Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Glazba

Izvještaj – Izlog suvremenog zvuka: Impresivna snaga zvuka

07.05.2016. Glazbena redakcija
Foto: izlog.sczg.hr

Četvrti po redu Izlog suvremenog zvuka, međunarodni festival suvremene glazbe, okupio je gotovo 100 umjetnika iz 12 zemalja te očekivano ponudio brojne sadržaje i ponešto za svakoga željnog nesvakidašnje muzike. Možemo pomno nabrojati sve sadržaje i izvođače koji obogaćuju ovaj drugačiji festival, ali mislim da su ga sami najbolje opisali: „Izlog je potraga za novim spoznajama i zvukovnim iskustvima ili zajedničko uživanje u onima koje poznajemo.” I to zaista jest tako. Barem po onome što smo mi vidjeli.

SRIJEDA (Piše: Antonio Timko)

Kako sam ulazio u SC pri kraju su bili Telcosystems & BJ Nilsen te su zvukom potpuno ispunili sferu SC-a. Sve je pulsiralo oko nas i utišalo zvukove na koje smo inače navikli (Telcosystems su Gideon Kiers, David Kiers i Lucas van der Velden). U opisu benda piše kako su njihove instalacije i filmovi usredotočeni na autostrukturirane generativne procese u stvarnome vremenu, a u svojim izvedbama pozornost daju interakciji tih procesa. Stoga nas repetitivne strukture koje su nas dočekale nisu začudile. Neprekidno pulsiranje efikasno isprazni mozak i usmjeri fokus na izvor zvuka, na samo titranje i daje nam priliku da odlutamo, zaplivamo. Vjerojatno slično osjećaju koje bebe imaju dok slušaju usisavač.

I zaplivali jesmo. Prepuno dvorište &TD-a željno je iščekivalo Šumove Protiv Valova i iako su poprilično kasnili činilo se kao da nitko nije primijetio. Potpuno ispunjena dvorana strpljivo je čekala na njihov prvi takt, a momci čini se ne znaju za loš dan. Polagano su nas uvlačili u svoj svijet uigranošću koja se gledatelju čini kao stalna improvizacija. Svaki proizvedeni zvuk djeluje nasumično, a opet savršeno se uklapa u postojeću strukturu. Na trenutke su zvučali poput davno izgubljenog obreda ispod površine mora kojim su nam pružili meditativno iskustvo kojem smo se mogli zdušno prepustiti na kraju dana. Oslanjajući se na repetitivne strukture na klavijaturama i dinamičke promjene lako se izgubiti u njihovoj muzici i prepustiti se valovima. Dok sviraju vrijeme staje, zgušnjava se i rasteže, pjesme traju satima ili minutama. Brojni elementi preplavljuju osjetila te ih nakon nekog vremena jedva primjećujem hvatajući se za osnovnu frazu i potežem gutljaj pive kako bih na trenutak izronio. Druga polovica svirke bila je dinamičnija te je glavnu riječ preuzeo bas i tako nas razbudio iz hipnotičkog uvoda. I dalje repetitivno uz pregršt ukrasa, na trenutke melodija koje bi Bregović rado ukrao približavali su se kraju te nas ostavili uz Košmar. Košmar u glavama i opravdano prepunoj dvorani &TD-a. Prvi dan Izloga nije mogao bolje završiti/početi.

Foto: Tjasa Kalkan

Foto: Tjasa Kalkan

ČETVRTAK (Piše: Antonio Timko)

