Izvještaj – Manu Chao: Zabavljačka repeticija na Velesajmu
Hrvatsku je po četvrti put posjetio nasimpatičniji svjetski buntovnik, Manu Chao. Nakon rasprodanog koncerta u prenatrpanom malom Domu sportova otprije dvije godine, organizatori su odlučili ovogodišnji koncert smjestiti na otvoreno. Dvorište Velesajma pokazalo se idealne veličine za broj zainteresiranih, iako se to ne bi moglo reći ako se u obzir uzme gužva na ulazu zbog koje je koncert počeo s pola sata zakašnjenja. Treba spomenuti da su se prije Manua publici predstavila dva mlada zagrebačka benda, Achromatic Attic i Spremište.
Počevši s već spomenutim zakašnjenjem, publika je jedva dočekala da se Manu Chao i prateća trojka popnu na binu i započnu svoj gotovo trosatni set razigranih rock-ska stvarčica. Cijeli bend čine Manu na akustičnoj gitari, bubnjar, basist i gitarist. Momci su vrhunski uigrani te se bez problema prebacuju između brojnih promjena ritmova, glazbenih tema i pjesama. Doduše, bas dionice jesu najjednostavnije koje sam u zadnje vrijeme čuo, ali se zato basist zabavljao puštajući zvuk policijske sirene između pjesama. Za bubnjara i gitarista imam samo riječi hvale, posebice za potonjeg, čiji je zvuk gitare i stil sviranja poprilično podsjetio na izražaj Johna Frusciantea. Gotovo svaka pjesma bila je obogaćena uistinu predivnim gitarističkim solažama, a na početku jednog od biseva izveo je i zadivljujući instrumental na akustičnoj gitari, dodavši koncertu malo senzualne, karipske atmosfere.
Glazbeno gledano, moglo bi se reći da se cijeli koncert sastojao od dvije ili tri pjesme – lagana balada, zatim reggae stvar umjerenog tempa, i brza, razvaljena stvar u “ta-fa-te-fe” ritmu na koji bi svi podivljali, iako je nakon nekog vremena to postalo toliko repetitivno da se činilo kao da je u pitanju techno glazba u ska ritmu, odsvirana na pravim instrumentima. Dodatno zbunjujuća stvar je činjenica da Manu voli ponavljati iste glazbene podloge i kombinacije akorda u više pjesama (npr. album “La Radiolina” je više-manje jedna pjesma s varijacijama i u različitim tempima), pa su orijentirajuća stavka bile melodije i tekstovi pjesama, koje je publika poprilično dobro znala, bez obzira na kojem se jeziku pjevalo. U takvim trenucima jezičnih barijera nema.
Uz glazbeni dio ponavljali su se i bezbrojni “lo-lo-lo”, “ou-ou-ou” i “aj-jaj-jaj”, pa u jednom trenutku više ne znaš da li još uvijek pjesma traje, je li to početak sljedeće ili ponavljaju neku koju su odsvirali još na početku koncerta. Kad se tome pridoda da su neke pjesme razvukli na 7-8 minuta, a nekoliko kraćih su spojli u petminutne medleye, dobije se popriličan “čušpajz” iz kojeg se, što je najbitnije, uvijek izvuku uz oduševljenje publike i nabrijanu atmosferu.
Ukupno gledano, Manu Chao i bend znaju kako odsvirati koncerte i napraviti odlično raspoloženje, pogotovo za ciljanu publiku koja uživa u trenucima hedonizma i dokolice uz takvu vrstu glazbe, ali ne mogu se oteti dojmu da se sve to odrađuje pomalo rutinski, odnosno da se igra na sigurnu kartu.
