Izvještaj: Glazbena komedija u režiji Lake i Lele
Jeste li ikada gledali „The Rocky Horror Picture Show“? Možda vam je promakla kultna glazbena komedija; to vam mogu pokušati oprostiti, ali ako ste svjesno propustili Laku uživo, mislim da moramo razgovarati.
Elvir Laković zvani Laka vratio se sa svojom sestrom Mirelom i prijateljima u KSET povodom njegovog 40. rođendana. Živo, kako KSET zvuči u mojoj rečenici, tako zvuči i u Lakinim riječima. Laka mu je poželio još toliko godina i rekao da će doći za drugih 40 godina, a rečenica: „Ja mogu posthumno doći“ svjedoči o tome kako ga ništa neće zaustaviti u toj namjeri.
No, osim Lakine odanosti publici u KSET-u i članovima kluba, ta rečenica svakako prejudicira još ponešto. Zašto sam spomenula „The Rocky Horror Picture Show“? Ako ste gledali, možda već znate što ću reći. Da, Laka i Lela su kao Riff Raff i Magenta. Od prvoga takta, možda zbog papirnatih zvijezda koje su sjale iznad njih, možda zbog Leline natapirane kose ili Lakinih bezvremenskih pokreta, bila sam uvjerena da oni nisu s ovoga svijeta te da će do kraja koncerta i nas odvesti na svoj matični planet. U spomenutom glazbenom spektaklu Riff Raff i Magenta su brat i sestra s planeta Transsexual koji na Zemlju dolaze s važnom misijom od koje naposljetku odustaju – nadajmo se da Laka i Lela nikada neće. Osim što pojavom podsjećaju na vanzemaljskoga brata i sestru, glazba kojom su popraćeni njihovi ljubavno-politički tekstovi nikako nisu gasovi, već autentični rock’n’roll koji je i u suštini parodičnog „Rocky Horrora“. Laka i Lela su fenomen; svemirsko, a naše.
Laka jest naslovni lik, ali s užitkom ću posvetiti nekoliko rečenica samo Leli, bez koje bi se, sigurna sam, u zvjezdanoj prašini izgubili i Laka i dječaci i djevojčice u tami ispod pozornice. Lela je ta koja diše s publikom, dok Laka proizvodi kisik. Ona netremice promatra i prati ljude u publici, a jednostavna psihologija razlog je što su veći dio koncerta sve oči uprte u nju. Laka, srećom, zna kakvo blago ima u svojoj sestri. Jedino što me malo razočaralo je to što nas na kraju koncerta nisu odveli na drugi planet, već su nas pozvali u Sarajevo, u stvarnost. Simbolično, nakon koncerta u WC-u sam srela mladića i djevojku koji su se svađali – nadam se da im nije istekao rok trajanja. Nadam se, jer Lakovići zaista vraćaju vjeru u ljubav koja ima govornu manu te upućuju na drugu, bolju stranu svakodnevnog.
Dopustite mi još jednu filmsku reminiscenciju za kraj. Sjećate li se razgovora koji u „Notting Hillu“ vode Julia Roberts i Hugh Grant ispod Chagallove slike? Julia Roberts kaže kako bi ljubav trebala biti kao žena na slici i plutati tamnim plavim nebom. Hugh Grant dodaje „s kozom koja svira violinu“. Zvuči li vam poznato? Ako ne, niste slušali Laku i Lelu. Srećom, nudi vam se još jedna prilika, jer ovo ljeto nastupaju na Ferragostu. Vidimo se na jezeru!
