Izvještaj – ESC Life + Lolita + Mark Mrakovčić: Ležernost i dobro raspoloženje povodom promocije albuma

Iznimno talentirani Mark Mrakovčić sa svojim je bendom/projektom otvorio jučerašnji koncert u Malom pogonu Tvornice kulture kao predgrupa ESC Life-u. Unatoč tome što je nastupao bez bubnjara, priredio je izvrstan show. Bez pretjerane najave članovi su se popeli na stage i započeli svirati repertoar koji je toliko raznovrstan i dosjetljiv da je svaka nova pjesma zvučala kao cover benda pedesetog žanra. Pjesme variraju od western folka do svojevrsnog ‘zlog’ popa, kao da slušate hibridnu smjesu Johhny Casha, Devina Townsenda i Stephena Lyncha. Udio klavijaturista Ivana Vondračeka upotpunjuje zvučnu kulisu koristeći sampleove ksilofona, elektronskih bubnjeva, cvrkuta ptica do kojekakvih zvučnih efekata čineći bend ultra zabavnim, pogotovo za ljude poput mene koji su prvi put prisustvovali tom glazbenom cirkusu. Svaka pjesma ima glavu i rep protkan humorističnim dosjetkama što verbalnim, što glazbenim. Definitivni pun pogodak.

Premda je bend izazivao salve smijeha i nasmiješenih lica, nažalost, publika je izgledala kao da je netom prije koncerta prisustvovala masovnoj sahrani. U inertnoj masi se isticalo par pojedinaca koji su davali „višak“ znakova života, no prevladavajuća atmosfera u publici bila je zabrinjavajuće troma.

Bend Lolita bio je druga i zadnja predgrupa večeri. Iako snažan, instrumentalni dio benda nije bio dovoljan da potakne publiku na bilo kakvu kretnju. Većina pjesama rađena je po sličnoj formuli te kroz cijeli nastup nisam osjetio veću oscilaciju u dinamici. Da ne bi bilo zabune, dečki ono što sviraju, sviraju besprijekorno, no žalosno je vidjeti da od svih članova benda, bubnjar (činjenično najstatičniji član bilo kojeg benda) najviše unosi energičnost u to što radi. Vokal, ujedno i jedini gitarist, vokalnim sposobnostima nije me oduševio, prvenstveno zbog labavog kontroliranja glasa i pucanja istog. Kao što sam već naveo, većina (ako ne i sve) pjesme su sporije te nijedna nije iskakala iz tog okvira. Osobno, smatram da bi bolja ideja bila zamijeniti redoslijed predgrupa kako bi atmosfera došla do vrhunca netom prije nastupa benda večeri.

ESC Life me istinski oduševio. Pripremajući se na stageu, zasvirala je intro pjesma, kao u nekakvom MMA meču. Međutim, to nije bila ekstremno nabrijana ratna mašina od pjesme kako to već biva u borilačkim sportovima nego Don’t Stop Believing grupe Journey. Reakcija publike je inicirala zabavnu atmosferu koja je trajala za vrijeme kompletnog njihovog seta. Bend je ostavio profesionalan dojam, od zvuka (moram naglasiti činjenicu da je tonac dobio pohvalu i aplauz) do izvedbe, kako vokalne tako i instrumentalne. Frontmen, basist i vokal benda, Nara, doslovno je vodio bend kroz sve etape koncerta. Pri svakoj komunikaciji s publikom dobili ste i humoristične zajedljive komentare, od nazivanja Jacka Whitea drkadžijom koji neće dobiti njihovu ploču – do odvraćanja na povike iz publike poput: „Sviraj Ninu Romić!“. Dvoglasjem na pjesmama poput Absentee i Access All Areas dečki su pokazali zavidnu razinu sinkroniziranosti i točnosti, dok su se pozornicom kretali kao da im je drugi dom. Opuštenost, nedostatak treme i vidno dobra raspoloženost učinili su event zabavnim novim iskustvom za laika poput mene u tom žanru, a poprilično sam uvjeren da su uživali i inertni znalci.