Izvještaj – Laibach: Morbidna uspavanka i uvjerljiva mekoća njezine grubosti
Nekada nam, da bismo bili dirnuti, nije potreban dirljiv sadržaj. Ako su nam osjetila naviknula na prožimanje raznovrsnih podražaja, čistoća forme može biti ono što će nas slomiti. No ta je ista čistoća prazna ako onoga tko vas razgaljuje ne možete zamisliti da ujutro doručkuje što i vi, pa možda i s vama. Kada govorimo o čistoj formi koja nas istovremeno pokreće i koči, nadahnjuje i tjera da o njoj razmišljamo, govorimo o angažiranoj formi. Od svega toga nešto je u pjesmi, nešto u samom pjevaču, a obilje svega u “Našim pjesmama, vašim snovima”. Laibach ne ide linijom manjeg otpora da bi dopro do nas, a mi ih ne bi ni voljeli da je drugačije.
Pt. 1, Morbidna uspavanka ili epski spektakl
Proteklu noć koncertnu je dvoranu “Vatroslav Lisinski” pokorila svjetska glazbena sila zvana Laibach. Domaćoj i svjetskoj publici vrlo poznat umjetnički kolektiv u Lisinskom je postavio program pod nazivom “Naše pjesme, vaši snovi”. Program ovoga tipa podrazumijeva minimalan broj iznenađenja. Sve je počelo i završilo po planu. Zašto smo se mi ipak iznenadili? Jesmo li toliki amateri? Probijte se s nama kroz formalnost do forme ne bi li saznali je li taj -izam u pitanju. Prvi dio koncerta bila je, uz pratnju simfonijskog orkestra RTV Slovenije, izvedena suita inspirirana motivima epa “Krst pri Savici” slovenskog pjesnika Franca Prešerna. Ona govori o pokrštavanju alpskih Slovenaca, a Laibach je izvodi zajedno s vlastitim tumačenjem odlomka iz Griegove nedovršene opere “Olav Tryggvason”, koja se bavi sličnom tematikom.
Autorski je to projekt dostojan zrelosti glazbenika i publike koju imaju. Ova morbidna uspavanka koja u misli priziva prizore iz “Trijumfa volje” redateljice Leni Riefenstahl (ili Star Warsa) ima sve kvalitete autentičnog Laibachovog proizvoda. Slojevita je to skladba koja povremeno zbunjuje mnogostrukim i isprepletenim izvorima zvuka, ali se izvodi takvom disciplinom da oni koji je slušaju, preplavljeni snagom zvuka, nemaju potrebu za igrom detekcije. Ono što ostavlja posebno jak dojam je vizualnost same suite. Ona nema izravne veze s video-zidom koji je prati, niti uniformama na pozornici. Ona je utkana u samu glazbu koja preko trnaca na koži i membrana uništenih dnevnim umorom prodire u vaše snove. Čak i ako niste jedan od onih koji je za vrijeme uspavanke doslovno zaspao. Prvi dio koncerta činilo je jedno nemalo remek-djelo.
Pt. 2, Mekoća grubosti ili samo hitovi
Za one koji od glazbenika uvijek vole čuti nešto novo, prvi dio je pobjeda. Za one koji se rado vraćaju poznatom i provjerenom, najbolji dio uslijedio je nakon intermezza. Ni taj dio nije bio nepredvidljiv, ali nas je zatekao. Možda je vrijeme da otkrijem što je to kod Laibacha što me iznenadilo i što mi sada krade sve smislene riječi. Nekoliko je ključnih pojmova koje svatko tko piše o Laibachu treba pokušati upotrijebiti: kult, performans, kontroverzija, politički angažman itd. Neke više neću vezati uz njih. Prva je kontroverzija koje više, na žalost kritičara, nema. Možemo taj nedostatak prikriti izjavama koje o grupi, koja desetljećima prkosi glazbenom i političkom establišmentu, govore da je aktualnija no ikad u svojoj kontroverznoj autentičnosti. No time ne činimo pravdu ni sebi, ni njima. Laibach je uvijek bio aktualan i autentičan.
U zabludu o kontroverziji može se upasti zbog usredotočenosti na performativnu stranu same grupe. Njihova je pojava i činjenica da se trude oko rasvjete i video-zida na koncertima još uvijek toliko zanimljiva da se povremeno zaboravi kako je njihovo primarno izražajno sredstvo glazba. Laibach je više bend, nego umjetnički kolektiv, a njihove su pjesme uvjerljivije od sveg drugog što rade. Ta je glazba mješavina žanrova, primarno elektronike i industriala, ali meni se čini da u sebi nosi puno od punka. Upravo zbog spajanja nespojivog, čak i ako ste spremni na sve što Laibach nudi, ne možete otići s koncerta ravnodušni. Tako vas orkestralizacija nadolazećeg političkog kraha na kraju uspijeva razgaliti. Osupnutosti doprinosi što je koncert tehnički bio toliko blizu savršenstva na koje smo tako slabi. (Zato nas bez daha ostavljaju svi oni zalasci sunca na Instagramu.)
Koncert, a ne kazalište
Ipak, sve bi to bio prazni performans da nas Laibach nije kupio karakterom pojedinaca u grupi. Nešto minimalističko u njihovom pristupu navodi me da vjerujem kako je riječ o ljudima za svako vrijeme s kojima bih rado sjela i razgovarala. Tako sam se, uvjerena da odlazim na kazališnu predstavu, vratila s koncerta na koji bih već danas ponovno otišla.
