Izvještaj – INmusic (1.dan): Autonomija jarunskog blata i zreli majmuni
Jučerašnji Dan Državnosti festivalskim je glazbofilima bio više “Dan Kada Su Arctic Monkeys Napokon Dovukli Svoje Pozadine U Zagreb I Apsolutno Razvalili”. Govorim to iz čemera i jada što sam propustila njihov koncert na Splitskim Prokurativama prije četiri godine jer sam zaključila kako uistinu neće biti vjerojatno da ću znati doći do Splita ako se izgubim do Črnomerca. I da, falilo mi je para – vječna elementarna nepogoda hrvatske mladosti.
Zato je sinoć Alex Turner u svom crnom odijelu s kravatom, i dalje kanalizirajući hi-tech-indie-rock verziju Elvisa, u jednom momentu publici dobacio “Zagreb I’m yours, but the question is…are you mine?“. A ne ono…totalno nismo! Uslijedila je pjesma R U Mine i rulja je, naravno, instantno prešla u ekstazu. Neki su se čak penjali na skele za kamere kako bi iz stražnjih redova bolje vidjeli koncert. Priznajem da sam teško suzdržala poriv svoje prikrivene groupie djevojke da ne počnem vikati ono klasično: Ženi me! S transparentom. U neonskim bojama.
Dok je Jarunsko blato dobivalo autonomiju toliku da bi ga sljedeće godine valjalo proglasiti barem manjim headlinerom festivala, trenutno bezbrižna i uglavnom pripita šarolika masa puna glava urešenih undercutom, optimistično je pokušavala sjediti na travi po kabanicama kupljenim od ilegalnih instant-trgovaca koji su na ulazu u festivalsku zonu prolaznike zatrpavali trgovačkim krilaticama tipa “Kabanice! Kabanice! Još malo pa pljusak!”. I naravno, svih njih 50 je prodavalo najpovoljnije kabanice. Nije bilo pljuska.
Iskustvo fiskalnih blagajni u svakodnevnom životu stvorilo je uglavnom uredne ali kilometarske redove za hranu i piće, a manjak toaleta manje uredne redove zbog kojih je jedan dio uz ogradu pored glavnog stejđa postao…ovaj, pa…zahod. Fućkaš ti glamur u rock ‘n’ rollu. Fućkaš glamur u bilo kojoj glazbi, ona je zvjerska, divna stvar koja očito piški i kaki po grmovima. Govoreći o pozadinama, iz nekog je nedokučivog razloga bilo puno golih uz glavni stejđ. Možda su neki predoslovno shvatili onaj nedavni pop hit Sexy and I know it.
Magična moć festivala
Zanimljivo kako glazbeni festivali imaju magičnu moć smanjivanja ljudskih inhibicija – mi zapravo plaćamo te preskupe ulaznice da bismo mogli doći negdje gdje ćemo piti, bljuvati, grliti strance, ležati na podu, vikati kao da nas goni četa demona ili bar još jedan porezni zakon, plesati van ritma i pohlepno jesti Antimonove kebabe. I prilikom toga ne biti pretjerano uredni, lijepi ili razumni, dok onaj dio još uvijek dovoljno civilizirane publike sprječava da se cijela stvar ne pretvori u hipijevsko-anarhični puding sa masovnim piciginom praznim plastičnim čašama u hladnom jezeru na vrhu. A sve to na pozadini kvalitetnih živih svirki koje samo tu i tamo kvari začudo nedovoljno prilagođeno ozvučenje, zbog čega vokali ponekad utonu u basove koji kao da su namijenjeni stvaranju mini-potresa za urušavanje temelja neke zgrade predviđene za destrukciju. Zato se valjda festival i odvija na otoku…Ako se Otok Mladeži uruši…pa, nadam se da znate plivati. Ako ne, ziher netko tko ne ide na more ima luftić.
Uz izvrsne nastupe regionalnih snaga poput Atheist Rap iz Novog Sada, zagrebačkog Antenata ili She Loves Pablo, najveću su gužvu u blatu napravili kalifornijski NOFX, uz energičnu svirku punu sarkastično zabavljačkih punchlinea o članovima publike koji se veru jedni drugima na vrat, prolijevaju pive i očekuju “trenutno najbolje Majmune na svijetu”, što su NOFX dočarali oponašanjem glasanja običnih majmuna u Zoološkom. Nitko se ne zajebava sa NOFX.
Dok su se za mjesto u prvom redu na nastupu Monkeysa fanovi poslužili drevnom zagrebačkom tehnikom tramvajskog laktarenja (Čisto ako ZET ovo čita jer sam spomenula tramvaje – uvedite, u ime Zeusa i domaće rakije!, tramvajske linije koje suvislo voze nakon ponoći! Makar je ljeto i još k tome blagdan, otkrivam vam tajnu da – LJUDI I DALJE ŽIVE.), islandski je bend Dikta na World Stageu održao osvježavajuće zanimljiv nastup negdje između melankoličnog roka, plačućih gitara i bijesnih, nesretnih lirika. I činilo se da su iskreno iznenađeni količinom okupljenih, što je u najmanju ruku djelovalo vrlo simpatično, a Diku pokrenulo kao mini-nuklearni motor.
Pripiti ili trijezni, očekivane muzičke mesije večeri, Arctic Monkeys, odvalili su I odsvirali gotovo dvosatni set sa malo svega – od starih hitova poput Mardy Bum i 505 održanih na bisu, do predstavljanja nove pjesme Do I Want to Know kojom su otvorili koncert, te još službeno neobjavljene Mad Sounds. “A little bit of…everything.” reče gospon Turner na sredini pozornice sa velikim, blještavim slovima “AM”, što se prigodno podudara sa naslovom njihova najavljenog novog albuma. I nitko nema ništa protiv. Nadasve, rulja opet poludi.
Dok su svirali pjesme sa ranijih albuma, poput Dancing Shoes, Teddy Picker, Scummy ili Fake Tales of San Francisco, sjetila sam se kako sam ih slušala, prištave i zelene, jednako prištava i zelena u osnovnoj. Pomalo se osjećam staro, Monkeysi su tada imali valjda 16 i nosili trenirke. Sada imaju oko 27 i na neki su način uspjeli sirovinu rocka učiniti elegantnom ali nimalo prepotentnom. Vrlo svjesni svog zasluženog ega, samouvjereni i na neki način čak hrabriji, no još uvijek onako sirovi u jednostavnosti kao što su bili na debi albumu “Whatever People Say I Am That’s What I’m Not” kada, po njihovim riječima, niti gitarama nisu znali sasvim baratati. I Alex je u međuvremeno naučio JAKO dobro pjevati.
Prije nego što zastranim u hvalospjeve svoje prikrivene groupie djevojke (priznajte da i vi imate svoju prikrivenu groupie-djevojka alter ego, ili groupie-momak alter ego…zar ne?), proglašavam ovo uspješnim Danom Državnosti. Unatoč tome što nam je tolika gomila britanskih izvođača sa sobom donijela kišno vrijeme. I želim vas vidjeti sutra na Editorsima i Basement Jaxxu kako grlite strance, pijete, bljuljete, pjevate i vrištite sasvim spontano i sinhronizirano.Jer fućkaš pretjerano uredno, lijepo i razumno u glazbi – to stvara stres i čir na želucu. Ponekad jednostavno treba biti svinja. I drago mi je što sam s nekima od vas bila svinja koja gleda Majmune u jarunskom blatu, makar zvuči opskurno, vjerujte mi – ovo je veliki kompliment.
