Izvještaj – Earth: Meditativnost izgubljena u moru stajaćih ljudi
Earth je ponovno svratio do Hrvatske, nakon što je prošlo ljeto bend proveo u Europi, kad smo ga uspjeli pogledati čak na dva festivala, poljskom OFF-u i našem Superuhu. Svi koji su se u utorak zaputili na koncert u Močvaru, možda i najvrijedniji klub zagrebačke alt scene, znali su kakav ih i koliko dugačak koncert očekuje. Bend je iznjedrio kompletan drone metal žanr, zajedno s pripadajućom scenom, tako da je bilo prilično jasno da će glazba biti spora, pa čak i uspavljujuća, no ovaj njihov klupski koncert nije me uspio toliko impresionirati kao odvratno dobra izvedba u evangeličkoj crkvi u Katowicama.
Već sam i sebi dosadan, ali uvijek kada sam u prilici zagovarat ću sjedenje na koncertu, pogotovo kada se radi o toliko sporoj izvedbi kakva je bila ova Eartha u Močvari. Prošle sam godine, uz spomenuti Earthov koncert u crkvi, odgledao i koncert Scotta Kellyja u Močvari te jazz noir sastav Bohren & Der Club Of Gore u Pogonu Jedinstvo. Ne bih se želio kompletno ponavljati, pa moje lamentacije o tome koliko je bitno sjediti na tihom instrumentalnom koncertu možete pročitati na dva zasebna linka iznad. Ovaj koncert u Močvari nažalost nije bio takve prirode, pa ga je bilo malo teže pratiti.
Drone je toliko spor glazbeni žanr da ga je ljudskom mozgu izrazito teško pratiti. Čak i ako ste fan ovakvog glazbenog izričaja, ne možete ne primijetiti da vam mozak u periodu kada su odsvirana dva riffa na gitari odnosno kada je ritam sekcija to skladno popratila pokojim udarcem ili trzajem, zahtjeva i očekuje daleko više podražaja. Možda je i samo do mene, no na Močvarnom sam se koncertu u nekoliko navrata ulovio kako zujim okolo, tražeći nešto zanimljivije. Vjerujem da isto ne bi bilo tako da sam sjedio, da sam tijelo stavio na niži energetski položaj, tada bi bilo daleko manje stvari koje mogu odvući pažnju.
Sjećam se kako sam ljetos u Katowicama kompletan koncert odgledao fokusiran na način proizvodnje riffova na gitari Dylana Carlsona. Vidio sam to i u utorak. Tvrdim da je čovjek jedan od najboljih gitarista današnjice. Možda to nećete primijetiti na glazbi, ali ako pažljivo gledate na koji način trzajima prsta po žici na vratu oblikuje riff jednostavno će vas oduševiti. Zadivljen sam i zgražam se istovremeno nad sporošću glazbe. Ne znam bi li na mjestu Adrienne Davies imao strpljenja toliko sporo udarati nešto što se marginalno može nazvati ritam izvedbe.
Bend je nažalost najbolje poznat po prijateljstvu Dylana Carlsona i Kurta Cobaina, u kojem je prvonavedeni bio i kupac puške kojom si je potonji raznio facu, međutim nemam neku ideju u kojem je to smjeru moglo utjecati na glazbu benda. Fascinantno je što gotovo redovito na albumima gostuje i Mark Lanegan, koji je na zadnjem albumu „Primitive And Deadly“ gostovao na pjesmi There Is A Serpent Coming. Istu smo na koncertu slušali bez famoznog gostovanja.
Prije Eartha nastupili su Black Spirituals, bend sastavljen od bubnjara i gitarista koji se usput igra s efektima i klavijaturama. Bolesno psihodelična i disonantna kombinacija. Sada mi je jasno zašto sam u najavama čitao da su prema glazbi orijentirani više na jazz način, upravo iz razloga jer ostavljaju dojam da nijedan dio nastupa prethodno nije napisan, imao sam osjećaj da gospoda pred nama stvara izvedbu u tom danom trenutku. To je ujedno bio i najzabavniji dio večeri, možda i previše zabavan za odgledati prije sporog Eartha. Jednostavno vas uvede u nekakvo eksperimentalno i uzbudljivo stanje uma, čijeg se utjecaja kasnije kada morate pogledati drone koncert teško otarasiti.
Navedeni je žanr daleko lakše pratiti u mirnijem i spokojnom okruženju, dok jako dobro funkcionira i kao pozadinska glazba. Vrlo vjerojatno će se naći netko tko bi mi spomenuo da nisam shvatio meditativnu važnost koncerta, međutim jesam, ali u moru stajaćih ljudi bilo je jako teško uživati u koncertu na taj način.
