Izvještaj – Hop Along: Zašto je Močvara ove srijede bila bolji ili barem jednako dobar izbor
Kada bi pričali o hektičnom koncertnom tjednu na zagrebačkoj sceni, ovaj iza nas vjerojatno bi bio prva asocijacija: Yammatovo uz Marca Almonda za sretne uzvanike, Mercury Rev u kući za ljude i umjetnost, Left Lane Cruiser u Tvornici kulture, Jerusalem in My Heart u Klubu… Hektična je tako bila i srijeda, a u žiži događanja čini se našao José González. Slijev mondenih djevojaka koje su vidjele njegovu sliku i priliku u ovotjednoj ediciji Cosmopolitana ili sličnog časopisa, i shvatile da je ovo IT događaj sezone, pohrlile su šesticom nakon kave na špici da poslušaju onu jednu pjesmu koju su čule na reklami.
Za jednog izvođača kojeg bi mogli strpati u ‘indie folk’ koš, hype gotovo da je bio nadrealan, dok je na tom koncertu očito bilo bitnije biti viđen nego uživati u odsviranome (sudeći barem prema izvještaju kolege i o problematici žamora koji je nadglašavao samog Joséa te ometao one koji su koncert zaista htjeli slušati). Jessica Pratt, koja je ovaj nastup otvarala, vjerojatno je prošla i gore od njega iako se također radilo o kantautorici s hvalevrijednim albumima. U svakom slučaju, daleko od toga da umanjujem glazbenu vrijednost ovog izvođača, no sva me ta pompa odbila od ovotjednog posjeta zapadnom dijelu grada. Pogotovo kada sam čula da philadelphijski indie rock sastav (nazovimo ih tako u najkraćim crticama) dolazi do Močvare, jer je istog trenutka pala odluka da će moje odredište 11. studenog biti upravo Savski nasip − umjesto ranije planirane Laube.
Da odmah na početku rezimiram, Hop Along je jedan od onih bendova za koje će šira publika svakako znati za nekoliko godina te će s veseljem pričati o ‘onom gigu 2015.’ kada su ih gledali ‘dok još nitko nije znao za njih’. Barem u Lijepoj našoj, jer su ove godine u inozemstvu već stekli zavidnu reputaciju. Primjera radi, na portalu AOTY (Album Of The Year) njihov recentni album je na visokom 22. mjestu najboljih izdanja ove godine (po ocjenama kritike i slušatelja), dok je ovogodišnji Gonzálezov „Vestiges & Claws“ negdje daleko, daleko iza na 363. mjestu. Ipak, popularnost među publikom i mišljenja kritike, čini se, često se razilaze i nikad nisu išle ruku pod ruku, tako da je pored nastupa samozatajnog glazbenika za gitarom − koncert benda Hop Along nažalost pao u drugi plan. A to je velika šteta.
Šteta zato jer to stvarno jest koncert koji nije trebao proći nezamijećeno. Bilo to zbog toga što su potpisnici za sada već kultni Saddle Creek records (koji pod svojim okriljem, između ostalog drži opus izvođača kao što Bright Eyes, The Rural Alberta Advantage i The Thermals), zato jer se u stranim medijima oslovljavaju kao ‘genre-defying’ bend te ih prate salve pohvala ili zato jer ih je čak i veliki Modest Mouse odveo sa sobom na turneju. Sudeći po broju okupljenih, njih svega stotinjak (odokativno rečeno), kod nas zaista nitko ne zna za njih ili im jednostavno nije dovoljno stalo. Kako god bilo, miljenici Pitchforka i vlasnici jednog od ponajboljih ovogodišnjih izdanja (kako po mom osobnom ukusu, tako i po ranije navednoj listi) posjetili su Močvaru na još jednoj ediciji ‘Indie emo naočale giga’.
Pri samom ulasku u dvoranu postalo je jasno da će ovaj nastup biti vjerojatno nešto intimnijeg karaktera na njihovoj (inače gotovo rasprodanoj) turneji, budući da je sva oprema postavljena na pod ispred same pozornice što je vrlo učinkovito smanjilo prostor i pomoglo ljudima da se opuste te da uživaju u blizini s bendom, ali i da osjete zvuk onako kako ga treba osjetiti, što je bliže izvoru moguće; dok je ta intimnija atmosfera svakako odvela cijeli doživljaj na sasvim novu razinu.
Otvaranje je, kako to obično u zadnje vrijeme biva, bilo prepušteno domaćem bendu – a u ovom slučaju radilo se o (The) Lesser Men koji su (barem kako je najavljeno) posljednji put nastupali u tročlanoj postavi jer nas u skorašnjoj budućnosti čeka proširenje i novi članovi, a nadajmo se s tim i novi studijski materijali. Bilo kako bilo, vidjeti ovaj bend kako svira u Zagrebu nije rijetkost, budući da sam ih i sama gledala po treći put, a razvoj cijele situacije na bini (odnosno parteru) sam iz tog razloga promatrala iz okrajka u očekivanju zvijezda večeri. Bend je još jednom vrtio stvari sa prvijenca „Vacation Freeze“ te nam predstavio svoju viziju prljavih 90’s alternative numera inspiriranih bendovima kao što su Sebadoh ili Pavement, a stilski su se itekako uklopili u ovu večer i pristojno zagrijali podij za Amerikance uz stvari kao što su Friendly Fires (osobni favorit) i Mamamamamamamama... Doduše, u nešto ležernijem izdanju nego da su zvijezde večeri, a nadam se da ćemo ih uskoro imati ponovno prilike gledati u takvoj ulozi nego u ovoj, realno, nezahvalnijoj.
