdinand, održao je predzadnji nastup na glavnoj pozornici. Alex Kapranos na samom je početku istaknuo da je ovo jedan od najljepših festivala na kojima su svirali, a očito je i ostatak benda dijelio njegovo mišljenje jer su odradili vrhunski nastup. Malo off topic, ali tijekom koncerta sam prvi put shvatila koliko naš Jonathan zapravo podsjeća na ove škotske rockere (ovo pišem isključivo kao pozitivnu opasku) i kako je odlično da napokon i na našoj sceni imamo takve sastave koji i zvuče i izgledaju baš onako svjetski. Setlistu su činili sve redom hitovi, od Do You Want To, preko Always Ascending, Walk Away, Michael do Take Me Out i Ulysses. Gotovo nije bilo stiha koji publika nije znala, a njen je trud osjetio i bend koji ni u jednom trenutku nije postao dosadan ili upao u rutinu. Maestralan završetak omogućila je This Fire i euforično spuštanje i dizanje publike koja je do kraja koncerta bila totalno out of control, baš kao i bend.

Push the Monday away!

I onda je, nakon svega, trebalo naći još snage za šlag na torti jer su program glavne pozornice zatvarali Nick Cave & The Bad Seeds. U to je vrijeme naša repka proživljavala dramu s Dancima, obaveze su počinjale podsjećati da je sutra ponedjeljak, ali ništa nije moglo umanjiti čaroliju koju stvara taj čudesan gospodin Cave u odijelu. Slušala sam ga već uživo na INmusicu kada je nastupao s Grindermanom, pogledala milijun snimaka s koncerata i znam popriličan broj pjesama napamet, ali to što se počne događati kada krenu prvi tonovi, nemoguće je unaprijed predvidjeti.

Raspadanje i sastavljanje tijekom Into My Arms, tijekom koje Cave sjedi za klavirom, zamišljanje da si u nekom filmu dok svira Jubilee Street, njihanje na Do You Love Me? ili samo pjevanje Girl in Amber nešto je što treba doživjeti da bi se moglo razumjeti. Caveovo dirigiranje publikom, izvlačenje sretnika na pozornicu pa “poigravanje” njima i sve te neke emocije koje ni ne znaš da imaš dok ih ne probudi svojim glasom ono su zbog čega obožavam glazbu, koncerte, festivale. Fenomenalni The Bad Seeds koji neumorno prate sve što Caveu padne na pamet u kombinaciji s tom stvarno enormnom karizmom spomenutog gospodina, bili su valjda najbolji mogući završetak ovog prekrasnog vikenda u zemlji čudesa.

I kako na kraju uopće sve sumirati i pametno zaključiti?! Nikako, a i meni je, kao  i Arsenu, ipak draži početak. Sve (a nije ih malo) napisane riječi ne mogu u potpunosti dočarati atmosferu jednog festivala i život za vrijeme ta tri dana njegova trajanja. Nije Down the Rabbit Hole najveći ni najbolji festival na svijetu, ali je za stepenicu bolji od svih na kojima sam dosad bila. Istina, u prilog mu idu prekrasna lokacija i vjerojatno poprilično veći budžet koji organizatori imaju na raspolaganju u odnosu na one s naših područja, ali mislim da dio uspjeha leži i u tome što se svake godine trude biti inovativniji i ponuditi nešto novo. Zato je ove godine i bio rasprodan festival, a ne sumnjam da će se, ako lineup bude imalo na tragu ovogodišnjega, ista priča ponoviti i druge godine. I ponovila se!

Be social

Komentari