Izvještaj – Mark Lanegan: Tmurne i mračne skladbe iz sjene

Jučer je Mark Lanegan održao svoj treći samostalni koncert u Zagrebu. Sukladno s tim, i sama sam se po treći put uputila da poslušam što nam je ovaj duboki i mračni vokal spremio za još jedan nastup u organizaciji Žednog Uha. Moja očekivanja su bila velika, čak i prevelika, a možda sam se i sama previše zanijela očekujući da će najveći koncert Lanegana dosad ujedno biti i najbolji. „Ne očekuj ništa i provešćeš se bolje“, pjeva beogradski bend Stuttgart Online u pjesmi Skeptik, a čini mi se da sam se možda i sama trebala povesti za ovim hitoidnim savjetom.

Teško mi je ne usporediti ovaj nastup s njegovim prijašnjima. Iako je u koncertnoj dvorani Pauk bilo vidljivo manje ljudi, nekako mi se čini da su svi koncert pratili uživljenije i pozornije. To vrijedi i za koncert u Kinu SC, gdje su svi, htjeli ili ne htjeli, u sjedećem položaju bili prisiljeni pratiti tmurne dionice koje je dvoranom lansirao promukli glas gospodina Lanegana. Iako sam u Laubi stajala u prvom redu, gdje bi, po svoj prilici, trebala biti okružena najzagriženijim fanovima, čini mi se da je publika bila previše statična i tiha, a da je rijetko tko sing-alonganjem pratio ovaj nastup.

U svakom slučaju, stigla sam do stanice Sv. Duh oko 21:05, a koncert prve predgrupe, sastava Faye Dunaways, sam zbog malog kašnjenja slušala kroz vanjske zidove. Nekako imam dojam da ovaj nastup i nije trajao previše dugo, a da se stanoviti kantautor Lyenn, kojeg smo i u Pauku imali prilike vidjeti kako nastupa u samostalnom izdanju, ipak više potrudio kad je stao uz Marka Lanegana kao član njegovog pratećeg benda. Zatim je uslijedio nastup Dukea Garwooda, a on nas je svojim akustičnim psych/folk/blues melodijama, uz pratnju bubnjeva, zagrijao za glavnu zvijezdu večeri. Ležerno je i neopterećeno kao iskusni lisac prebirao po žicama svoje gitare, čak i ako je na mahove zvučao pomalo monotono. Unatoč tome, ne mogu zamisliti bolju uvertiru za nastup koji je uslijedio.

Na pozornici se, prema ranije objavljenoj satnici, konačno pojavio i Mark Lanegan. Iako je Duke Garwood nastupao uz upaljene frontalne reflektore, Lanegan se odlučio za svirku u pritajenoj atmosferi, tako da se uz uzgašenu prednju rasvjetu očitavala tek njegova silueta. Prije nego što je koncert uopće počeo, imala sam viziju kako bi to sve moglo izgledati: krvavo crvena rasvjeta koja se ocrtava po ciglenim zidovima Kuće za ljude i umjetnost, popraćena odbijanjem gromkog Laneganovog glasa koji se rasipa po njima, a dok pritom bend izranja iz oblaka dima na pozornici. Ipak, ništa se toliko teatralno nije odvijalo na bini, a zbog prigušenog svjetla ne vjerujem da ga je publika u stražnjim redovima uopće vidjela. No možda je to pridonijelo misterioznoj atmosferi kakvu si je on sam zamislio u glavi.

