Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Izvještaj – Irena Žilić u Lisinskom: Simpatična dosada

21.05.2016. Elena JapundžićFoto: Ivori Sošić/ ziher.hr

Koncert je organiziran u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog i priređen je u čast izdanja vinilnog izdanja albuma „Travelling“ Irene Žilić. Voland le Mat su bili predgrupa, a događaj je predviđen kao ugodna večer kantautora i jednostavnog pjesničkog izričaja. Onako za dušu, rekao bi čovjek. E da, za dušu čovjeka koji pozdravlja depresiju i nipošto ne želi da mu ta duša zatitra u nekoj pozitivnoj emociji i veselju.

Foto: Martina Trbuščić/Ziher.hr

Foto: Martina Trbuščić/Ziher.hr

Cijela stvar je počela zvonom za ulazak u dvoranu. Tu je već bilo jasno da je to događaj na jednoj malo višoj razini. I ušli smo. Na pozornici nas je dočekala voditeljica programa koja je mogla to malo i iskrenije. Publika sve osjeti, nažalost (ili na sreću?). Koncertni prostor je tjerao na šapat što je vrlo neuobičajeno, ali ne nužno loše. I onda su se na pozornici pojavili Voland le Mat u sastavu gitare, klavijatura/ druge gitare i vokala/gitare Momira Oljače. Počelo je smijehom, dobrodošlim smijehom, ali je prva pjesma Nigredo (jedan od stihova je: U crnom grotlu moje sobe) nažalost naznačila smjer kretanja ostatka večeri. Voland le Mat je jedna vrlo lijepa priča, lijepih stihova i izričaja, međutim cijela stvar je išla u smjeru opasne depresije i u krajnjoj liniji bezličnosti i dosade. Momir se čak „pohvalio“ da će svirati samo tužne stvari, što je u redu kada se tako osjećaš u kutu svoje sobe, ali ne i okružen ljudima petkom navečer u mraku i zavaljen u stolicu. Tu cijela stvar poprima dozu bezrazložnosti, što je posebno pogrešno kod pjesama s dubinom kakve su one ovog umjetnika. Tek u usporedbi s pjesmom Svijet Tišine koja je ritmičnija i „plesnija“ postalo je jasno da cijelom repertoaru nedostaje dinamike, živosti i više instrumenata, a posebno „bolni“ su bili osmijesi izvođača na kraju nastupa, jer je izgledalo kao da su na publiku pustili oblak depresije, a oni uopće nisu pogođeni. Izgledali su kao hrpa veseljaka koji kanaliziraju depresiju.

I nakon izmučenosti duše s Volandom na pozornici se pojavila Irena Žilić. Elegantna, lijepa i romantična silueta ove lijepe umjetnice vrlo je sanjivo i impresivno izgledala u svjetlima pozornice. Slatko i romantično s gitarom. Prvo je odsvirala pjesmu s novog albuma “Taste“ i onda simpatično prokomentirala da sada prelazi na malo „starije“ materijale: „Stare dvije godine.“ I to je bilo to. Irena Žilić je simpatična. A kada se poimence zahvalila osobi iz publike na bodrenju u pauzi između pjesama, postalo je jasno da u publici sjede ljudi kojima je ona i privatno simpatična. Međutim njezina simpatičnost ne bi trebala biti razlog za dolazak na koncert, za slušanje glazbe. Barem meni nije. Mora se priznati da ova mlada kantautorica ima prekrasan, moćan vokal od kojeg se naježiš kada ga čuješ. Priznajem, a i samo ozvučenje nije odmoglo. Početak koncerta bio je zabavniji. Glazbenica je svirala uz pratnju violine i u glavu mi je ubacila bablje ljeto, nažalost ono iz američkih filmova, jer pjeva na engleskom. Osjećaj je to sjedenja uz vatru i kampiranje, onog na koje smo svi htjeli ići sa svojim “posuđenim” američkim roditeljima iz filmova koje smo gledali. I upravo to me zasmetalo. A kada sam u riječima pjesme prepoznala frazu „Days of Innocence“ počela sam se pitati koji je stupanj poznavanja engleskog jezika mlade autorice i u kojem je trenutku i iz kojih izvora naučila tu riječ, a to nikako ne bi trebao biti tok misli publike na koncertu jednog kantautora. Kada je došao red na Scratch, pjesmu s novog albuma koja je zvučala punije, “sa šugom”, energijom, emocijom i iznervirano, postalo je jasno da toga treba više. Više energije. Više emocije. Više života. I da, svatko ima pravo na žanr, na svoj muzički izričaj, ali neoprostivo je ostaviti publiku da im se spava u polumraku petka navečer. Za kraj je umjetnica odsvirala Scars. Lijepu pjesmu, ritmičniju, ali nije ostavila osjećaj niti sjećanje na nikakve ožiljke iz nekog proživljenog davnog života. I to je problem. Ima sve, glas, stas i talent – samo to treba podijeliti sa svijetom.

Možda je bio problem u prostoru, sjedenju, mraku i šaptanju, međutim cijeli je događaj bio uspavljujući, spor i nimalo inspirativan, a na kraju je rezultirao frustracijom, jer može više. Glazba i talent mogu i moraju više. Životna radost i tuga dakako, ali osjećaj, ne mrtvilo.

Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(19 votes, average: 3.263 out of 5)

Komentari