Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Glazba

Izvještaj: Glen Hansard, čovjek koji je doveo Boga u Lisinski

10.03.2016. Zrinka Kunić
Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Razmišljajući kako i da li uopće početi pisati ovaj izvještaj pitala sam se za koga se uopće izvještaji pišu. Glen Hansard neće ga razumjeti jer je na hrvatskom, a oni koji nisu bili u Lisinskom tek ga neće razumijeti jer emocije i zanos nemoguće je prenijeti u pisani oblik. Čak niti svi koji su sinoć bili prisutni ne moraju se složiti sa svime što će biti napisano jer svatko je sa svojom pričom ušao u dvoranu i svatko sa svojom emocijom iz nje izašao. Odlučila sam, dakle, da ću ovaj izvještaj pisati za sebe. Poslužit će mi da još jednom preslušam sve pjesme sinoć izvedene i pretočim doživljenu katarzu u pisano sjećanje.

Potpisnica ovih redaka nikada ne plače u javnosti. Istoj toj osobi jučer su se noge u nekoliko navrata tresle, a suze tekle niz obraze usred solidno popunjene Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Na kraju večeri ostala sam prazna i najiskrenije sretna. Ja koja sada ovo pišem više nisam ona ja od dana prije. I koliko god to zvučalo kao klišej – ovo je bio koncert koji je mijenjao živote.

Tri i pol sata trajalo je transcendentalno iskustvo, ono koje se doživljava jednom u životu. Počelo je s laganim uvodom Markete Irglove koja mi je smirila dušu nakon nebrojeno mnogo nakupljenih stresova, razočaranja i tuga koje prođu kroz prosječan ljudski život. Već na Let me fall in love vilica mi je drhtala, tek je počelo, a u zraku se osjećalo da Lisinski više nikada neću gledati istim očima. Marketa, sama na mračnoj pozornici s tek jednim snopom svjetla reflektora koji je ukazivao na njenu pojavu na klaviru, nježno je i snažno pripremala publiku na ljepotu koja će se u naredna tri sata izliti na nju i ostaviti je potpuno opranu od svega s čime je sinoć došla na koncert.

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Marketina samozatajna krhka pojava i glas nalaze se u (dis)balansu usporedivim s yin-yang energijom. Iz tolike jednostavnosti kojom zrače njezine The Leading Bird, If you want me, Remember me i The Hill istječe jedna toliko kompleksna emocija da bi trebala raščlaniti svaki njen sastavni dio kako bi je imenovala. Skromna i beskrajno simpatična, ispričala nam je crtice svoga života – kako je šetajući zagrebačkim ulicama razumijela jezik, kako iz Hrvatske kao djevojčica nosi sjećanja vrelih ljeta punih komaraca i borovih iglica, ali i kristalno čistog mora. Pokazala je iskreno oduševljenje Hrvatima kao izrazito uljudnim narodom, a podijelila je i s nama anegdotu iz djetinjstva o svojim glazbenim počecima koji korijene vuku iz gledanja mjuzikla Jesus Christ Superstar. Publika, dvorana i klavir na kojem je svirala trenutno su je inspirirali i odlučila je odsvirati i pjesmu zbog koje se zaljubila u glazbu – I don’t know how to love him.

Tiho kako je došla, tako se i spustila s pozornice, ostavivši predznake energije koja će tek uslijediti da lagano lepršaju Lisinskim, uvlače se u tapecirung, parkete i drvene zidne obloge.

Glen je, pak, nešto sasvim drugo. Prije samog nastupa izašao je iz svoje sobice u katakombama Lisinskog i omogućio mi da sa sobom ponesem fotografsku uspomenu koja će, kako će se kasnije pokazati, svakim satom sve više dobivati na značenju. Ako ste se ikada pitali kakav je Irac zaista i je li sve ovo što smo mogli vidjeti na pozornici samo dio scenskog nastupa, preporučam da (još jednom) pogledate „Once“. U njemu, jučer sam se uvjerila, uopće nije glumio, bio je ono što on doista jest.

Što je značilo “Save a soul mission” ispisano na pozornici shvatit ćemo tek na kraju. Pojavio se s gitarom i Return, a već na My Little Ruin dvoranom je odzvanjalo osam različitih instrumenata. Na When your mind’s made up počeo je dovoditi instrumente do same granice njihove uporabnosti, pokušavajući i uspjevajući iz njih iscijediti svaki mogući zvuk. Takvu žestinu sviranja mogu proizvesti samo najiskreniji glazbenici koji svoje instrumente ne maze, već se s njima bore u lavovskoj bitci za svaku notu i protiv svake tišine. A ono što Glen radi kad se odmakne od mikrofona i nastavi urlati zove se katarza.

Bird od Sorrow dovela je do prvih suza, a takvu izvedbu može postići samo osoba koja je u simbiozi s glazbom i tekstom. U ovom trenutku već se lagano gubim, fokus mi se sužava, vidim samo Glena i bend, a sve oko mene je u mraku. I lijevo i desno, i prošlo i buduće, sve je prekrio mrak; sjedim na tribini i svjesna sam samo sadašnjeg trenutka. Znam, izgleda obično i gotovo svakodnevno, no upravo je u tome zamka – ovakvi trenuci događaju se samo par puta u životu.

