Istaknuto
18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

18.01.2017.

Zatvorite se i ove subote u Kavez s Glazbenim loncem – to će učiniti i Phaneron!

Glazba

Izvještaj – Exit Festival, 3. dan: Rasprodan treći dan Exita pobijedio samoga sebe

12.07.2015. Anja NežićFoto: https://www.flickr.com/photos/exitfestival

Dan prije dana D –  koji je već danas – preživjeli smo još dvadeset i četiri sata lude Exit avanture. I kad kažem dvadeset i četiri sata stvarno i mislim dvadeset i četiri; budući da su određeni pojedinci bili u festivalskom raspoloženju od ranoga subotnjeg jutra pa sve do pred par sati kada su se vratili svojim šatorskim domovima. Nema labavo. Subotu su obilježili rekordna gužva (u festivalskom je prostoru bilo 52 000 ljudi čime je oboren rekord iz 2007. od 49 000 posjetitelja), Manu Chao, Martin Garrix, lampioni, pogubljeni i nađeni mobiteli te prijatelji i sreća u beskrajnim količinama koja je zaštitni znak ovoga festivala.

Program je na Main Stageu otvorila divna Sara Renar u prerano vrijeme za naše sporo, ali elegantno hodanje od kampa do Tvrđave pod dirigentskom palicom H. H.-a, ali i takvim smo hodom ipak stigli na dio koncerta Johna Newmana koji je očekivano privukao puno ljudi. Newman je bio vidno dobro raspoložen, a bila je i publika, s obzirom na to da je znala većinu pjesama, što me osobno iznenadilo jer sam jedna od onih ljudi koji Newmana znaju isključivo po hitu Love Me Again. No taj simpatični Englez ima još puno pjesama i suradnji poput one s Rudimentalom na skladbi Feel the Love koje su jednako poznate, samo što čovjek na njih zaboravi dok ih ponovno ne čuje. Bilo kako bilo, Newman je baš lijepo rasplesao publiku i pripremio teren za francusko čudo španjolskoga podrijetla poznato kao Manu Chao i njegovu La Venturu.

[John Newman] Foto: https://www.flickr.com/photos/exitfestival

[John Newman] Foto: https://www.flickr.com/photos/exitfestival

Nastup na Exitu bio je njegov drugi kojeg sam gledala (prvi je put to bilo u Puli 2008.) i ono što se mora reći je da su njegovi nastupi prilično uniformirani. Osobno mi to ne predstavlja veliki problem jer govorimo o dvosatnim nastupima odsviranim gotovo u komadu, prožetim komuniciranjem s publikom i njenim animiranjem, ali me isto tako ni ne motivira da kupim kartu za neki njegov koncert u bliskoj budućnosti. Drugo što postaje jasno nakon tek par njegovih odsviranih pjesama jest činjenica da su Gustafi preuzeli (ne ulazim u legitimnost i legalnost toga) otprilike 90% Manuovih riffova, stila, pokreta pa i načina na koji izvodi koncerte. Jedina je razlika dodavanje ženskog vokala i pjevanje na istarskom. Sve drugo je u najmanju ruku jako slično. No kako Gustafi nisu svirali jučer, a Manu jest –  vratimo se s digresije na temu. Manu je beskrajno simpatičan, pozitivan i zabavan, a takva je odmah i publika i atmosfera tijekom njegovih koncerata. Svi propjevaju na francuskom, španjolskom, engleskom, ma kojem god jeziku, skaču, plešu i uživaju. Jedini je problem svega toga jučer bila gužva koja je svaki plesni pokret činila i svojevrsnim hodom na rubu koji je mogao završiti udaranjem čovjeka do vas ili pak njegovom rukom u vašim rebrima. Na sreću, znamo hodati po rubu pa nije bilo ozljeda, a ono čega je bilo jest deranja Próxima Estación –Esperanza, Politik Kills, La Vida es una Tómbola i ostalih sličnih slogana, ujedno i naslova pjesama ovog zagriženog, glazbenog buntovnika i revolucionara 21. stoljeća. Pohvalu zaslužuje i La Ventura koja je izuzetno uigrana i barata različitim instrumentima bez greške i stanke. Clandestino, Me Gustas Tú ili Welcome to Tijuana zvuče sjajno u njihovoj izvedbi i definitivno ostavljaju dojam vječnih pjesama kakve je stvarao neponovljivi Bob Marley. U konačnici, koncert je bio vrlo profesionalno odrađen, a u tom su se profesionalizmu donekle nazirali obrisi šablone, ali nećemo se ljutiti jer smo na Exitu, a na Exitu nema mjesta ljutnji. Samo ljubav!

