Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Izvještaj – Dream Theater: Trosatni progresivni metal teatar

06.02.2014. Luka Sinković
facebook.com

facebook.com

Ukoliko volite glazbu i imate nekoliko posjećenih koncerata «na plećima», imat ćete materijala da tih nekoliko događaja kategorizirate. Prvo, imate one koncerte lokalnih bendova koje posjećujete kao prijatelj i kako bi pružili generalnu podršku sceni. Nadalje, postoje gostovanja manje poznatih stranih underground bendova na koja zalutate i koja vas iznenade, isto tako postoje koncerti na koje planirate otići od kada ste čuli da će se isti i održati, te vam je doživljaj koncerta iznimno subjektivan i prilično ga emotivno proživljavate. No, postoji i ona razina iznad, postoje glazbeni spektakli. Nešto slično dogodilo se u ponedjeljak u Ciboni.

 Obično su ovakvi događaji puno bolje medijski popraćeni. Masa glazbenih i ne-glazbenih portala dijeli karte, pjesme se vrte na radiju, promotori na Facebooku vam doslovno piju krv linkovima, no ovaj koncert je prošao bez svega toga. Jedino što primijetih su mora plakata postavljenih po Vukovarskoj samo tjedan dana prije koncerta. Ipak, smatram da se predviđeni broj karata skoro i rasprodao, jer Cibona je bila sasvim ugodno popunjena, iako govorimo o samo otprilike 3 tisuće ljudi. Prema svemu sudeći, progresivni glazbeni žanrovi ugošćuju malo pristojniju publiku, pa tako netom prije ovog koncerta niste mogli vidjeti horde fanova koji se zagrijavaju uz pokoju litru dobrog raspoloženja.

 Koncert je startao jako rano, ulaz je bio od pola 8, a program na pozornici startao je u pola 9. Bez predgrupa, bez posebne najave, polako se na platnu počeo vrtjeti filmić koji je na vizualan način fanove proveo kroz opus benda. Izgleda da nikom nije smetalo, no nije bilo teško primijetiti kako su pripremljeni video uratci dosta niskobudžetni i prilično loši, te je fascinantno kako takvi glazbeni perfekcionisti gaje takvu strast prema vrlo lošoj animaciji. Nije to na kraju puno odskakalo od cjelokupnog doživljaja, nekako se taj «trash» efekt skrpao i u glazbu preko zvuka klavijatura koje su debelo zarobljene na početku 90ih. Opet kažem, nije to toliko loše, takvi bendovi kao Dream Theater se s vremenom uopće ne mijenjaju, ali zbog takvih sitnica imate dojam da slušate glazbu iz doba koje uopće ne shvaćate.

 Glazbeni dio je, izuzev spomenute poveznice, bio nešto sasvim drugo. Kombinacija svih ne-ekstremnih relevantnih starijih metal žanrova u jednom. Svaka osoba iz benda je bog  na svom instrumentu, a izdvojio bih Johna Petruccija koji je vjerojatno najbolji gitarist kojeg sam gledao. Koncert je počeo s na platnu najavljenom The Enemy Inside koja se i nije najbolje čula. Zvuk je u ovakvim dvoranama poprilično teško optimizirati pa se isti popravljao nekoliko pjesama, kako bi na kraju bio gotovo savršen. Moja prva asocijacija na bend je inače njihov preogroman set bubnjeva i ne znam koliko je takvo očekivanje realno, ali očekivao sam pravu senzaciju što se bubnjarskog repertoara tiče. Nisam siguran koliko je ne-toliko-davni odlazak osnivača Mikea Portnoya imao utjecaja na generalni bubnjarski performans, ali Mike Mangini me nije pretjerano oduševio, iako je vrhunski bubnjar. Vidio sam ljude koji na dobošu, čineli i jednom tomu rade puno impresivnije stvari. Očekivao sam čovjeka koji će opravdati tri bass bubnja, no dobili smo samo dobar «drum solo» koji je izgleda više stavljen u okove stvari Enigma Machine, inače odličnog instrumentala. Možda tolika količina opni, pa čak i pred vrhunskim bubnjarom djeluje malo zbunjujuće.

 Ono što nikako nisam očekivao jest petnaestominutna pauza nakon nekih 7-8 pjesama odnosno «prvog čina» večeri. Nije da se gledala nova Jacksonova ekranizacija Tolkienove knjige, ali pauza vam nakon sat vremena disonance uz stajanje ili sjedenje definitivno dobro dođe. Pauza je bila popraćena video uradcima fanova koji su, pretpostavljam, uzeti s interneta, a prikazuju obrade raznih pjesama benda. Sve je to pomiješao s komičnim uratcima samih članova benda koji izgleda da znaju kvalitet sprdanja na vlastiti račun. U tom trenutku shvatite da će koncert trajati još barem toliko, no Dream Theater je odsvirao još nekih sat vremena «drugog čina» te završio sa svojevrsnim bisom sastavljenim od četiri pjesme s legendarnog konceptualnog albuma «Metropolis Pt. 2: Scenes from a memory».

Nakon tri sata koncerta više se ne sjećate što ste sve čuli, sve se pretvori u jedan kontinuiran i homogen doživljaj, a ovaj prezentirani je bio vrlo dobar. Kao što rekoh i na početku, ovo je bio jedan od onih senzacionalnih dvoranskih koncerata, kojih je kod nas tokom godine prilično malo. Tako da, ako ste propustili ovakav koncert može vam definitivno biti žao, jer iako se radi o metalu, ovo je najbliže progresivnom rocku što ste na ovako visokoj razini mogli čuti u neko dogledno vrijeme.

Komentari