Posvećivao je tako Glen pjesme, jednu za drugom, najrazličitijim osobama i stadijima života – svome ocu, talentiranom alkoholičaru, izrazio je ljubav kroz Paying my way, Muzeju prekinutih veza (koji je, sasvim simbolično, pronašao njega) odsvirao je Philander, tužnome svijetu u kojem živimo pružio je otkupljenje u McCormack’s Wall, ljudima koji moraju napustiti svoje domove u potrazi za boljim životom poklonio je soundtrack za put i sretan dolazak cilju s Way back in a way back when. Vodio nas je kroz svoje stihove nabijene tolikom količinom energije i zanosa da je zaista dobro što je koncert bio sjedeći jer noge ovo putovanje sigurno ne bi izdržale. Nije čudno da čovjek u skrivene zakutke svojih sjećanja, razmišljanja i htijenja zalazi u potpunoj opuštenosti, a Glen je to znao.

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Glenova se glazba ne pjeva. Ona je stvorena za slušanje i proživljavanje, za razmišljanje i generalna pospremanja uma. Kako i sam Glen kaže: „Ako pjevaš iz srca (i sa srcem), uvijek si u tonalitetu“. Srca su se nadglasavala s Glenovim glasom i odnijela pobjedu. Nekoliko puta cijeli se Lisinski dizao na noge sasvim nesvjesno, svi smo bili u istom tonalitetu istinskog uživanja u glazbi i pojavi nadarenog Irca. Dvorana se pretvorila u veliki dnevni boravak, ljudi s tribina sišli su u prve redove i sjedili na podu, na pozornici, gdje god su stigli. Glen je razgovarao s publikom, nadvikivao se s tribinama, pjevao o vodi kojom se osvježavao i davao nam savjete koje smo svi urezivali u pamćenje. „Neki ljudi nisu za promjene i zato ih moramo voljeti“ ostalo je visjeti u zraku, a promjena je tek bila na vidiku.

Svjetla su se ugasila i bend je sišao s pozornice. Bis je bio neminovan, bilo je samo pitanje kada i s kojom pjesmom ćemo nastaviti ovu večer koja nikada nije trebala završiti. Svi su pogledi bili uprti u mrak pozornice, a onda se pjevač ukazao na tribinama, s gitarom i bez ikakvog ozvučenja.

Say it to me now. To je pjesma koja me prije sedam godina privukla Glenovoj glazbi i nakon koje sam nastavila ploviti njegovim uratcima, uvijek iznova vraćajući se baš toj pjesmi koja za mene osobno ima i preveliko značenje. Gledala sam nebrojeno mnogo izvedbi ove pjesme i zamišljala trenutak kada ću je čuti uživo. Svatko ima jednu takvu pjesmu, pjesmu koja, da je izvedena u tramvaju u žiži gradske gužve, momentalno sve zaustavlja i vodi u raspad svega što poznajete u sebi. Ona je kao molitva, meditacija, kako god želite. Say it to me now najkraća je veza između mene i onoga zbog čega sam ovdje na ovome svijetu, a kada je upijate s nekoliko metara i gotovo tisuću ljudi oko sebe koji stoje u potpunoj tišini, ekstaza nastupa trenutačno.

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Foto: Niko Goga/Ziher.hr

Na pozornici nešto kasnije pridružila mu se Marketa i Falling Slowly razlio se dvoranom, a Zrinka Cvitešić dobila je priliku izvesti drugi dio pjesme s osobom koja je zaslužna za njenu svjetsku slavu. Za vrijeme dok je Marketa izvodila I have loved you wrong Glen Hansard sjedio je za klavirom i brisao suze. A onda je sve eksplodiralo s Her Mercy, Lisinski je odaslao milost koja je cijelu večer buktila u tijelima te na kraju izašla kroz vrške prstiju, simbolično, kao što je i sva ta milost bila cijelu večer stvarana vršcima prstiju dvanaest glazbenika.

Ovi osjećaji koji su se javili u meni izgledaju kao resetiranje duše na tvorničke postavke, ostavio me tamo uplakanu, iscrpljenu i zbunjenu, nisam vjerovala da se ovakvo nešto može doživjeti na koncertu, ma da se takvo što može doživjeti igdje. Obično kada plačemo od sreće plačemo zbog sebe, možda ne vjerujući da to zaslužujemo, možda kao olakšanje nakon dugog čekanja. Jučer sam prvi puta osjetila poriv da pustim suzu zbog druge osobe, iz jednostavne sreće i zahvalnosti što ta osoba postoji i što se nalazimo ovdje na istoj planeti. Koncert Glena Hansarda bilo je duhovno iskustvo koje je iza sebe ostavilo glazbeno produhovljene ljude, očišćenih duša inspiriranih za uživanje u životu. Za svaku je osobu Bog nešto drugo – osoba(e), sila, energija. Čak i ako niste religiozni postoji ono nešto što vas neobjašnjivo ostavlja bez riječi. Za mene je Bog emocija, ljubav, mir i ravnoteža – sve ono što je Glen donio sa sobom u Zagreb.

Iza nas je Lisinski ostao na prvi pogled prazan, ali ako se ikada tamo ponovno nađete i odnekud čujete prigušeni zvuk gitare, to je Glenova gitara koja je ostala zarobljena ondje jer još uvijek nije rekla sve što je trebala.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(33 votes, average: 4.697 out of 5)

Komentari