Prve dvije pjesme, When Your Number Isn’t Up i Low, odsvirao je tek uz pratnju gitarista, a cijeli bend se popeo na binu kada je Lanegan zapjevao Gravedigger’s blues, najavni singl s najuspješnijeg albuma „Blues Funeral“. Set-lista se, očekivano, većim djelom sastojala od pjesama s ovog izdanja i posljednjeg „Phantom Radio“ pa je tako uslijedila uvodna pjesma s ovog diskografskog uratka pod nazivom Harvest Home. Tako je nanizao pjesme Quiver Syndrome, One Way Street (s albuma „Field Songs“), Gray Goes Black i obradu pjesme Deepest Shade sastava Twilight Singers s kojim je prije surađivao, a na čijem je nastupu 2009. godine i prvi put gostovao na našim prostorima. Uslijedila je starija numera Hit the City s albuma „Bubblegum“, a onda se opet vratio opusu s „Blues Funerala“ pa smo imali prilike uživati u pjesmama Ode to Sad Disco, Riot in My House i Harborview Hospital, a življe izvedbe potonje dvije pjesme su čak potaknule publiku da se konačno, bar malo, i raspleše. Novijim je hitom Floor of the ocean predstavio elektro zvuk kojim je „Phantom radio“ prožet u velikoj mjeri, a onda je primirio cjelokupnu atmosferu nježnijom Torn Red Heart koja je praktički komponirana u maniri dream popa. Za starije fanove priredio je skladbu Black Rose Way bivšeg benda Screaming Trees, a nakon nje je izveo i senzualnu, tugaljivu Sleep With Me. Prvi dio koncerta zatvorio je, prikladno, zadnjom pjesmom s njegovog najnovijeg albuma, energičnom i pomalo stonerski nastrojenom skladbom Death Trip To Tulsa.

Nakon što je otišao s pozornice, uz poziv gromoglasnog pljeska ubrzo se i vratio na kraći bis za koji je rezervirao tri preostale numere. Encore je započeo uz Methamphetamine Blues, a zatim mu se na izvedbi sporije alt-country balade I am the Wolf pridružio i prije spomenuti Duke Garwood, koji ujedno potpisuje i glazbu za ovu pjesmu. Koncert je zatvorio uz trip-hopersku The Killing Season, iako sam iskreno za kraj samog nastupa očekivala nešto mirnije, ali je Lanegan i sam zaključio da nas je možda najbolje napustiti uz upbeat skladbu, nego uz neku srcedrapateljnu laganicu iz njegovog opusa.

Što se samog zvuka tiče, stajala sam uz zvučnike pa imam dojam da me je par puta prejaki bas praktički oborio s nogu, a da je sam glas Marka Lanegana bio previše prigušen. Ali tu sam si možda i sama kriva, pogotovo zbog izbora lošije pozicije, jer sam u kasnijem razgovoru s poznanikom koji je stajao u pozadini doznala da se tamo glazba koju je bend stvarao prostirala poput oluje.

U svakom slučaju, ne mogu reći da sam se na ovom koncertu uživjela kao na prethodna dva. Razlog tome je možda i premali vremenski razmak između ovoga i prošlog nastupa, u kojem jednostavno nisam sama sebi stigla izgraditi onoliko veliki hype i nestrpljenje s kojima sam pošla u Pauk ili u SC. Istina, prije spomenuta očekivanja su bila velika, ali i od samog prostora Laube gdje sam prvi put bila na koncertu, s obzirom na to da sam Electronic Beats festival iz nekog nepoznatog razloga propustila. Kuća za ljude i umjetnost pokazala se kao odličan odabir za novi projekt Mate Škugora, odnosno SuperUho Lauba, čak i ako se na izlazu stvorila malo veća gužva i unatoč tome što je sanitarni čvor činio red Toi-Toia pored ulaza. Uglavnom, osobno je moj najveći problem s ovim koncertom bio taj što se nisam toliko izdivljala koliko u Pauku, ali vjerujem da je svakome kome je ovo bio prvi koncert iz mračno-poetične radionice Marka Lanegana pružio jednaku dozu užitka koliko i meni kada sam ga prije tri godine čula uživo prvi put.

Nakon što se publika raspršila, krenula sam, već tradicionalno, po još jedan autogram za svoju kolekciju jer je Lanegan i ove godine potpisivao ploče uz vlastiti merch štand. U kratkom razgovoru sam doznala da je on sam uživao u koncertu, a i nasmijao mi se kad sam mu rekla da sam tu, eto, već treći put za redom. Pa kad je njemu već bilo dobro, nisam ni sama sigurna zašto je mene jučerašnji nastup ostavio pomalo ravnodušnom. Smatram da sam si definitivno postavila letvicu previsoko, a da svirka, u konačnici, i nije bila toliko loša. Ipak, ovo je bio koncert sezone koji se nije smio propustiti, a to dokazuje i prepuna dvorana posjetitelja koji su dupkom ispunili prostor galerije.

Pročitajte i recenziju posljednjeg albuma Marka Lanegana “Phantom Radio”