Istaknuto
13.07.2018.

Uoči koncerta Mayalesa u Muzeju suvremene umjetnosti, sjeo sam s Petrom Beluhanom u jedan kvartovski kafić na Sigečici pa smo porazgovarali o "Simbolu za sunce", trenutnoj postavi benda, ovogodišnjem INmusicu, što to znači biti autentičan na sceni i drugim temama.

02.07.2018.

Prošao je još jedan INmusic festival. Ovo su zaključna razmatranja i komentar Ziherove glazbene redakcije na trinaesti INmusic festival.

Glazba

Izvještaj – INmusic 2018. (2. dan): Veličanstveno bdjenje Nicka Cavea

27.06.2018. Tim Hrvaćanin
Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Pivo Glider Crafter’s pivovare nešto je najodvratnije što sam u životu popio, i još sam k tome tu pokvarenu vodu morao platiti 33 kn. Izuzev toga bilo mi je zaista jako dobro na drugom danu INmusic festivala, prvenstveno zahvaljujući koncertima St. Vincet, Reykjavíkurdætur, Jinxa i Nicka Cavea.

Propovijed J.R. Augusta

J.R. August nastupao je u 19:00 na Hidden Stageu s tročlanim bendom (saksofon, gitara, bubnjevi) i 12-članim zborom koji je predstavio kao svoje apostole. Do Hiddena sam stigao na drugi dio koncerta i dočekao me veoma lijepo popunjen šator koji je uživljeno pratio Augustovo muziciranje. Kraj koncerta bio je rezerviran za vjerojatno njegove najpoznatije pjesme, predivnu Crucify Me koju zbor podiže na drugu razinu u odnosu na ogoljenu studijsku snimku te blueserski gospel Dangerous Waters s kojim nas je August toplo pozdravio i otpratio na ostatak festivala.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Indie rock Koala Voice

Tek što je njegov koncert završio, na OTP World Stage popela se slovenska četvorka Koala Voice. Mladi indie sastav u zadnje se vrijeme uspio dobro probiti, a na OTP World Stageu slušao ih je popriličan broj slušatelja. Nadam se da su ih svojom čvrstom svirkom i gitarističkim zvukom koji se oslanja na indie rock Bloc Partyja i Arctic Monkeysa od prije deset godina uspjeli barem šarmirati, ako ne osvojiti. Nisam preveliki poznavatelj opusa, ali smatram ih dosta šarmantnim sastavom s potencijalom, a pjesma Sierra izmamila mi je osmijeh na lice.

St. Vincent, oh St. Vincent!

U međuvremenu se na Main Stage popela St. Vincent. U “Kraftwerk-formaciji” četiri izvođača postavljeni su u ravninu. Annie Clark nije zauzela mjesto u sredini, već skroz lijevo, do nje se smjestila basistica pa klavijaturist i desno krilo držao je bubnjar. Pritom su klavijaturist i bubnjar nosili maske koji su ih pretvorili u likove iz animiranog filma. Cijeli nastup je koreografiran, pokreti Annie Clark ukočeni su i artificijelni, što dodatno naglašava glazbu koja je na trenutke itekako pomaknuta.

Mislim da su se oko koncerta St. Vincent najviše lomila koplja. S jedne strane već oko mjesta održavanja koncerta. Sigurno bi najbolje bilo slušati je u prostoru kao što su Tvornica kulture, Lauba ili Lisinski, razglas INmusica na trenutke joj definitivno nije išao na ruku, ali istovremeno ju je slušalo zaista jako puno ljudi. Prema kraju, kako su pristizali posjetitelji koji su dolazili na koncert Nicka Cavea, broj publike se još povećao, što je omogućilo St. Vincent da izvede svoj performans pred daleko većim brojem slušatelja nego što bi to uspjela na samostalnom zagrebačkom koncertu.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

S druge strane, i ta namjerno čudna glazba St. Vincent izaziva podijeljena mišljenja. St. Vincent neizmjerno je talentirana glazbenica i autorica, odlična gitaristica i još bolja pjevačica velikog raspona glasa i izvrsne tehnike pjevanja, što je pokazivao svaki njezin iznimno točan i kontroliran izlet u najviše sopranske dionice i falsetto. Da radi pop glazbu, St. Vincent s lakoćom bi bila popularnija i od Sie i od Taylor Swift i od Florence + the Machine, u kojem god smjeru je želite usmjeriti, što pokazuju skladbe iz njezinog opusa poput baladaste Slow Disco ili Masseduction, čiji su refren i outro dostojni bilo kojeg klupskog podija.