Prethodno spomenuta viša sila nije ni druga dan bila milosrdna stoga sam se pridružio programu za vrijeme svirke Chris Cutlera & Fred Fritha & Heike Liss & Susane Santos Silva. O svakom od navedenih izvođača može se poprilično toga reći, stoga ću probati ukratko sumirati kako bih malo približio tko su i što su. Chris Cutler je multi-instrumentalist, skladatelj i improvizator. Bio je pokretačem nekih od najutjecajnijih i najradikalnijih rock sastava s bogatom diskografskom i koncertnom aktivnošću. Radi s “uobičajenim sumnjivcima” u svim uobičajenim improvizacijskim kontekstima i nastupao je gotovo svugdje kao solist uz svoju elektroničku opremu. Fred Frith živi i diše glazbu od prvih satova violine u dobi od 5 godina, pjevanja u crkvenom zboru i ležanja ispod klavira, gdje je slušao svog oca kako svira Debussyja. Od tada je održao neprekidnu strast za pisanjem pjesama, skladanjem, izvođenjem i improviziranjem u brojnim različitim kontekstima i zemljama. Heike Liss radi s nizom tradicionalnih i novih medija, uključujući video, fotografiju, crtanje, kiparstvo, site-specific instalacije i javne intervencije. Susana Santos Silva je trubačica, improvizatorica i skladateljica iz Porta, te jedna od najsnažnijih ličnosti u usponu na području jazz i improvizirane glazbe

Kada spojite sve riječi kojima su opisani dobijete poprilično bogatu rečenicu, a kamoli tek nastup. Poučen iskustvom prošlog dana ovaj puta sam ja kasnio, što je potpuno neoprostivo kada čujete ovaj četverac naoko bez kormilara. Poredani s obje strane pozornice ostavili su sredinu vizualnoj komponenti njihovog nastupa. Slušajući ih evociraju se slična stanja i emocije kao i prethodne večeri, međutim uz dodatni sloj. Zapravo ne znam jesam li slušao ili gledao njihovu glazbu. Na platnu se izmjenjuju snimke valova, propelera i raznih kombinacija prirode i strojeva popraćenih glazbom koje stvaraju. Njihova glazba je toliko opipljiva i živa te se stalno mijenja poput vizuala na platnu. Na tren su potpuno kaotični i teško je razabrati melodiju, prizor se mijenja te se i glazba stišava, prorjeđuje, usporava. Savršeno usklađeni u improvizacijama drže nas na oprezu te samo iščekujemo sljedeću promjenu. Glazba prati video te se ritam mijenja s obzirom na brzinu okretanja propelera, pojavljuju se zvuci motora, buke i okolnih slojeva, doima se kao da smo zaista tamo, gledamo u propeler i slušamo brujanje motora, iza nas vjetar nemilosrdno puše, okolni zvuci prirode i motora se miješaju i stapaju u cjelovit audiovizualni podražaj. Šumove valova osjećamo, mir i prolaznost čujemo. Prepuštam se igranju s osjetilima i drugi dan ispraćam oduševljen snagom i vještinom improvizacije.

Foto: Tjasa Kalkan

Foto: Tjasa Kalkan

PETAK (Piše: Kristijan Horvat)

Čudne vibracije šire se ovih dana iz prostora Studentskog Centra u Zagrebu. Naime, u tijeku je četvrto izdanje festivala koji vas potakne da malo razmislite o sebi i svojoj percepciji života. Snaga koju ima kreativno izražavanje u kojem ne postoje granice odlično je prezentirana kroz pomno isplaniran raspored audiovizualnih programa.

Program trećeg dana započeo je u kafiću Teatra &TD predstavljanjem zadnje knjige Tima Hodgkinsona, Music and the Myth of Wholeness, koju je nedavno izdao MIT Press. Razgovor je vodio pisac i skladatelj Robert Barry. Pred dvadesetak ljudi održao se ugodan govor ispunjen osobnim iskustvima i zanimljivostima koje je pisac doživio susrećući se sa plemenima središnje Azije, od kojih veliki značaj ima njegovo upoznavanje sa šamanizmom i njihovom kulturom. Na kraju razgovora gospođa iz publike rekla je da je tijekom razgovora vidjela duha kako lebdi iznad Tima, što je meni bilo malo smiješno, ali potaklo me na razmišljanje.