Nakon petnaestominutne pauze, pozornicu zauzima frontowmenica Frances Quinlan i njena družina, Hop Along − već pri početku startajući s jednom od najjačih pjesama s novog izdanja, Waitress. Sam utjecaj glasnoće i osjećaja prisnosti s bendom je od prve minute učinio ugođaj vrlo prijateljskim, gotovo kućnim, te omogućio momcima i djevojci iz benda da se opuste i dobro odsviraju, premda je pjevačica bila vidno prehlađena te je nastup bio protkan tehničkim problemima. Međutim, u realnoj je retrospektivi to sasvim nebitna činjenica, budući da je već navedena atmosfera odagnala bilokakav osjećaj frustracije ili nezadovoljstva te su dvoranu ispunjavala samo sretna lica.
Tu je svakako pomagala i simpatična, ali nenametljiva komunikacija s publikom. Vrativši se na ranije spomenutu problematiku istovremenog održavanja drugih nastupa u gradu, Quinlan je večer otvorila i s rečenicom koja je glasila otprilike „Čuli smo da je u gradu drugi koncert. Možda je bolji. Ali vi ste tu. To je bitno.“ te nas tako na moment učinila i privilegiranim jer smo u srijedu odbili slušati Heartbeats kako bi čuli nešto potpuno drugačije – snažnije, energičnije ali i traumatičnije –budući da su njene pjesme napisane prema odbljescima iz njezinog i tuđih života. Štoviše, nema veze što su eventualno jednu pjesmu morali početi ispočetka jer tonac nije ozvučio gitaru – ionako nam je Quinlan nonšalantno poručila da se samo pravimo da se to i nije dogodilo (što je većina posjetitelja i učinila te s osmijehom nastavila pratiti što se događa u klubu).
Uzevši u obzir da su nas posjetili u sklopu turneje na kojoj promoviraju upravo izdanje „Painted Shut“, dobar dio relativno kratkog repertoara od ukupno devet odsviranih skladbi bio je skinut upravo s njega, osim u slučaju pjesama Tibetan Pop Stars, Kids on the Boardwalk i Laments s prethodnog „Get Disowned“. Iako velik dio bendova ima problema s isprobavanjem novog materijala, budući da ga publika rijetko kada nauči i zavoli u kratkom periodu između koncerta i izbacivanja novih numera, ovdje niti to nije bio slučaj, što i ne čudi budući da su zapravo s recentnim uratkom zacementirali svoje mjesto u svijetu indie glazbe. Također, Hop Along su vrhunski uvježban bend, u to nema nimalo sumnje, i uz sve prekide zbog već spomenutih tehničkih problema, uvijek su uspjevali odsvirati materijal puno čvršće i uvjerljivije nego na studijskim snimkama što je velika pohvala jer su navedene zaista kvalitetne. To se posebice moglo vidjeti kada bi pogledali Francesinog brata Marka za bubnjem, budući da je čovjek radio vjerojatno najsretnije facijalne ekspresije kad bi dobro odradio prijelaz, ali i pri slušanju jangle poigravanja s gitarom Joea Reinharta te stabilnih bas linija Tylera Longa.
No, ono što nosi ovu glazbu – uz izrazito zanimljive gitarističke dionice − svakako je vokal. Pjevačica i gitaristica Frances Quinlan možda se čini kao jedno krhko i petitušno biće, no to je samo prvi dojam dok ne počne pjevati toliko protkano emocijama da postane očigledno kako u svoju glazbu ulijeva što je više moguće – i iako se čini da to radi s lakoćom, trud da dostigne note koje su nedostižne je upravo nevjerojatan – glas joj puca, ali ne staje i ne predaje se te poteže iz petnih žila. Jedina šteta je što ju je mučila upravo ta prehlada, stoga nije ni bilo realne šanse da koncert nešto duže potraje (odsvirali su osam pjesama), no kako god bilo, Hop Along su opravdali sav internetsko-hipsterski mini-hype (prefiks mini gledano na Hrvatsku) i očitali lekciju većini indie izvođača koji dolaze kod nas. Možda nisu napunili prostor do vrha, no odradili su zvjerski posao u uvjetima koji im, budimo realni, nisu baš bili naklonjeni.
Koncert su završili s prpošnim ubrzanjem na ultimativnom hitu Sister Cites, koji je možda nešto više uptempo od njihovih ostalih skladbi te razoružali i one najtvrdokornije u publici, no osobno sam se uputila kući uz maglu na obalama Save s riječima druge mirnije numere, koju su ovaj put izostavili s repertoara: „On the train home I am hoping / That I get to be very old / And when I’m old I’ll only see people from my past / And they all will be happy to see me“, s pomalo patetičnom mišlju kako bi bilo lijepo ovaj sastav vidjeti u budućnosti, i to s malo većim odazivom… Što, na kraju krajeva, i zaslužuju.