No Annie Clark bi to bilo dosadno. Ona se poigrava žanrovima, poigrava se produkcijom i aranžmanima, poigrava se stihovima (spomenut ću jedan prikladan: “Smilin’ nihilist men / Singin’ Boatman’s Call”), poigrava se nazivima albuma (Masseduction – Mass seduction – My seduction), poigrava se svojom publikom i percepcijom javnosti. I tko to prihvati, može se s njom odlično zabavljati, kao i na zagrebačkom koncertu. Iako sam mislio da uopće neće skidati masku i komunicirati s publikom, ispala je veoma srdačna u tome, čak je i pred kraj koncert predstavila bend, naravno u svom stilu.

Što se koncerta tiče, prvi dio nastupa ispucala je singlove s prošlogodišnjeg albuma “Masseduction” – Los Ageless, New York, Pills, naslovnu pjesma, središnji dio koncert prebacila se na albume “Strange Mercy” i “St. Vincent”, da bi kraj ponovno pripao “Masseduction” koji smo tako čuli skoro u cijelosti. Pjesmu Strange Mercy izvela je sjedeći poput sirene, Digital Witness live izvodi u nešto drugačijem aranžmanu od studijskog u kojem je elektronika zamijenila one prepoznatljive puhačke dionice, dok Slow Disco izvodi u novom aranžmanu kao Fast Slow Disco, a posvetila ju je “freaks”, “creatures” i ostalima koji ne spadaju u nijednu kategoriju. Kraj koncert pripao je akustičnim izvedbama pjesmama posvećenih Johnnyju, Happy Birthday, Johnny izvedenu uz klavir i Prince Johnny koju je Clark otpjevala sama s gitarom, čime je zaista počastila zagrebačku publiku.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Nesretan dan Irene Žilić

Nastup na INmusicu za Irenu Žilić nije bio najsretniji. Prvo joj se usred pjesme bio otkvačio remen od gitare, pokušavala je nastaviti pjevati i istovremeno pridržavati gitaru pa je sve to izgledalo dosta nespretno, ali publika je toplim aplauzom pokazala da shvaća da je nezgoda u pitanju. Onda je uzela akustičnu gitaru, no pri naštimavanju joj je pukla žica. Onda su nabavili drugu akustičnu gitaru, no krivo ju je naštimala pa je izvedba zadnje pjesme, njezinog najvećeg hita Scars, pošla krivim smjerom. Čak su se dogodili i neki falševi, iako znamo da Žilić ima zaista odličan vokal.

Ali tako je to, kad krene nizbrdo, onda ide nizbrdo do samoga kraja. Vidjelo se na Žilić koliko joj je bilo neugodno i zaista mi je žao kad se ovakve nepredvidljive stvari događaju, pogotovo zato što je Žilić dobila dobar termin u 22:00 i ugodno popunjen šator Hidden Stagea. Odsvirala je većinu pjesama s hvaljenog prošlogodišnjeg albuma “Haze”, oduševila je vokalno na Hold On i The Moon, dobro su zvučale i Omega i X, no nije ovo bio nastup koji bi pokazao njezin pun potencijal.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Nema do Jinxa

Najveći tulum drugog dana INmusica napravili su Jinxi kao headlineri OTP World Stagea. Jinxi su klasa za sebe. Tako su dobro uštimani, uigrani i uvjerljivi da ne znam ima li trenutno boljeg live benda u Hrvatskoj od škvadre Coca Mosquita. Osim vrhunskog zvuka s bubnjevima, udaraljkama, klavijaturama i puhačkom sekcijom, imaju i nevjerojatan opus koji garantira izvrstan provod na koncertu. Do World Stagea došao sam nakon koncerta Irene Žilić točno u trenutku da zapjevam refren “Daleko je moreeeee”. Idućih pola sata izmjenjivali su se samo hitovi – Koliko suza, Brazil, Na zapadu, funky Ruke, rokerski izvedena Na čemu si ti i, uvijek na kraju, Bye Bye Baby Bye.