Nakon razgovora i kratke pauze, svi su se prebacili u Francuski paviljon jer je slijedila izvedba skladbe Alvina LucieraVespers. Izvele su ju studentice druge godine s Odsjeka za animirani film i nove medije – OZAFIN ALU. Oči su im bile prekrivene tako da su bile prepuštene samo osjetu sluha. Naizgled vrlo jednostavnu skladbu u kojoj se koriste eholokatori, za koje sam prvi put čuo, nisam u potpunosti razumio, ali shvatio sam ju kao test koordinacije. Naime, sama specifična akustičnost Francuskog paviljona te upotreba akustike za snalaženje u prostoru pokazale su se kao test slušne percepcije za svakog od posjetitelja, a ne samo za mlade izvođačice. Makar sam mogao vidjeti izvor zvuka, a bila su ih tri (svaka studentica imala je jedan eholokator), sluhom nisam mogao zaključiti da je izvor iz istog mjesta koje gledam. Vrlo interesantno djelo, koje pomalo izbezumi slušatelja koji se prvi put susreću sa eksperimentalnim pristupom Alvina Luciera.

Foto: Kristijan Smok Photography

Foto: Kristijan Smok Photography

Nakon odličnih studentica, došlo je vrijeme za audiovizualni performans Ivana Marušića Klifa “ Sve nekako počinje… u dvorani SEK. Kombiniranjem slike elektronskog signala s analognog osciloskopa u stvarnom vremenu i široku paletu zvukova različitih frekvencija, projekcije su ‘oživile’.  Oscilacije i modulacija signala su bile takve da su se mogli vidjeti svakakvi oblici, pa čak i tekst. Ovakva kombinacija slike i zvuka u potpunom mraku dvorane SEK bila je pomalo psihodelična te istinski impresivna.

Došlo je vrijeme da se krene dalje. MM Centar je ugostio ansambl Black Page Orchestra iz Beča, koji je ime dobio po naslovu skladbe Franka Zappe, The Black Page. U skladbama se koriste elektronikom i svakakvom tehnologijom povezanom s umjetnošću. Izvode radikalnu i beskompromisnu glazbu, za moj ukus i preradikalnu. Naime, sav taj kreativni nered u kojem se čini kako ništa nije povezano, budio je toliko jaku nervozu u meni da sam jedva čekao da završi te je tako raspoloženje koje se gradilo nakon svakog izvođača odjednom splasnulo nakon petnaest minuta slušanja ovog ansambla. Vizualno je dobro izgledalo, kombinacija projekcije videa sinkroniziranog sa sviranjem ansambla, ali zvučno me se nije dojmilo. Nakon sat vremena završilo je i to, a ja sam napravio pauzu da dođem k sebi.

Foto: Kristijan Smok Photography

Foto: Kristijan Smok Photography

U kafiću Teatra &TD moglo se vidjeti neke poznate face s domaće scene, a to je značilo da se pomalo bliži vrhunac večeri. To je bila svirka Freda Fritha i Tima Hodgkinsona u Francuskom paviljonu. Nakon početka svirke shvatio sam da su prethodni programi toga dana bili samo uvertira u ono što će se dogoditi. Fred Frith na semihollow gitari koju je svirao gudalom, metalnim posudicama, i svakakvim ostalim stvarima, i Tim Hodgkinson na saksofonu stvorili su takav zvuk od kojeg su me prolazili trnci. U mraku paviljona, širili su se zvuci koji ne podsjećaju na ništa drugo nego na šamane i glazbu plemena. Kroz nježne tonove gitare probijao se postepeno hrapav zvuk saksofona. Više mi ni ona priča s duhom iznad Hodgkinsona nije bila smiješna. Taj duh je zapravo energija koju ovaj dvojac isijava i prenosi ju na ljude oko sebe, a ona je golema. Takvu sinergiju dvojice glazbenika se rijetko vidi. Hodgkinson je kružio po paviljonu igrajući se akustikom prostora, a Fred se igrao gitarom uz nerazumljivo šaptanje, te su tako paviljon pretvorili u svoj hram glazbe na tih sat vremena. Tome je u jednom trenutku nažalost morao doći kraj, svi su se uputili domovima, pa tako i ja, lupkajući knjižicom programa o ruku u ritmu Vespersa.

 


Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(10 votes, average: 4.400 out of 5)

Komentari