Izvještaj – Hartera i Karlovačko RockOff: Povratak na stare staze
Večer u prostoru Exportdrva u Rijeci 30. rujna prošla je u najboljem mogućem tonu. Festival Hartera ponovo je zaplovio na dobro poznatim zvukovima, a uz pomoć Karlovačko RockOffa predstavili su nam i finaliste, odnosno bendove koji bi u bližoj budućnosti trebali biti dodatna snaga na sceni. Vrijeme je bilo pravo riječko – vjetrovito – a približavanjem starom industrijskom prostoru koji je smješten par minuta od Korza, dojam i atmosfera prave rock večeri samo su se povećavali.
Vjerojatno su svi bili u čudu kada su u 20 sati zakoračili u Exportdrvo, a tamo Let3 već razvaljuje po starom materijalu. Mrle, Prlja i ekipa prvih sat i pol vremena svirali su pjesme s “Two Dogs Fuckin'” i “El Desperado” te i nešto mlađu ekipu podučili kako se rokalo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. U tom ekskluzivnom setu nekako se najviše istaknula tmurna i atmosferična U rupi od smole koja obiluje gitarskim solažama i brzim tempom. Većina pjesama s tih albuma nije toliko pjevna niti potiče na kakvo skandiranje ili zborsko pjevanje, ali ipak smo vidjeli da Let3 itekako ima materijala za koncert koji će trajati bez problema tri sata i nikome neće dosaditi.
Finalisti i Kojoti
Ozbiljnost je pokazana i kod samih članova benda koji su za taj prvi set bili obučeni u stilu na koji od njih nismo navikli. Sasvim casual odjeća i petorka koja održava rock lekciju. Nakon toga finalistima zasigurno nije bilo lako doći na pozornicu i predstaviti se sada već mnogobrojnoj publici. Ivanka Mazurkijević našla se u ulozi najavljivačice i redom predstavljala Dno., Manntru, The Miceks i Scarlet Notes. Oni su u sljedećih dva sata pokazali što znaju, a na kraju možemo zaključiti kako za hrvatsku scenu nema zime. Napomenimo kako je od finalista natjecanja najbolje ocijenjena grupa Dno., koja se kao pobjednik prve finalne večeri plasirala na superfinale u Zagrebu 3. studenog.
Oko ponoći na pozornicu popeli su se Kojoti. Veliki ovogodišnji povratak obilježen je tako drugim riječkim koncertom u 2017., s tim da moram primijetiti kako je veći doživljaj čuti ih u nekom manjem klupskom prostoru, na primjer Pogonu kulture. To automatski ne znači da je koncert bio slabiji nego prije nekoliko mjeseci, već da je njihov zvuk nekako više prilagođen prostorima koji nisu preveliki. Ista stvar kao i s ranim albumima Let3, njihove pjesme čisti su rock koji nije namijenjen za zborska pjevanja, već uživanja u grooveu i energiji benda. Količina ljudi bila je na zavidnoj razini tijekom svih nastupa pa tako ni Kojoti nisu bili iznimka.
Rasprodano izdanje kao poticaj za budućnost
Trenutna ekstaza u publici dogodi se svaki put kad na stage stupi Goran Bare sa svojim pratećim bendom. Nisu to više Majke “od nekad”, ali ekipa vrsnih glazbenika upečatljivo prenosi zvuk Majki. Goran Bare, pak, priča je za sebe. Prorok, mučenik i zvijezda u isto vrijeme koja je u svakom trenutku sposobna podići koncert na razinu više nekom svojom provokativnom rečenicom ili gestom. Set od jednog sata bio je dovoljan da se ispuca onaj “greatest hits” dio, a bez da se udavi publiku nekim lakšim pjesmama koje Majke svakako imaju. Može se reći da je repertoar pjesama bio pažljivo probran tako da se ne odlazi previše u komorno-depresivne vode, već da cijeli nastup veže podloga rocka i bluesa.
Već u kasni noćni sat bilo je vrijeme da se završi s onima koji su sve započeli, a pritom mislim i na praktički sam koncept festivala Hartera. Let3 vratio se na pozornicu po drugi put i kao da je samo nastavio tamo gdje je završio nekoliko sati prije. Ovaj put u nešto njima primjerenoj i prepoznatljivijoj odjeći, odradili su ono što najbolje znaju, a to je raspjevati masu ispred sebe i učiniti ih zadovoljnima. Da ne kažem zadovoljenima. Nema smisla nabrajati njihove pjesme jer kada se zaredaju jedna za drugom, cjelokupni događaj postaje veliki rock party kakav samo oni mogu napraviti i okruniti jedan festival na najbolji mogući način. Festival Hartera nešto je što čini riječki identitet i zaslužuje da raste iz godinu u godinu. Nakon par godina lutanja i prostornih komplikacija, ponovo se krenulo u konkretnijem smjeru. Publike i zainteresiranih bilo je napretek. Dobre glazbe također. Zamjerke gotovo da i nema, a niti zaslužuju biti spomenute. Zaključak je sljedeći – festival Hartera, nanovo oživljen, diše punim plućima i Riječani zajedno s njime.