Prije manje od mjesec i pol Jinxi su održali sjajan koncert u punom Domu sportova, a sada su podjednako toliko, ako ne i više ljudi skupili na INmusicu. Atmosfera je bila sjajna, svi su plesali, na Bye Bye Baby Bye čak je došlo do pokušaja metačine nedaleko mene, bend je bio jako dobro raspoložen i mislim da su se svi izvrsno zabavljali, i oni na pozornici i mi u publici. Yaya je i dalje najbolji hrvatski vokal uz Josipu Lisac, kako ta žena vlada pozornicom i mikrofonom, trebala bi svima (i ženskim i muškim pjevačima) biti uzor. Dvije cure na back vokalima zapravo joj nisu potrebne, ali neka, uklopile su se i one u sveopće veselje. Jinxi, čuvamo vas, ne damo vas, gazite i dalje!

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Oluja Nicka Cavea

Nisam preveliki poznavatelj opusa Nicka Cavea, svojedobno sam preslušao posljednja dva studijska albuma “Push the Sky Away” i “Skeleton Tree” te live album “Live from KCRW” iz 2013. godine, upoznat sam s klasicima iz njegovog opusa, no nikada mi se putevi nisu ukrstili s njegovom glazbom da bih mu posvetio više pažnje. Iako poznajem puno ljudi koji su hodočastili na njegove recentne koncerte u Ljubljani, nisam zapravo znao što očekivati od koncerta, što mislim da nije nužno loše jer nisam došao s (pre)velikim očekivanjima i jednostavno sam se prepustio glazbi. Kao i kazalištu, možda ste čitali “Hamleta”, no ne znate što vas zapravo očekuje na predstavi – ili ne biste smjeli znati jer kazalište ne bi smjelo biti reprodukcija napisanih riječi, kao ni koncert reprodukcija snimljene glazbe.

A zato je koncert Nicka Cavea i The Bad Seeds bio jedan od najboljih koje sam ikad slušao na INmusicu. Ovo je bila sirova, iskonska energija koja je protutnjala Jarunom, glazbena oluja orkanske snage. To je ono što tražim u glazbi, pogotovo na koncertima, to je energija na koju ne možeš ostati ravnodušan. Na prvu mi se sviđao izgled pozornice s koncertnim klavirom u sredini, gitaristom Georgeom Vjesticom s jedne, multiinstrumentalistom Warrenom Ellisom s druge strane, dok se u drugom planu nalaze bubnjevi, udaraljke, klavijature i bas. Veliki ekran zauzimao je pozadinu scene na kojem su izmjenjivali live video koncerta, režirane snimke i crveni kazališni zastor. Iako puna instrumenata, pozornica je djelovala nekako čisto, ogoljeno i kazališno.

Preko rampe pozornica je bila povezana s publikom, a uz ogradu nalazio se podij po kojem je Nick Cave cijelo vrijeme hodao. Njegova veza s publikom zaista je nešto posebno i nesvakidašnje, a njegova karizma opijajuća. Šarmantan je, ali na svoj specifičan način, duhovit, zaigran, spontan. Nije komunikacija Cavea s publikom jedino što oduševljava, već i komunikacija s članovima benda koja je gotovo na telepatskoj razini. Uigrana je to ekipa, ne trebamo se naravno tome previše čuditi, ali lijepo je to istaknuti i još je bolje bilo tome svjedočiti. Prvi dio koncerta bio je furiozan. Cave i Bad Seeds režali su “From Her to Eternity” na refrenu istoimene pjesme, noise zvuk gitare i violine Vjestice i Ellisa parao je jarunski zrak, buka je bila veličanstvena. Usred Red Right Hand prolomio se grom koji se u stotinki vratio na glavnu melodiju. Takav precizan, čisti, trenutačni rez ne doživljava se često.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Majstori su te strukturirane improvizacije u kojoj, kao u nekoj predstavi, grade atmosferu i dramsku napetost – što nije čudno s obzirom na pripovijedački ton Caveovih pjesama. Nakon žestokog početka, Cave je sjeo za klavir i prokomentirao: “I heard you won football today. This song is dedicated to Croatia. But you have to sing,” te zasvirao Into My Arms. Većina je pjesama bila značajno produžena, poput uvoda u Jubilee Street koji su zasvirali Ellis na gitari i Cave na klaviru, da bi pjesmu kroz repeticiju tog jednog, zaista sjajnog riffa gradili i pumpali do grandioznog finala. Tupelo, također izgrađen na jednom riffu, na bas gitari, pratile su crno-bijele snimke tropske oluje.