[Manu Chao] Foto: https://www.flickr.com/photos/exitfestival

[Manu Chao] Foto: https://www.flickr.com/photos/exitfestival

Prije velike seobe naroda u prostor mts Dance Arene neki su čekali prijatelje koji se nisu javljali na mobitele (zapravo je nedostatak besplatnog WiFi interneta u festivalskom prostoru najozbiljnija zamjerka koju zasad mogu uputiti Exitovu organizacijskom timu), a neki su stigli i do Fusion Stagea poslušati Nuclear Assault. Nuklearci su američki trash-metal bend koji ne growla, ali svira poprilično žestoko i ozbiljno. U bendu se najviše ističe bubnjar, Glenn Evans koji je fascinantno baratao svojim palicama tijekom čitavoga koncerta i činio ovo, moje prvo metal iskustvo, malo lakšim. Njujorčani su bili hladan tuš prije povratka u sigurne vode komercijalne glazbe i nastupa Martina Garrixa, čija je izvedba u mts Dance Arenu privukla možda i više ljudi no Hardwell dan ranije.

S Garrixjem su, kao i s Hardwellom, došli i vatra, vatromet i dimni oblaci, a svima nam je bilo zabavno pogađati u kojem će se trenutku što aktivirati. Kada čujete Drop that bass jedno će se od navedenoga zasigurno aktivirati. Na njegovu je performansu (glupo bi bilo nazvati to koncertom jer to nije koncert) bilo zabavno, ali meni i dalje nije jasno kako i zašto su on i njemu slični uspjeli postići takvu slavu. Nemam problema s njim niti s onima kojima je to vrhunski oblik zabave, samo ne razumijem u čemu je takva fora u DJ pultu, miksetama i Drop that bass rečenici. No to je moj problem i neka tako i ostane. Što se nastupa tiče, Garrix je izmiksao svoje najpoznatije pjesme kao što su Animals, Wizard i Gold Skies (koje su, ako smijem primijetiti, ujedno i skoro cijeli njegov autorski opus), a onda miksao tuđe pjesme koje su većini bile i poznatije. Tijekom njegova nastupa po nama su padali bijeli konfeti, ali i pive i ostala pića koje su partijaneri u žaru partijanja odlučili teatralno bacati po ljudima. Još jedna stvar koju ne razumijem i koja me živcira. Garrix, inače devetnaestogodišnjak, je izvrtio i neke zanimljive dionice koje su stvarno bile vrijedne aplauza, ali sve u svemu, ništa revolucionarno ni spektakularno.

Foto: https://www.flickr.com/photos/exitfestival

Foto: https://www.flickr.com/photos/exitfestival

Zadnji koncert na kojeg smo mi jučer odlučili otići bio je onaj Vatre u pet sati ujutro na Main Stageu. Dakle, mi smo htjeli slušati Dečaka, virovitičku Vatru koja pjeva o crnom i crvenom, nadali smo se i Čivri. Ono što mi nismo znali jest da ta Vatra uopće ne nastupa na Exitu nego da mi zapravo čekamo beogradsku Vatru, odnosno DJ četvorku, i još bolje od svega, da smo na njenom koncertu dok se živciramo jer naša Vatra kasni. Shvatili smo to negdje na polovici nastupa ove DJ četvorke i onda se pokunjeno vratili u kamp jer smo čekajući krivu Vatru propustili Kišu metaka na Fusion Stageu, a vjerojatno i neki drugi koncert bolji od ovoga na kojemu smo bili. No što se može, čovjek uči dok je živ. Nadam se samo da danas nećemo ponoviti ovakav propust i stići na sve, a to sve, uz mnogo drugoga, uključuje i Milky Chancea, Capital Cities, Faithless, a onda i Hladno pivo (valjda će stvarno biti oni ćelavi iz Gajnica) i milijun drugih događanja koja ćemo slučajno otkriti. Jučer je Exit po prvi put u povijesti bio rasprodan, što nas tek čeka danas na Faithlessu možemo samo zamišljati.

Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari