Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Izvještaj – Dropkick Murphys + Slapshot: “Until we meet again, may God hold you in the palm of his hand”

08.02.2017. Valentina Sertić
Foto: Monika Bračević/Ziher.hr

Na svijetu nikad nije održan loš punk koncert. Punk koncert je ili dobar ili nije punk. No ovo što rade Dropkick Murphysi je malo iznad svega toga, u opasnoj zoni – jer gdje prestaje punk počinje U2. Čak i u slučaju kad ovi bendovi ne bi imali ništa zajedničko na glazbenoj razini, povezivala bi ih publika kakvu svaki bend može samo sanjati. Ali ne i imati dovoljno iskrenosti i strpljenja da je zapravo i stvori. Zbog atmosfere u Tvornici sam na kraju večeri bila sam spremna povjerovati da svatko u publici na prsima ima istetovirano “Dropkick Murphys”, in a rose tattoo.

Slapshot iliti bend za koji znamo gdje je bio ’91.

Nećemo vam tajiti, bili su u Hrvatskoj i to u Puli. Kultnog pulskog filmskog festivala nije bilo te godine, ali ovi HC pankeri su došli. Pomalo je romantična ta veza Irske i Hrvatske sve dok ne promislite o njoj u aktualnom kontekstu. No popričajmo najprije o glazbi i atmosferi jučer. Posjetitelji su ozbiljno shvatili rani početak i već je Slapshot mogao uživati u punoj Tvornici i povremenim šutkama ispred pozornice. Ispravak navoda, puna Tvornica je mogla uživati u čvrstom zvuku ovih bostonskih Iraca. Ovaj je bend poput dobre i žestoke poezije, hermetički zatvoren sa svih strana. Ovdje nema višaka, niti pretencioznosti. Gledajući i slušajući ih shvatite da upravo tako zamišljate prave Irce. Oni se mole pa psuju pa se opet pomole i nastave krvariti (kako kaže klasik The Poguesa). Još kada je pjevač Jack (kako nego) Kelly rekao da “nisu ništa posebno”, da su samo predigra glavnim zvijezdama, poželjela sam da im pivo padne u njihove radničke ruke i da se vrati zlatno doba nogometa – ukratko: sve. Koliko su Dropkick Murphysi predvidljivi, toliko Slapshot nije. U publici je bilo nekoliko glava kojima je bend vrlo dobro poznat, ali većini je ovaj bend ipak bio iznenađenje. I hvala im na tome!

Foto: Monika Bračević/Ziher.hr

Let’s go Murphys!

Službeni koncert otvorio je klasik Shamsa If The Kids Are United, a zatvorio Frank Sinatra s My Way. Između se našlo nešto manje od sat i pol Murphysa i njihove, za ovu turneju uvježbane playliste od koje ne odstupaju previše. S tim na umu jučerašnji dupli bis ne zvuči kao nešto vrlo spontano, da ne kažem punk, ali publika nije bila cinična. Nakon Lonesome Boatman buntovnici s razlogom su izvadili oružje, harmoniku, gajde (ne i trubu) i nastavili u revijalnom tonu. Duša benda, basist Ken Casey, pozdravio je publiku i zahvalio im na 21 godini ljubavi i podrške. To je, dosta neobično, bilo sve od izravnog kontakta s publikom do samog kraja koncerta.

Ne sjećam se u kojem je trenutku postao aktivan video zid, ali za vrijeme pjesme The Warrior’s Code počela su moja razmišljanja o paralelama s U2-om. Jedno je pitanje na koje će fanovi oba benda imati isti odgovor. Pitanje je “Zašto je DKM/U2 važan bend?”, a odgovor je protupitanje “Jesi li ikad bio na njihovom koncertu?”, jer je svima koji su bili očito jasno o čemu se radi. Oni znaju osvojiti svoju publiku, a njihovi koncerti su stadionski koncerti. Bila to Tvornica, Dom sportova ili Stadthalle, njihove se pjesme pjevaju kao stadionske himne. Također, U2 je u svojim počecima, zbog glazbene neukosti i naivnosti bio povezivan s punkom i novim valom. Mogle bi se istaknuti i neke manje očite paralele, ali spomenimo bolje najočitiju, taj nepobjedivi šarm smaragdnog otoka.

Foto: Monika Bračević/Ziher.hr

“Hodaj s bengalkom i nikad nećeš hodati sam”

Kad smo već kod stadiona, jeste li primijetili baklju u publici? Ona se pojavila na obradi himne FC Liverpoola, You Will Never Walk Alone. Kad nas već sam bend nije imao čime šokirati, drago mi je da netko u publici je. Ovo je zasigurno jedan od onih koncerata koje velikim dijelom čini publika. Sve bi to bilo pomalo isforsirano i lažno da Dropkick Murphysi nisu svjesni kako imaju fantastičnu bazu fanova. Nju čini nekoliko generacija strastvenih luđaka koji su za kartu bili spremni platiti više od službene cijene i kojima ne smeta ni to da ih zaliju pivom, pogode čašom u glavu ili zapale bengalkom.

Neke pjesme su pokrenule skidanje i šutke čak i u kutovima galerije. Vrhunac koncerta bile su Blood, First Class Loser i genijalna Johnny I Hardly Knew Ya. Rose Tattoo, Out of Our Heads i Worker Songs ostavljene su za prvi bis, a Boys Are Back, I’m Shipping Up To Boston, koja ih je proslavila, i Until the Next Time, pjesma koja zvuči kao keltski blagoslov, ostavljene su za kraj. Kad je bilo gotovo, cijela Tvornica se s grupom, koja se popela na pozornicu i njihala u znojnom zagrljaju, nadala ponovnom susretu. S obzirom na sve te tajne veze između Hrvata i Iraca, želja bi svima mogla biti lako ispunjena.

Foto: Monika Bračević/Ziher.hr

Laku noć, Hrvatska!

Nakon razgovora o glazbi možemo se vratiti u stvarnost u kojoj hrvatska mladež odlazi u Irsku, u zemlju iz koje su preci članova ovih bendova odlazili u prošlom i pretprošlom stoljeću. Oni tamo ne idu na koncerte i zasad nije poznat nijedan emigrantski hrvatski punk bend (ali još nam je dopušteno sanjati). Blago Ircima što su Irci i što i nakon sto godina uspijevaju čuvati svoj identitet u tuđoj zemlji. Pitam se hoće li za nekoliko desetljeća zaživjeti hrvatska underground scena u Irskoj? Pitam se, ali nekako sumnjam. No mogli bi se iznenaditi, jer mi iskustvo govori da je i Ircima lakše biti Irac izvan Irske. Možda nas čeka razdoblje etno cro panka koji će zaraziti svijet. Možda nas ne čeka ništa. A možda tek još jedan ovakav koncert. Pogodba je to koju bi prihvatila gomila  ruku jučer podignutih u Tvornici.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.333 out of 5)

Komentari