Izvještaj – Mimika Orchestra: Da sam barem mrtav
Nakon nastupa u zagrebačkom Vinylu, možemo reći da je jučerašnjim nastupom u KSET-u Mimika Orhestra odradila svoj prvi veliki domaći koncert. Kako je Mak Murtić i najavio u intervjuu, ovaj je koncert bio preview novog albuma orkestra koji je u najvećoj mjeri posvećen folkloru, narodnim napjevima i glazbi vezanoj uz smrt i pogrebne ceremonije. Ova činjenica zaslužna je i za naslov ovog teksta, a možda i sama najbolje može posvjedočiti koliko je na koncertu bilo dobro budući da si želim kob samo kako bih mogao čuti još koju pjesmu. Ako se netko možda i ne slaže, mora se složiti sa mnom kada kažem da je jučerašnjim koncertom Hrvatska definitivno dobila najbolji pogrebni bend u državi.
Nešto moje, nešto tvoje, nešto svačije
Budući da je glazba inspirirana folklorom, ili bolje, osuvremenjuje tradiciju, na koncertu se moglo čuti zbilja svega. Glazbe iz svih regija, ne samo Hratske, već cijelog Balkana i šire. Jučer navečer je stoga bilo moguće čuti nešto svačije. Glazba je komunicirala s publikom budeći u njima osjećaje koje samo glazba vlastitog kraja može. Na koncertu se stoga stvorila jedna atmosfera intimnosti i to ne kolektivne, već nekakve poosobnjene intimnosti.
Cijela večer prošla je stoga prilično ozbiljno. Možda poradi činjenice da se ipak radilo o svečanijoj glazbi, no ipak vjerujem da je u korist ove ozbiljnosti prevagnulo to što ljudi nisu naviknuti na ovakve koncerte. Ipak, moram reći, ovo je grad u kojem ne postoji niti jedan pravi jazz bar. Teško je očekivati da će se ljudi znati ‘ponašati’ na koncertu jednog jazz orkestra. Jučer smo stoga možda prije svega zajedno učili kako biti publika neke druge glazbe, glazbe čija publika nismo bili biti naviknuti.
Drugačija glazba
O glazbi stvarno ne valja trošiti previše riječi. Bilo je izvanredno. Iako su svi glazbenici imali note pred sobom cijeli koncert, bilo je veoma interesantno promatrati na koji način Mak Murtić vodi cijeli orkestar i drži ga na okupu. Od glazbenika, dosta ih je dobilo priliku ući i u solo, a jedan od najistaknutijih bio je onaj Elvisa Penave na gitari i nekoliko solo dionica triju saksofonista. Zadatak Maka Murtića stoga nije bilo samo davati mjeru ili ukazivati kada se ulazi u takt, već je njegova funkcija kao dirigenta znatno veća. On pazi da se cjelokupni orkestar ne raspadne, da nitko ne bi previše ‘zabrijao’ i počeo raditi po svome. I moram reći da je odradio odličan posao unatoč vrlo nezgodnoj poziciji na stageu zbog čega ga svi članovi orkestra nisu u svakom trenutku vidjeli. Ako netko i nije vidio pa zato i reagirao na Makove komande, on bi na to reagirao smješkom, što je na koncu ispalo vrlo simpatično.
Ipak, jednom je uspjelo sve otići po krivu i to se desilo upravo na pjesmi kojoj sam se iznimno veselio – Forgiveness Day. Moram reći da se tada bend raspao pa čak i malo uništio pjesmu za koju sam očekivao da će sve podići na noge. Više je stvari pošlo po zlu tijekom te pjesme. Jedan je saksofonist predugo otišao u solo ne mogavši vidjeti Makove upute, bubnjaru su ispale note i sve je rezultiralo time da je svatko otišao na svoju stranu. Da nije bilo čvrste bas linije sve je moglo završiti i gore. Unatoč ovome, ostatak koncerta odrađen je profesionalno, na razini kojoj se i priliči sve redom briljantnih glazbenika.
Domaća glazbena scena nikada nije bila jača, a na njoj je kruna upravo Mimika. Ne zato jer su toliko osjetno bolji od svih ostalih; na koncu, bilo bi suludo tako nešto reći, već samo zato što su jedni od onih koji su u glavni grad doveli neku novu, još neistraženu glazbu. Izuzetno mi je bilo drago gledati sve te ljude koji su s užitkom ispratili koncert koji je trajao sat i pol, a drago mi je bilo i vidjeti da je ta publika bila generacijski šarena. Mak je tako i rekao: “Ovo je glazba za publiku”, i nadam se da je zadovoljan tko je i koliko nas je jučer stiglo u KSET. Ipak, od svega mi je najviše drago što je Mimika u Hrvatskoj, što možemo slušati ovakvu glazbu i što postoje ljudi koji je rade. Drago mi je što se u Hrvatskoj otvaraju vrata jedne nove scene.