Na The Weeping Song Ellis je zasvirao violinu s gudalom i na taj način aranžmanski osvježio poznati klasik. Cave se popeo među publiku pa malo animirao prisutne da zajedno s njim plješću i dirigirao tisućama kao da mu je to najzabavnija stvar na svijetu. Na zadnjih je nekoliko pjesama ponavljao “Can you feel my heartbeat” obraćajući se publici, što mi se činilo kao veoma simbolično otvaranje svoje intime ljudima koji te okružuju. Na Stagger Lee doveo je na pozornicu djevojku koja je znala sve riječi pjesme i oduševila kada joj je na samome kraju prepustio i mikrofon. Posebno je dojmljiv bio trenutaka kada ga je pitala može li ga zagrliti, što je uslijedilo jednim iskrenim zagrljajem.

Na Push the Sky Away doveo je još desetak fanova iz prvih redova na pozornica pa usred pjesme odlučio da će odsvirati još jednu pjesmu, ali je morao pričekati da bend završi. Večer je završila uz Rings of Saturn, dobrim izborom za kraj koncerta, u koju nas je uveo Ellis instrukcijama da pjevamo “uououo-uououo”. Gužva je bila zaista velika, u pitanju je sigurno jedan od najposjećenijih koncerata u povijesti INmusica. Cave i Seedsi odsvirali su nam u sat i 45 minuta 14 pjesama. Ne znam tko je razočaran pjesmama koje nije čuo, ja znam da sam oduševljen i priključit ću se onima koji hodočaste na njihove koncert.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Finale za pamćenje

Drugi dan INmusica završio je na Hidden Stageu uz nastup ženskog islandskog hip hop kolektiva Reykjavíkurdætur (kćeri Reykjavika u prijevodu). Svašta smo jučer vidjeli, od estetike St. Vincet do ludila Nicka Cavea, no ovo je nešto izvan svih kategorija. U Zagreb su stigle u sklopu EuropaVox projekta, a bilo je zanimljivo da su nastupale nakon poraza Islanda od Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u nogometu, no djevojke nisu pokazale da im je to pokvarilo raspoloženje. Atmosfera je pod šatorom bila jednostavno luda, ekipa na pozornici je skakala, zalijevala publiku vodkom, jednu su pjesmu izvele na ogradi, bacale su grudnjake u publiku, dernek i raspašoj sve u svemu.

Ne bih se čudio da Reykjavíkurdætur uskoro opet vidimo u Zagrebu ili negdje drugdje u Hrvatskoj. Nastup im je islandska verzija Krankšvestera, a koliko je bilo neobično slušati repanje na islandskom, toliko je zapravo zvučalo i zanimljivo. A najzanimljivija je činjenica koliko smo islandskih bendova proteklih godinu dana slušali u Hrvatskoj – Sigur Ros, GusGus, Sóley i sada Reykjavíkurdætur, a skoro smo ovog ljeta u pulskoj Areni slušali i Björk. Islanđanima je glazba očito glavni izvozni proizvod, možda bi u tom pogledu i mogli nešto naučiti od njih.


(Visited 771 times, 12 visits today)
Što misliš o ovome festivalu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(23 votes, average: 4.174 out of 5)

Komentari