Izvještaj – Luke Black i Lust For Youth: Mlake emocije glasnih sintesajzera
Ponedjeljak u Malom pogonu Tvornice kulture okupio je solidan broj ljudi oko zbira glasnih syntheva, kojeg zalutalog beata i lijenog, melankoličnog vokala. Večer je otvorio mladi beogradski pop-multiumjetnik Luke Black, a odmah nakon njega se na pozornicu popela očekivana švedska trio senzacija Lust For Youth. Svi po prvi put u Zagrebu. Svi jako nahvaljeni s vrlo probranom publikom.
Pregledavajući Facebook stranicu mlade svestrane (pisac, glazbenik, performer…) osobnosti manekenskog lika, shvatila sam na koju publiku cilja. Iza izvrsno razrađenog vizualnog identiteta krije se mješavina popa, indietronike i kojeg bezobraznog križanca dubstep/trap beata. Glazba je naravno, bar na sceni, proizišla iz rukovanja gumbićima miksete pohvalnog DJ-a koji njome uspješno upravlja, dok je zvijezda bila usredotočena na svoj kompleksni scenski nastup. Uhvatila sam par pjesama pred kraj, ali sam zato u tom periodu svjedočila bar trima promjenama odjeće i jednakom broju izmijene boja na džonu njegovih tenisica. Jednako tako, zanimljivost je da mladi Luke (vođen svojim glazbeno-scenskim identitetom ili pak potpisanim ugovorom za Universal Music?) s publikom na znatno spiritualan način komunicira na engleskom jeziku. Publike baš nije bilo te su iz udaljenosti od pet redova promatrali Lukea koji izvrsno pleše, a tek jedan vjerni obožavatelj (poslije viđen na merchandise štandu) uživljeno je ispratio svaku numeru. Glazbeni stil bi pak najbolje mogla opisati u usporedbi Lady Gage ili pak muške verzije mlade CHVRCHES. Zanimljivo, ali ne znam koliko relevantno za našu publiku.
Ono što me razveselilo više od koncer(a)ta je izvrsna glazba u pauzama. Pohvale YEM-ovoj DJ-ici za Jai Paula i Crystal Castlese! Bez bisa i odugovlačenja na scenu su izašli glavni protagonisti – zgodni švedski post punk synth trio vođen izrazito glasnim disperziranim zvukom sintesajzera koji je prožeo cijelu puninu prostora Malog pogona. Redoslijed izmjenjivanja pjesama uokviren je zanimljivim govornim insertima koji su možda prenijeli čak i više nego Wertherovsko patnički lik introvertnog frontmena Hannesa Norvide. Iako njegov vokal na trenutke daje bendu štih Depeche Modea, zapravo se radi o potpuno neprepoznatljivom mrmljanju koje je očito tu da da atmosferski dojam, a ne da probija glasnoću syntha i ritma kojeg zadaje razigrana gitara.
Sve to zajedno zvuči kao loša mješavina na boljim trenutcima Hot Chipa ili pak The Naked and Famousa s jedne strane, ali i laganica LCD Soundsystema u kombinaciji s ponekim starim zvukom nalik onom kultnog New Ordera. S nekoliko hitova zaredom uspjeli su oraspoložiti i rasplesati fanove. Ipak moram priznati da osobno nisam osjetila neku jaču povezanost s njihovom glazbom. Kako su došli, tako su jednostavno i otišli, nakon jedinih izgovorenih riječi “Thank you” sišli su plaho s pozornice bez ikakve natruhe eventualnog bisa (zapravo su jurili do svog merchandisea). Iza sebe su ostavili zbunjenu praznoću i masu izgubljenih hipstera koji su izgledali zadovoljno. Blago njima.
