Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Izvještaj: Mark Eitzel Band kao spas za nostalgične novovalce

04.02.2013. Ivan Delić
Foto: Facebook

Foto: Facebook

Stariji kritičari nakon drugog koncerta već rade od Žednog uha novi Lapidarij ili Kulušić. Međutim, logično da su ta dva kluba bile arterije Novovalnog noćnog života. Također je logično da se puk u tadašnje vrijeme smjestio u ta dva kluba kada je izbor bio ograničen na varijantu a ili b. Danas je stanje drugačije, broj klubova u Zagrebu je narastao do znatnog broja i teško se odlučiti gdje otići koji dan. Filtriranost sadržaja s internetskom bahatošću čini se jasnom posljedicom novoga društva. Kalkulacije su, stoga,  danas svedene na više varijanti (a, b, c , d, e, …).

Jesam li u Pragu ili u Zagrebu?

Žedno uho je otvorio vrata svojim posjetiteljima uz vrlo impresivnu lokaciju. Klub pomalo podsjeća na praške podzemne kafiće koji su postali turistički hit. Akustika je na razini a impresivan pogled na Donji grad povećava sveukupni dojam. Naravno, postoji nekoliko zamjerki ili preporuka, a to je da rock klub treba biti pušački prostor i da bi wc trebalo smjestiti unutar kluba čime bi se otklonile sumnje u sterilnost prostora.

Gospodar sarkazma Mark Eitzel

Drugu večer postojanja je otvorio Mark Eitzel koji svojim izričajem skladno struji s atmosferom Žednog uha. Tih, samozatajan, izgleda kao “zdrava verzija” Krist Novoselića. Njegov kratak koncert od 12 pjesama prošaranih toplim vokalom,  nudi pregršt priča o izgubljenim ljubavima, striptizetama, manjkom samopouzdanja i još manjim egom. Što naposljetku djeluje kao katarza od svih loših tekstova kojima smo izloženi. Međutim, kako priče imaju osobni karakter, to je stupanj njihove interpretacije uvjerljiviji. Njegov spoj rap, soul i Americane definitivno pojačava dojam, stavljajući  glas u prvi plan kao u pokeru pick as.

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Problematika u americani zna biti u izvođačima koji ne znaju pobjeći u druge žanrove, kako bi toj glazbi dali neki puls života. The National bi bio dobar primjer, isto vrijedi i za Mark Eitzela, kako se uz nekoliko varijabiliteta, bilo u zvuku ili ritmu može promijeniti korijenska bolest dosadnih tužaljki, koji bi se na drugim Americana starčekima činili beskonačnima i jednako toliko dosadnima. Mark Eitzel ima jednog bubnjara sa slomljenom rukom, basista, svoj suhoparni glas i klavijaturista koji bi se savršeno uklopio u crne tematike nekog independent filma francuskog novog vala. Kada osoba s takvim minijaturama uspije zaokupiti pažnju držeći svaku pjesmu u određenoj dinamici, tada si možeš slobodno zapljeskati.

Ovo je tek početak…

Veljača, a time se podrazumijeva i Žedno Uho, su dali tek malu najavu onoga što će slijediti u ostatku mjeseca. Sam nastup Eitzela prošaran pjesmama “I Love You But You’re Dead” ili “Western Sky” je neodoljivo prizivalo blještavilo u onom obliku koji se stvorio dok su ljudi gledali Iana Curtisa (barem prema publicističkim predajama) i slijedili njegove stihove da je smrt ipak lijep prolazan strah s kojim se svatko kad tad mora suočiti bilo prije ili kasnije. Mark Eitzel vjerno tu ideju prenosi jer gledajući njegova izvijanja u jazz stilu i slušajući tekstove o tim tematikama shvaćamo zašto volimo “više zimu nego ljeto” .

Komentari